U Hrvatskoj je u razdoblju od 24.10. do 7.11. bilo održavano prikupljanje potpisa za referendumsku inicijativu pod nazivom „Zaštitimo hrvatsku kunu“ uoči najavljenog ulaska zemlje u eurozonu s početkom 2023. Kao što se da zaključiti iz samog naziva, ova inicijativa dolazi zdesna, i to pod vodstvom ultradesnih Hrvatskih suverenista koji upozoravaju da vladajući HDZ planira uvesti euro bez narodnog referenduma, što je dakako i istina. Suverenisti na kraju nisu uspjeli skupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma jer je potrebno skupiti nešto iznad 368 000 potpisa, a oni su ih skupili oko 334 000.
Namjesto praznog patriotskog sentimenta oko kune, „zaštite nacionalnih interesa“, te opće poznatih bojazni o povećanju cijena, na čemu se argumenti desnice uglavnom i iscrpljuju, u ovom tekstu vrijedi ponuditi kraću analizu toga što je euro, kome koristi i zašto nije dovoljno biti samo protiv eura, već i protiv Europske unije.
Euro - čvrsta poluga njemačkog kapitala
 |
| Izvor: MojPosao.net |
Proces zapadnoeuropskih integracija nakon 2. svjetskog rata temeljio se na zajedničkom tržištu i prosperitetu, ali su zakoni kapitalističkog načina proizvodnje tijekom i nakon 1970-ih vodili sve dubljim krizama i poremećajima međusobnih trgovinskih bilanci i deviznih tečajeva, pri čemu su francuski franak i talijanska lira počeli sve više zaostajati za njemačkom markom. Uslijed toga su Francuska i Italija, suočene s deficitom u odnosu na Njemačku, povremeno bile prisiljene posezati za procesima devalvacije vlastite valute. U sličnoj poziciji našle su se i zemlje poput Irske, Grčke, Španjolske i Portugala. Stoga se krajem 1980-ih u europskoj zajednici sve više planira izgradnja mehanizma koji bi stabilizirao devizne tečajeve, odnosno obuzdao njemačku marku, što nije uspio ni Europski monetarni sustav osnovan 1979. Ujedinjenje Njemačke 1990. dodatno je uzbunilo francuski kapital, stoga se u Maastrichtu 1992. sklapa ugovor o uvođenju zajedničke valute zemalja novoosnovane Europske unije kojom se devizni tečajevi ne bi samo stabilizirali, već i potpuno eliminirali. Nakon nekoliko pripremnih godina, zajednička valuta euro je na europsko i svjetsko tržište stupio 1999. i na krilima novog europskog jedinstva započeo slavodobitno slati njemačke marke, talijanske lire, francuske franke i druge valute u povijest. Ali dominaciju njemačkog kapitala nije.
Iako su Francuska, Italija i ostale zemlje Europske unije vjerovale kako će zajednička monetarna unija biti ekonomska i politička poluga kontrole i pripitomljenja njemačkog kapitala, razvoj situacije pokazao je suprotno. Monetarna unija nije ujedno značila i kraj kapitalističke konkurencije i tržišnog nadmetanja, a Njemačka je u eurozonu ušla s boljih startnih pozicija i iskoristila je za daljnju ekspanziju i rast. Euro je u proteklih 20-ak godina pridonio znatnom slabljenju i zaostajanju[1]francuske i talijanske ekonomije, odnosno dodatnom jačanju njemačke industrije (autoindustrije, kemijske industrije, strojarstva...) i izvoza, čime se Njemačka prometnula u svjetsku ekonomsku silu. Ekonomski slabije zemlje Europske unije postale su europska periferija, pogotovo nakon krize 2008, što uključuje i Hrvatsku koja je u Europsku uniju pristupila 2013. u okolnostima opće narodne nezainteresiranosti[2], uz državnu monetarnu politiku koja već 20-ak godina servisira interese uvoza cementiranjem i održavanjem nerealno jake kune uz euro, što je ujedno i glavni zadatak Hrvatske narodne banke (HNB).
