Kina otkriva da u kapitalizmu svaki uspon završava u neizbježnom padu. Predstojeći kolaps investitora u nekretnine Evergrande, koji se bori sa dugovima od više od 300 milijardi dolara, podsjeća na krizu drugorazrednih hipotekarnih kredita. Kineska vlada se suočava sa istim dilemama kao i SAD prije više od jedne decenije, dok gleda u ponor kapitalističke krize.

money rmb Image public domain

Šta je „Evergrande“?

Prošla decenija ekonomskog rasta u Kini je u velikoj mjeri podstaknuta usponom stambene izgradnje. Nekretnine sada čine oko 30% BDP-a. Godinama su ulagači u nekretnine, od kojih je Evergrande najveći, pozajmljivali neodržive svote novca kako bi izgradili stambene objekte. Kompanija je čak pozajmljivala od svojih zaposlenih da bi nastavila da gradi.

Drugi ulagač u nekretnine, Fudžian Fušeng, primijenio je takozvani model „3691“: počneš da gradiš nove objekte za samo tri mjeseca, počneš da prodaješ nekretnine za samo šest mjeseci (dok su još uvijek u izgradnji), završiš izgradnju u roku od devet mjeseci i vratiš novac sa kamatama za godinu dana. Ovaj vrtoglav tempo diktiran je grozničavom prirodom mjehura nekretnina i velikim iznosima dugova koje je morao da preuzme da bi mogao da se takmiči. Nimalo iznenađujuće, Fudžian Fušeng nije isplatio kamate.

Cijela industrija je pozajmljivala ogromne sume pod pretpostavkom da će cijene kuća nastaviti da rastu. Goldman Saks kaže da je ukupan dug industrije sada 2,8 biliona dolara, ili 18% kineskog BDP-a. Ali ako nešto pukne u tom mjehuru i cijene nekretnina stagniraju ili počnu padati, jasno je da će ih teret dugova investitora potopiti.

To je upravo ono što se dogodilo „Evergrandu“. To je jedan od najvećih investitora na međunarodnom planu sa ukupnim obavezama koje iznose oko tri procenta kineskog BDP-a.

Ovaj kolaps stoga u cjelini ugrožava drugu najveću ekonomiju na svijetu, a time i svjetsku ekonomiju.

Zašto se ruši? S obzirom na neodrživost ovog beskrajnog ciklusa dugovanja, kineska vlada je postavila ograničenja na iznose koje kompanije mogu da pozajmljuju u odnosu na njihovu veličinu u pokušaju da spriječi dalji kolaps. Međutim, izgleda da je ovo izazvalo „ teško prizemljenje“ koje je možda već izmaknulo kontroli.

Usko povezane kompanije posustaju. „Fantazija Holdings“, manja kompanija koja se bavi ulaganjem u nekretnine, nedavno je kasnila sa plaćanjem duga. „Modern Lend“ je ove nedjelje zatražila produženje roka otplate za tri mjeseca za obveznicu od 250 miliona dolara. Sinik i gorepomenuti Fudžian Fušeng takođe nisu uspjeli izvršiti otplatu.

Kriza

Prodaja kuća po vrijednosti pala je u septembru za 17%, a u avgustu za 19,7%. U nekim slučajevima nekretnine po niskim cijenama prodaju ulagači koji očajnički traže gotovinu uz popust od 30%.

Pošto nekretnine čine ogromnih 30 procenata kineskog BDP-a i bile su glavni pokretač razvoja Kine – koja je glavni pokretač rasta na svjetskom nivou – brzi pad cijena predstavlja ogroman problem. „Evergrande“ nije samo kompanija za ulaganje u nekretnine – ona takođe ima posao sa automobilima i mnoge druge investicije. Druge kineske kompanije dosta će ulagati u „Evergrande“. Kriza će direktno dovesti do krize u drugim sektorima.

Ali zašto je mjehur nekretnina bio glavni pokretač ekonomije? Zašto je Kina naizgled ponovila ponašanje u Americi koje je dovelo do krize drugorazrednih hipoteka?

Kina je 2008. godine zapravo nakratko ušla u recesiju. Otpušteni su milioni radnika. Ali onda je za nekoliko nedjelja ekonomija ponovo počela da raste, zahvaljujući fiskalnom stimulansu, koji je bio toliko veliki (oko 586 milijardi dolara) da je izvukao ne samo Kinu iz recesije, već i svjetsku ekonomiju iz sigurne depresije. Ali pošto je u Kini do tada bila kapitalistička ekonomija, ovaj stimulans je isporučen uz pomoć́ naglog porasta duga, umjesto plana proizvodnje.

Ako su 2008. godine kineske privatne kompanije kočile investicije i otpuštale radnike, postojao je dobar razlog za to, a to je ograničenje količine automobila, odjeće i telefona koje je svjetsko tržište moglo da apsorbuje tokom finansijske krize. Ovaj problem nije nestao jer je centralna vlada pozajmljivala mnogo novca. Ostala je „ograničena potražnja“ globalnog tržišta zahvaćenog krizom.

Dakle, ako bi država u svom očaju udavila ove kompanije u jeftinim kreditima, one ih ne bi koristile za izgradnju većih fabrika koje prave više proizvoda koje ne bi mogle da prodaju, već bi ih trošile špekulativno.

Sve vrste kompanija, uključujući i one navodno u državnom vlasništvu, počele su da pozajmljuju višak kapitala, špekulišući sa njim, umjesto da ulažu u proizvodnju. Državne kompanije za proizvodnju čelika stvorile su finansijsko oružje, banke u sjenci koje bi davale kredite investitorima. Ove finansijske grane postale su profitabilnije od njihovog osnovnog poslovanja.

Kao što je Marks objasnio, kredit omogućava kapitalu da se proširi preko svojih prirodnih granica i da privremeno prevaziđe svoju krizu – ali po cijenu još veće krize kada ti dugovi dođu na otplatu.

Kako se gomila više duga, on postaje manje efikasan. Sada je potrebno oko 4 dolara duga da bi se proizveo dodatni dolar rasta kineske ekonomije, dok je prije stimulacije trebalo oko 1,40 dolara. To je zato što se dodatni dug uglavnom preuzima za otplatu postojećih, neodrživih dugova, umjesto da se troši na stvaranje novih proizvodnih kapaciteta.

Drugim riječima, postoji lavina loših dugova koji samo čekaju da budu podmireni. Prije 2008. godine, ukupan kineski dug bio je oko 160% BDP-a. Do 2016. godine porastao je do 260%.

Kineska vlada je finansirala stimulaciju kroz dug jer u tržišnoj ekonomiji ne postoji drugi način da se stimuliše rast. Nisu mogli da pokrenu plan proizvodnje jer su poluge privrede u privatnim rukama, i motivisane su profitom, a ne društvenom potrebom.

Pucanje mjehura

Činjenica da „Evergrande“ nije mogao da preživi a da se sve više ne zadužuje pokazuje da je to u osnovi bilo nerazumna odluka.

U tom pogledu, "Evergrande" je poput mikrokosmosa latentne krize kineskog kapitalizma, koji je mogao da nastavi da raste samo pozajmljujući sve više novca. Od petnaest najvećih investitora u zemlji, samo jedan je bio u potpunosti u skladu sa vladinim novim „trima crvenim linijama“ – pravilima koja otežavaju prekomjerno zaduživanje. Problem je opšte prirode i veoma je dubok.

Vlada je uvela ove mjere kako bi probušila kreditni balon prije nego što postane prevelik. Problem je u tome što je balon možda već prevelik, a njegovo pucanje nije nešto nad čime vlada može da zadrži kontrolu.

Nema dokaza o planu za spas „Evergranda“. Ne zna se da li se može spasiti. To bi stvorilo ono što oni nazivaju „moralnom opasnošću“ – neplaćeni dugovi bi još više izmakli kontroli, jer bi kompanije bile podstaknute da se zadužuju kako bi brže rasle, zbog toga što bi svi znali da će ih vlada na kraju izvući iz krize.

Izvući „Evergrande“ je takođe nevjerovatno složeno. Samo „Evergrande“ ima 1,6 miliona nedovršenih domova – ako se tome dodaju drugi ulagači u nevolji, cifra je još veća. Kako će ove kuće, koje su već kupljene van plana, biti završene? Kako Ekonomist objašnjava: „Ako se projekti nastave, lokalne samouprave će vjerovatno morati da preuzmu njihov rad, što će zahtijevati složene pregovore u stotinama gradova. Nije ni blizu jasno da li sve ovo može proći." (23.10.21.)

Štaviše, spašavanje kompanije koja je istaknuta kao primjer pohlepnih ekscesa kineskih milijardera bi ozbiljno potkopala Sijev pokušaj da prikaže kako on smanjuje broj bogataša i zaustavlja neodgovorno ekonomsko ponašanje.