Stvaranjem zajedničke valute za unutarnje i inozemno tržište stari problemi neuravnoteženih trgovinskih bilanci u zemljama Europske unije nisu nestali, već rezultiraju u drugim oblicima - prije uvođenja eura, deficit bi za neku zemlju značio gubitak određenih rezervi, dok danas znači zaduživanje i odljev kapitala. Grčki ekonomist Kostas Lapavicas u nedavnom je online gostovanju na Subversive festivalu pojasnio kako se trgovinska i ekonomska neujednačenost zemalja EU najbolje manifestiraju preko zajedničkog platnog sistema Target2 u vlasništvu Eurosustava; dok njemačka Bundesbanka bilježi sve veća neto potraživanja i ima sve pozitivniju Target2 bilancu (danas preko 1 trilijun eura u plusu), centralne banke Italije[3], Španjolske i nekih drugih zemalja imaju sve veće neto obveze i sve negativniju Target2 bilancu (visoke deficite i dugove od preko 500 milijardi eura).
Desni i lijevi suverenizam u Hrvatskoj
Kao i prilikom ulaska u Europsku uniju, javna rasprava oko uvođenja eura u Hrvatskoj je izrazito površna. Uvođenje eura svodi se na samorazumljivu odluku koju i nije potrebno previše propitivati jer se zemlja ionako obvezala na uvođenje eura ulaskom u Europsku uniju, jer je kuna ionako već 20 godina navezana uz euro, jer mnogi u Hrvatskoj ionako već neko vrijeme dižu kredite i računaju u eurima i sl. Hrvatska vladajuća politika u ovakvim slučajevima najjasnije pokazuje svoju kompradorsku narav jer se alternative čak ni ne pokušavaju promišljati. Eventualne bojazni u raspravi oko uvođenja eura reduciraju se uglavnom na rast cijena i potrošnju, pogotovo u okolnostima koronakrize i inflacije, na što ministar financija umiruje građane pukim obećanjima da do značajnih poskupljenja neće doći. Guverner HNB-a, Boris Vujčić, benefite uvođenja eura bazira na sniženju kamatne stope čime će se povećati konkurentnost gospodarstva, te na uštedama radi nestanka transakcijskih troškova, što posebice vrijedi za turistički sektor. Međutim, Hrvatskoj ne treba nastavak periferne ekonomije ovisne o turizmu, kao ni fraze o rastu konkurentnosti (što se zapravo svodi na privlačenje stranih investicija), već realna stopa vlastitog privrednog industrijskog rasta, a to se ulaskom u eurozonu neće ostvariti jer država gubi zadnje poluge autonomne monetarne politike. Usto, državi su u slučaju recesije vezane ruke jer ne može ni pokušati prilagođavati vlastiti tečaj. Da je uvođenje eura obveza zemalja članica Europske unije jednostavno nije istina jer Mađarska, Češka i Poljska jesu članice EU, ali nemaju euro niti ga žele imati. Iako su u usporedbi s Njemačkom također periferne zemlje, ove zemlje ekonomski stoje znatno bolje od Hrvatske jer im turizam nije glavni nosioc BDP-a i jer im guverneri centralnih banaka ne sjede za stolom „društva jednakih partnera“ u Frankfurtu kojim dominira najjednakiji Bundesbank.
Budući da među vodećim strankama uglavnom vlada konsenzus oko uvođenja eura, kritike i skepse javljaju se među manjim strankama na desnom i lijevom spektru. Desničarski skeptici u Hrvatskoj okupljeni su oko spomenute stranke koja je i pokrenula peticiju oko referenduma – Hrvatskih suverenista. Radi se o političkoj opciji koja želi hrvatski suverenizam u sklopu EU, pri čemu se pokušava ugledati na navodno suverenističku politiku mađarskog premijera Viktora Orbana koji im prvenstveno svjetonazorski odgovara radi svoje ksenofobije i homofobije, ali i radi povremenog pokazivanja inata Bruxellesu što se, između ostalog, vidi i po tome što zemlja nije u eurozoni. Ali ono što hrvatski suverenisti nisu unijeli u računicu jest jačina mađarskog kapitala u odnosu na hrvatski, što najbolje ilustrira naftna industrija i postupno usisavanje hrvatske INA-e u sustav mađarskog MOL-a čime je ugašena sisačka rafinerija. Također, dok je Hrvatska prodala čitavu Plivu, Mađarska je ostavila barem četvrtinu vlasničkog udjela u svom farmaceutskom i biotehnološkom divu Gedeon Richteru, a Budimpešta je općenito vodeći centar za istraživanje i razvoj u srednjoistočnoj Europi. Daleko od toga da je zemlja kapitalističkog centra i da nije ovisna o stranim investicijama, Mađarska od 1990-ih naovamo ipak nema toliko visok stupanj deindustrijalizacije, pljačke i rasprodaje velikih firmi koje bi trebale biti kičma industrijske strategije, te poljoprivredne ovisnosti o uvozu kao Hrvatska. Pokušaji desnog suverenizma u Hrvatskoj uvijek su bili i ostaju izrazito blijedi, s obzirom da se istovremeno želi pogodovati tajkunima i stranim investitorima te voditi nezavisnu državnu politiku. Desni suverenizam ovdje tako ostaje oksimoron koji ne može dobaciti dalje od ridikuloznog tuđmanizma.