Kada bi država pokušala da riješi krizu tako što bi ponovo olakšala pozajmljivanje sve većeg novca, preplavljujući tržište jeftinim novcem centralnih banaka, jednostavno bi ponovo pokrenula ciklus koji je danas doveo do krize. Baš kao i EU tokom krize u evrozoni, Kina bi nastavila odlagati trajno riješavanje problema. Do čega je dovelo evropsko iskustvo? Zemlje poput Grčke su zadužene više nego ikad, tako da će sljedeća finansijska kriza nesumnjivo doživjeti ponovno izbijanje svih istih problema, kao što je opasnost od raspada EU. A fiktivni kapital koji su centralne banke na Zapadu upumpale u ekonomiju ne samo da je odložio dan obračuna (i učinio ga još gorim kada dođe), već je stvorio i stagnirajuću ekonomiju koju karakterišu „zombi firme“ – kompanije koje bi trebalo da propadnu, ali se održavaju na površini preuzimajući sve više dugova koje podržava država. To je budućnost Kine ako krene ovim putem.

Zgrade 
  Izvor: Windmemories, Wikimedia Commons

S druge strane, ako se ne spasi „Evergrande“ i ako im se dozvoli da uđu u bankrot, to bi srušilo tržište nekretnina, što će dovesti do kineske finansijske krize, a zatim i do potpune recesije. Ovo će zauzvrat gurnuti mnoge druge zemlje u recesiju.

Ono što kriza „Evergranda“ otkriva jesu granice kapitalističkog sistema. Kina dolazi do kraja svog kapitalističkog uspona, koji bi mogao da se održi samo velikim balonom zasnovanim na fiktivnom kapitalu.

Neki od ljevičarskih pristalica režima tvrde da kineski režim samo slijedi višedecenijski plan da iskoristi kapitalizam za postavljanje ekonomske osnove za socijalizam. Da je to tačno i da je režim istinski komunistički, sigurno bi ovu krizu vidjeli kao kulminaciju tog plana. U takvom slučaju, ova kriza bi bila savršena prilika za Sija, koji ima više moći nego ikad i koji je njegovao ljevičarski imidž, da nacionalizuje „Evergrande“ i mnoge druge, pokretanjem tranzicije ka planskoj ekonomiji. Ali to se naravno neće dogoditi.

Ustvari, možemo vidjeti pomak u suprotnom smjeru u još jednoj nedavnoj krizi. U djelovima Kine došlo je do nestanka struje kao posljedica velikog poskupljenja uglja. Pošto je vlada postavila ograničenja na količinu energije koja se potrošačima može naplatiti, za mnoge proizvođače energije postalo je neisplativo da proizvode i prodaju energiju sa tako skupim ugljem. Zato su jednostavno isključili svoje generatore, što je izazvalo iznenadne nestanke struje za milione običnih Kineza. Da li vlast na ove profiterske kompanije odgovara nacionalizacijom? Upravo suprotno – oni traže da se uklone ograničenja cijena energije kako bi proizvođači mogli da nastave da proizvode i prodaju energiju sa profitom čak i kada cijene uglja dođu do vrha (Ekonomist, 23.10.21). Kinezi iz radničke klase će platiti cijenu održavanja ovih profita.

Kineska kriza = svjetska kriza

Godine 2007. američka kriza drugorazrednih hipoteka dovela je svjetsku ekonomiju u duboku krizu. Ironično, Kinezi su spriječili da se ova kriza pretvori u depresiju otvarajući sopstvene mjehure nekretnina, koji sada vode u krizu sličnu krizi drugorazrednih hipoteka. Planina kredita upumpana u kinesku ekonomiju nakon krize 2008. godine stvorila je kinesku potražnju za sirovinama i kapitalnim dobrima, što je podstaklo mnoge ekonomije, kao što su Njemačka i Australija.

Današnja kriza u Kini, što je veoma vjerovatan scenario, mogla bi da utiče na svjetsku ekonomiju na sličan način kao kriza iz 2008. koja je počela na Zapadu. Takva kriza bi, međutim, bila pojačana nezdravošću ostatka svjetske ekonomije, koja se nikada nije oporavila od finansijske krize 2008.-2009., i razornim efektima Kovid pandemije. Štaviše, razlikovala bi se od prošle krize po tome što neće biti druge zemlje poput Kine koja bi apsorbovala krizu na međunarodnom nivou.