S druge strane postoji lijevi suverenizam za kojeg se zalaže jedina uistinu lijeva politička stranka u Hrvatskom saboru – Radnička fronta, i to sa mnogo opširnijim argumentima nego spomenuta desnica.Čim su u medijima krenule najave o uvođenju eura, iz Radničke fronte su upozorili[4] da uvođenje eura mora biti referendumsko pitanje i pritom iskazali svoje protivljenje euru radi gubitka zadnjih poluga monetarne autonomije. U RF-ukažu:
„Uz nepostojanje evropske fiskalne unije strukturne nejednakosti između nacionalnih ekonomija centra i nacionalnih ekonomija periferije, čiji kapitali su inferiorni na zajedničkom evropskom tržištu, dodatno će se učvrstiti i produbiti jer će praktički jedini mehanizam za ublažavanje neravnoteža trgovinske bilance i bilance plaćanja u perifernim ekonomijama poput Hrvatske biti tzv. interna devalvacija ili smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija. Postojanje vlastite valute pretpostavka je da se za prevladavanje strukturnih nejednakosti između centra i periferije (ili „Evrope dvije brzine”) koriste poluge autonomne i demokratski uračunljive makroekonomske politike – monetarne i tečajne.“
„...zadržavanje kune ipak može biti i oslonac progresivnog zaokreta u ekonomskoj politici koja bi zaista imala za cilj ne zaštitu stranih vjerovnika i njihovih interesa koji često divergiraju od interesa domaćih ljudi i domaće ekonomije, već bi kuna mogla biti iskorištena u cilju povećanja stupnjeva slobode u upravljanju vlastitim društvenim i ekonomskim razvojem.“
Kao što vidimo, pristup RF-a prema euru temelji se prvenstveno na ulozi i značaju monetarne politike u vezi sa strategijom općeg ekonomskog razvoja, a ne na skoku cijena, zaštiti apstraktnih nacionalnih interesa ili rastu konkurentnosti (nastavku pogodovanja stranom kapitalu). S takvim pristupom i argumentima možemo se složiti i protiviti se hrvatskom ulasku u eurozonu, odnosno biti za očuvanje vlastite valute. Međutim, to što je RF protiv uvođenja eura ne znači da je i protiv Europske unije. Naime, RF se pokušava izboriti za narodni suverenizam u sklopu EU, točnije njezinom transformacijom iz unije kapitala u „EU solidarnosti, kooperacije i demokratskog planiranja proizvodnje“, sa fiskalnom unijom kao prijelaznom mjerom prema tome. A fiskalna unija jest „zajedničko skupljanje poreza, dok bi se zajedničkim budžetom financirale zajedničke javne politike koje bi imale za cilj proizvodnju za potrebe i nastavak procesa transformacije prema socijalizmu, odnosno prema punoj demokratski planiranoj, kooperativnoj i solidarnoj ekonomiji[5].“
Ni Radnička fronta se dakle ne zalaže za izlazak iz EU, već vjeruje u njezinu evoluciju prema socijalizmu pomoću izgradnje novih institucija i politika koje bi Europsku uniju gurale u tom smjeru.
Protiv Europske unije
Kao što novac, valute ili cijene ne možemo promatrati nezavisno od načina i odnosa društvene proizvodnje, tako ni eurozonu ne možemo promatrati nezavisno od same Europske unije koja se temelji na kapitalističkom načinu proizvodnje čiji zakoni teže okrupnjavanju i centralizaciji kapitala. Tijekom proteklih 20 godina, a naročito nakon izbijanja krize 2008, u Europskoj uniji jasnom su se linijom razdvojile zemlje centra (na čelu s Njemačkom) i zemlje periferije (poglavito mediteranski jug Europe). Kapitali potonjih zemalja na zajedničkom tržištu ne mogu parirati kapitalima centra, a monetarna politika perifernih zemalja u službi je zadržavanja i produbljivanja takvih odnosa jer su banke u stranom vlasništvu, fokusirane na lihvarsko kreditiranje, a ne planirane investicije u korist rasta privrede, produktivnosti i zaposlenosti. Osim toga, Europska unija ne zadovoljava ni osnovne kriterije buržoaske farse od demokracije budući da stanovništvo EU niti bira niti kontrolira članove njezinog glavnog izvršnog tijela - Europske komisije. Unutarnje nestabilnosti s godinama rastu pa je Velika Britanija prošle godine konačno i napustila EU, a sve veće nezadovoljstvo zadnjih mjeseci iskazuje i poljska vlada, nezadovoljna petljanjem Bruxellesa u odluke poljskog ustavnog suda, što je dovelo u pitanje temeljne odnose nadležnosti i suvereniteta. Iako je od ulaska u EU izgubila oko 370 000 radno sposobnog stanovništva, što se bez imalo pretjerivanja može smatrati historijskom demografskom katastrofom, hrvatska vladajuća politika o izlasku dakako ne razmišlja jer joj je nastavak servisiranja interesa stranog financijskog i trgovačkog kapitala ionako svrha postojanja. Ali o izlasku ne razmišlja niti bilo koja druga parlamentarna stranka u Hrvatskoj, što, kako smo vidjeli, uključuje i Radničku frontu.
Radnička fronta je članica lijeve paneuropske „transformatorske“ alijanse pod imenom Partija europske ljevice (Party of the European Left).Ova alijansa okuplja lijeve stranke koje se protive neoliberalnoj EU i zalažu za postupni, evolucijski put prema Europi tzv. demokratskog socijalizma. Uglavnom zaokupljene parlamentarizmom u matičnim zemljama i EU, te zaglavljene u sferi buržoaske realpolitike, ove stranke ne temelje svoj program na revolucionarnom potencijalu radničke klase, već promjene u smjeru socijalizma nastoje ostvariti parlamentarnim pobjedama i postupnim razgradnjama postojećih institucija. U programskom dijelu[6] posvećenom vanjskoj politici i međunarodnim odnosima, iz RF-a kažu:
RF nije za održavanje novog referenduma o izlasku iz EU – smatramo da bi takvo što samo odvuklo pozornost od pitanja ekonomske politike EU o kojoj treba govoriti te premjestilo priču na lažna „vrijednosna“ pitanja, dajući pritom prostor rastu ksenofobije na krilima ekstremne desnice (koja posvuda u Europi raste kao, među ostalim, rezultat ekonomskih politika EU). Stoga RF, odbijajući diktat Bruxellesa, zagovara samostalnu i antineoliberalnu razvojnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU (kao što je npr. ona portugalska i španjolska) i ostalih inozemnih saveznika – ako rezultat provođenja ekonomske politike koja bi išla u korist radne većine u Hrvatskoj bude izbacivanje iz EU, to smo i više nego spremni prihvatiti.
 |
| Izvor: D. Škomrlj |
S lijevih svjetonazorskih i ideoloških pozicija, RF se pokušava izboriti za suverenizam Hrvatske u EU, u suradnji sa „progresivnim vladama ostalih zemalja EU, poput španjolske ili portugalske“ što su zapravo koalicijske vlade lijevog centra i ljevice na klimavim nogama, od kojih se ona portugalska nedavno raspala[7], a ni španjolska[8]ne stoji mnogo bolje, naročito nakon ovogodišnjih lokalnih izbora. Neuspjeh reformizma na periferiji EU već je dala nagovijestiti kapitulacija Sirize 2015, s obzirom da institucije europskog i njemačkog kapitala bilo kakve pokušaje reformi u startu nastoje ugušiti tretirajući ih kao radikalne poteze. Iz RF-a kažu kako su protiv izlaska iz EU radi „odvlačenja pozornosti od pitanja ekonomske politike“ (pa upravo bi se jedna lijeva stranka trebala i boriti da se NE odvuče pozornost s tih pitanja i da ona budu okosnica zahtjeva o izlasku!), ali nadalje poručuju da su oni i više nego spremni prihvatiti izbacivanje Hrvatske iz EU ako to bude „rezultat provođenja ekonomske politike u korist radne većine“. Ostaje pitanje koja bi to hrvatska vlada uopće provodila takve politike i kojim putem bi došla u poziciju da ih provodi? Ako je odgovor Radnička fronta, onda se iz RF-a nadaju da će jedan dan preuzeti vlast na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj što je u najmanju ruku nerealno očekivanje u ovom desetljeću. A do tog svečanog dana, Hrvatska će biti u Europskoj uniji, hrvatsko stanovništvo će nastaviti iseljavati, a Radnička fronta će sa saveznicima iz Partije europske ljevice nastaviti zagovarati „samostalnu i antineoliberalnu razvojnu politiku“ u sklopu EU, uvijek spremna na eventualno izbacivanje iz EU nakon eventualnog preuzimanja vlasti. Isto tako, krupni kapital koji drži ključne ekonomske i političke poluge u EU ova će zagovaranja nastaviti uspješno ignorirati. Prema tome, kakva se perspektiva nudi radničkoj klasi u Hrvatskoj ovakvim oportunizmom i zagovaranjem razvojnih politika u sklopu EU?