Kineski korporativni dug čini ogromnih 31% globalnog korporativnog duga. Odnos kineskog korporativnog duga u BDP-u je među najvišim u svetu. Dakle, kreditna kriza u Kini će biti tolikih razmjera da će da potrese svjetska tržišta i da se proširi po cijeloj ekonomiji.

Zaista, već postoji nedostatak novca kod nekih zaduženih kineskih kompanija van sektora nekretnina, koje u ovim nesigurnim vremenima otkrivaju da ne mogu da pozajme novac koji im je prijeko potreban da bi ih prebrodili. Sam „Evergrande“ duguje milijarde stranim vlasnicima obveznica, koji će biti prvi koji će osjetiti posljedice neizvršenja platnih obaveza.

Neki kažu da kriza u Kini neće ozbiljno uticati na svjetsku ekonomiju u cjelini, zahvaljujući „razdvajanju“ koje se nedavno dogodilo. Dok je porast protekcionizma veoma stvaran fenomen (i nije zdrav za kapitalizam), novi trgovinski rat između Kine i SAD-a i EU nije ni blizu dovoljno jak da bi „odvojio“ kinesku ekonomiju od zapadne. Veličina i centralni značaj kineske ekonomije su preveliki da bi se dozvolilo takvo razdvajanje, a kamoli da se to desi preko noći.

Dok će evropska i američka preduzeća smanjiti ulaganja u Kinu zbog porasta protekcionizma i straha da njihove investicije možda neće biti bezbjedne pod Sijevim režimom, ovo neće ići dalje od toga. Ranije ovog ljeta, u godišnjem istraživanju Evropske privredne komore objavljeno je da evropska preduzeća zapravo povećavaju ulaganja u Kinu i tamo premještaju lance snabdjevanja zbog njenog brzog oporavka od pandemije. Skoro 60% evropskih kompanija planira da proširi svoje poslovanje u Kini 2021. godine, u odnosu na 51% prošle godine. Najčešći razlog su bile veće profitne marže u Kini.

Nedavni događaji, među kojima je i izvjesno neisplaćivanje dugovanja „Evergranda“, vjerovatno znače da se ove povećane investicije neće desiti. Ali činjenica da je pre samo nekoliko mjeseci većina evropskih preduzeća planirala da poveća ulaganja u Kinu pokazuje da postoji granica za „razdvajanje“ u imperijalističkoj fazi kapitalizma.

To dokazuje činjenica da udio Kine u globalnoj trgovini iznosi 13,6% – najveći udio bilo koje zemlje. Predstavljao je 28% ukupnog globalnog rasta između 2013. i 2018. – dvostruko više od američkog. Nema sumnje da će dugo odlagana kriza kineskog kapitalizma gurnuti svjetsku ekonomiju u krizu.

Nejednakost

Decenije kapitalističkog uspona potpuno su transformisale kinesko društvo. Ekstremna nejednakost je njegova jedinstvena karakteristika i ona remeti svaku pomisao režima. U januaru je Si Đinping izjavio da „ne možemo dozvoliti da jaz između bogatih i siromašnih nastavi da raste... Ne možemo dozvoliti da razlike u bogatstvu postanu nepremostiv jaz“.

Upravo su ovakvi komentari dali Siju reputaciju da je „neo-maoista“ koji ima plan da ukine kapitalizam. Ali kako ovaj komentar otkriva, on se ne protivi nejednakosti kapitalizma, već samo njegovim „ekscesima“ koji su toliko ekstremni da ugrožavaju održivost kapitalizma.

Dok Kina sada ima skoro isto toliko milijardera kao Amerika (698 naspram 724) i parlament daleko bogatiji od američkog (20 najvećih kineskih biznismena i zakonodavaca vrijedi nevjerovatnih 534 milijarde dolara), s druge strane „preko 28% od 286 miliona kineskih radnika migranata nema sopstveni toalet. A u djelovima ruralne Kine, 16-27% đaka pati od anemije, prema studiji iz 2016, jer im nedostaju vitamini i gvožđe." (Ekonomist, 2.10.21.)

Kineska nejednakost je tako brzo rasla, da je od jedne od najravnopravnijih zemalja na svetu, postala jedna od najneravnopravnijih, sa Ginijevim koeficijentom (mjera ekonomske nejednakosti) nešto višim od SAD i Britanije. Veliki kineski gradovi su neka od najskupljih mjesta za život.