Možemo mi imati krila, ali da bismo poletjeli prvo moramo izaći iz kaveza.
Za narodni suverenizam
Evolucijski put u socijalizam preko parlamentarne borbe i postupnih zakonsko-institucionalnih reformi i zaokreta historijski je razvoj osporio više puta. Ovo ne znači da parlament treba izbjegavati, ali parlamentarno djelovanje ne smije biti temeljna preokupacija, već jedno od sredstava borbe kojim se vrši pritisak na državu i kapital u vidu povećanja nekih radničkih prava, ali i kojim se radnim ljudima, između ostalog, ukazuje i na sam karakter države i njezinih zakona i institucija. U tom pogledu, dosadašnji parlamentarni rad Katarine Peović i Radničke fronte može se svakako ocijeniti pozitivno radi mnogo konstruktivnih saborskih zakonskih prijedloga i paralelnih vanparlamentarnih pritisaka u smjeru poboljšanja položaja radnih ljudi (npr. Zakon o minimalnoj plaći, povećanje plaća u Saponiji), ali opći politički smjer Radničke fronte i dalje ostaje konfuzan, poglavito oko puta izgradnje samog socijalizma te internacionalizma koji se očito svodi na spomenutu alijansu Partije europske ljevice.
Umjesto besmislenog kalkuliranja i fraza o europskoj fiskalnoj uniji kao transformacijskom koraku prema socijalizmu, treba zauzeti jasan stav prema Europskoj uniji i tražiti izlazak, objašnjavajući primarno radništvu i seljaštvu u Hrvatskoj da u ovoj uniji kapitala nećemo dočekati godine prosperiteta, već samo nastavak životarenja i niskog životnog standarda. Na kvalitetne proradničke mjere zakonskih izmjena i društvene preraspodjele u postojećem poretku programski mora biti nadovezana i jasna, korjenita alternativa tom istom poretku. A kao alternativa današnjoj RH i Europskoj uniji mora se tražiti upravo revolucionarno izvlaštenje kapitala i uspostava radničke države u Hrvatskoj, što znači nacionalizaciju ili podruštvljenje privrede pod demokratskom kontrolom radnih ljudi. Jedino se uz društveno vlasništvo i plansko samoupravljanje demokratski izabranih i kontroliranih radničkih organa vlasti može spriječiti nastavak eksploatacije i pljačke radnih ljudi, rasprodaje državne imovine i masovnog iseljavanja iz Hrvatske.
Europska unija je politički i ekonomski izgrađena kao tvrđava kapitalizma, s ciljem ostvarivanja interesa krupnog kapitala. Ta tvrđava nije izgrađena u interesu radničkih masa europskih zemalja, posebice ne onih na periferiji. Povijest Europske unije jest povijest obrane krupnog kapitala i njegovih imperijalističkih aspiracija. Kriza kapitalizma na svjetskom nivou snažno potresa temelje te tvrđave. Oxi, Brexit, Katalonija, nehuman odnos prema izbjeglicama i migrantima - skorašnje su posljedice, a ne uzrok te krize. Kriza kapitalizma ogoljava suštinu Europske unije. Vidimo da se ta kriza neprestano svaljuje na leđa onih koji žive od svoga rada. Vidimo da se taj rad sve više obezvrjeđuje, pogotovo u zemljama na periferiji poput Hrvatske.
Europska unija ne uvodi euro u Hrvatskoj zato što je to u interesu njenih radničkih masa, nego zato što je to u interesu europskog krupnog kapitala kojem se hrvatska kompradorska buržoazija vjerno klanja. Zato mu valja reći: Ne! Ali protivljenje uvođenju eura samo po sebi ne znači mnogo bez protivljenja Europskoj uniji. Očekivanja i tobožnje namjere da se tvrđava izgrađena u interesu kapitalista „preuredi“ tako da služi interesu radništva spadaju u domenu političke naivnosti.
Vrijednosti koje ideolozi Europske unije proklamiraju govoreći o „obitelji europskih naroda“, „garantu mira ujedinjenog u različitosti“, „slobodi, sigurnosti i ekonomskom blagostanju“ i sl, dokazale su se kao isprazne floskule u službi maskiranja političke suštine Europske unije, obrane krupnog kapitala europskih buržuja i njihovih saveznika na svjetskoj sceni. Te vrijednosti moguće je ostvariti samo u zajednici socijalističkih europskih država - zajednici izgrađenoj u interesu radnih masa, a ne u interesu šačice kapitalista. Zato se uz protivljenje uvođenju eura mora tražiti izlazak Hrvatske iz EU, a taj zahtjev mora u stopu pratiti zahtjev za socijalizmom.
Prema tome, izlazak iz EU za nas nipošto ne znači autarkiju i zatvaranje od ostatka svijeta, kao niti nekakav put u „samostalni hrvatski kapitalizam“ koji bi se ionako našao u odnosima ovisnosti o kapitalističkim centrima kao što se nalazi i danas. Napuštanje EU ujedno je i težnja uspostavi radničke države, ali i udruživanju na socijalističkim osnovama - poziv na stvaranje radničke Jugoslavije koja predstavlja, između ostalog, i jedino moguće razrješenje bosanskog pitanja, te šire Balkanske socijalističke federacije kao saveza uistinu ravnopravnih i suverenih naroda koji se međusobno ne iskorištavaju i natječu, već ekvivalentno razmjenjuju i surađuju, koji zajedno napreduju, a ne tonu i iseljavaju pod čizmom imperijalizma iz raznih centara moći. Upravo bi Balkanska socijalistička federacija bila pravi odgovor kojim bi balkanski radni narodi zadali udarac imperijalizmu, oslabili ekonomsku moć kapitalističkog centra i potaknuli radničku klasu Njemačke i drugih zemalja Europe na odlučnu akciju izvlaštenja kapitala i konačnog razbijanja EU kao preduvjeta stvaranja zajedničke, demokratske, radničke Europe. Zahtijevajući izlazak iz EU, danas se stoga moramo i što čvršće povezivati sa komunističkim organizacijama iz drugih balkanskih republika u svrhu usvajanja zajedničkog (krajnjeg) programskog cilja, ali i sa srodnim organizacijama ostatka Europe koje ne traže nikakvu evolucijsku transformaciju EU ili Putinove Rusije, već njihovo revolucionarno svrgavanje.
[1]https://www.dw.com/en/cep-study-germany-gains-most-from-euro-introduction/a-47675856?fbclid=IwAR0BPUaS3Z2whkNjtLeibYyHb4GX1cZxvNYymPVcYCsJoRI-dvVIfqsHMVA
[2]Na referendum o ulasku u Europsku uniju izašlo je svega 43 posto birača
[3]https://www.nasdaq.com/articles/italys-target2-debt-touches-highest-level-since-june-in-september-2021-10-07
[4]https://www.radnickafronta.hr/1593-uvo%C4%91enje-eura-treba-biti-referendumsko-pitanje
[5]https://www.radnickafronta.hr/1105-protiv-eura
[6]https://www.radnickafronta.hr/vanjska-politika-i-medunarodni-odnosi
[7]https://www.marxist.com/portugal-government-falls-as-geringonca-crumbles-what-are-the-tasks-of-the-left.htm
[8]Na klasni karakter aktualne španjolske vlade PSOE i Podemosa najjasnije je ukazao nedavni štrajk metalskih radnika u Cadizu na koji su vlasti slale policiju da radnike umiruje suzavcima i gumenim mecima.