Klasnu svijest ubrzava ne toliko postojanje same nejednakosti, koliko brz porast nejednakosti. Iz tog razloga je klasni gnjev toliko visok u Kini – postoji gorući osjećaj da je ekstremno bogatstvo elite neprirodno i nepravedno, da je protiv komunističkih vrijednosti zemlje i da je stečeno očiglednom korupcijom.

Takođe postoji duboko otuđenje među kineskom omladinom. Osjećaju se kao da trče u mjestu, nesposobni da ostvare bilo kakav napredak, a ipak je kapitalistička ekonomija u procvatu stvorila ogroman pritisak da se mora uspjeti. Ovaj efekat „trake za trčanje“ povezan je sa stambenim mjehurom – ekonomski rast koji je ljude zadržao na poslu takođe je podigao troškove stanovanja na nivoe koji su potpuno nedostupni mladima.

Mnogi mladi ljudi rast kineske ekonomije vide ne kao veliki patriotski uspjeh, već kao uspjeh nekog drugog – uspjeh korumpiranih bogataša. Oni su klasno svjesni, ali režim ne dozvoljava da se to izrazi, iako im povremeno da malo oduška.

Bonapartizam

Zgrade 
  Izvor: kremlin.ru, Wikimedia commons

Svijest režima o ovom nezadovoljstvu je razlog za Sijevo okretanje „ljevici“. Pokušava da manevriše uoči izbijanja protesta i štrajkova, da se preventivno uspostavi kao da je „na strani naroda protiv bogatih“. Na primjer, režim je upravo pozvao vlasnika „Evergranda“ da svojim bogatstvom otplati dio duga kompanije.

Ali za svaki napad na bogate, postoji propratna garancija da to neće ići predaleko. Na primjer, „6. septembra Liu He, zamjenik premijera, pokušao je da uvjeri privatne biznismene, rekavši da su njihovi poduhvati ključni za ekonomiju zemlje.“ (Ekonomist, 2.10.21)

Ubrzo nakon što je uveden slogan „zajedničkog prosperiteta“, partija je odvojila vrijeme da uvjeri kapitalističku klasu da se zajednički prosperitet neće postići „pljačkom bogatih“.

Kapitalizam je uveden u Kinu upravo da bi se sačuvala moć́ i privilegije državne birokratije. Oni nisu nužno namjeravali da završe sa punim kapitalizmom, ali nisu namjeravali ni da se bore za socijalizam. Vidjeli su kapitalističke investicije, motiv profita i pristup naprednoj tehnologiji kao sredstvo za povećanje svog bogatstva i moći.

Mislili su da mogu upravljati ovim procesom. U izvjesnom smislu jesu, jer je to učinilo kinesku državu veoma moćnom.

Ali ovaj naizgled svemoćni režim shvata da su proturječnosti kapitalizma još moćnije. Uvodeći kapitalizam, režim je poput „čarobnjaka koji više nije u stanju da kontroliše moći donjeg svijeta koje je pozvao svojim čarolijama“, kako je Marks opisao u Komunističkom manifestu.

Kineska Komunistička partija je opsjednuta stabilnošću. Tokom proteklih deset godina bili su svjedoci sve veće nestabilnosti u zemljama Zapada izazvane krizom kapitalizma, i to su primijetili. Godine 2015, De Tokvilov Stari režim i revolucija postala je obavezno štivo za visoko rangirane članove partije.

Prošle godine, Si je posebno citirao Kapital u 21. vijeku Tomasa Piketija da bi upozorio da partija mora da obuzda nejednakost kako bi održala stabilnost.

Vidjevši destabilizujući uticaj ekonomske krize iz 2008. godine na Zapad, kineska državna birokratija pokušava da ostane ispred granica i „odgovorno se ponaša“ kako bi obezbijedila stabilnost svog sistema. Ali ako prihvatite kapitalizam, morate prihvatiti zakone kapitalizma. Kao i svi kapitalistički režimi, on može da održi stabilnost samo sredstvima koja dugoročno povećavaju protivrječnosti – izdavanjem duga. Drugim riječima, stvaranjem veće nestabilnosti u budućnosti.

Oni hodaju po žici i ne mogu zauvijek da održavaju ravnotežu. Kriza kapitalizma sustiže Kinu. Ova kriza će transformisati i nju i svijet. Posljednjih 30 godina svjetski kapitalizam je održavan ulaskom Kine na tržište. To je sada istrošeno. Budućnost Kine neće biti kao u prošlosti. Kriza kineske ekonomije je još jedan znak da ulazimo u eru neviđenih turbulencija i klasne borbe.

Tekst je objavljen 01. novembra 2021.