Rastom feminističkog pokreta i borbom protiv ugnjetavanja žena, dijelovi ljevice i samog feminističkog pokreta oživjele su ideju “plata za domaćice”. Oni svrstavaju kućne poslove koje obavljaju žene u “neplaćeni” rad, tvrdeći da kapitalisti srezuju troškove oslanjajući se na ovaj neplaćeni rad. Koji je stav marksizma prema ovome?

Silvija Federiči, poznata feministkinja i jedna od najvatrenijih branitelja ideje plata za domaćice, podržava ovaj zahtjev na osnovu sljedećeg:

“Ova plata bi bila način mijenjanja prirode poslova pružanja njege i naglašavanja da su oni, sami po sebi, posao. Kućni poslovi moraju se smatrati plaćenom aktivnošću, jer ‘doprinose proizvodnji rada i proizvode kapital, i stoga čine mogućim bilo koji drugi oblik proizvodnje’.”  

 Evropska unija vakcina i ljevica
 Izvor: ILO

Možemo sumirati stavove ove ljevice i feminističkog pokreta na sljedeći način: u porodičnom domu, djeca radnika se proizvode, hrane i odgajaju, i postaće radnici u budućnosti. Kapitalisti dobivaju ovaj rad besplatno. Oni nikako ne doprinose odgajanju radnika koji su spremni da budu eksploatisani u svojim kompanijama kad uđu na tržište rada. Štaviše, “tvorac” ovog “reproduktivnog rada” (tj. onaj ko proizvodi radnu snagu) je upravo domaćica, koja za to ne dobija ni paru. Njen “rad” se smatra neukim i od male je važnosti u kapitalizmu, koji jedino cijeni rad čovjeka izvan porodičnog doma. Zaključak: ako “muškarac” dobija platu za rad koji se smatra produktivnim, “reproduktivni rad” – koji je od ključne važnosti za podizanje novih generacija radnika – mora imati jednaku važnost kao i produktivni rad, a domaćica bi stoga trebalo da prima platu. To bi joj takođe omogućilo da stekne nezavisnost unutar porodične jedinice.

Kad se mi marksisti bavimo pitanjem teorije i doktrine, uvijek se moramo vratiti našim principima da bismo izvukli ispravne zaključke. Marksistička pozicija prema ovom pitanju zasniva se na dva aspekta. Prvi je naučno gledište, zasnovano na Marksovoj teoriji vrijednosti i, preciznije, u pogledu sadržaja vrijednosti radne snage (tj. sadržaju plate). Drugi aspekt je političko, socijalističko gledište, koje je u skladu sa opštim interesima radničke klase, i preciznije, radnih žena, u njihovoj borbi za društveno oslobođenje, za socijalizam, i za prevazilaženje patrijarhalne porodice.

Analiziraćemo kućne poslove koje obavljaju domaćice na osnovu ove dvije perspektive. To će nam omogućiti da odlučimo da li one opravdano zahtijevaju platu. Da pojednostavimo našu analizu, uzećemo najobičniji primjer kao polaznu tačku: radnička porodica, u kojoj muški partner, muškarac, radi izvan kuće, dok žena ispunjava ulogu domaćice kod kuće.

Šta su plate?

Prvo, trebalo bi da počnemo sa definisanjem vrijednosti radne snage tj. plate i onoga što je određuje. Radna snaga je skup fizičkih i intelektualnih sposobnosti koje radniku omogućavaju da obavlja posao za kompaniju, pravno lice, ili pojedinca, koji se zatim plati u obliku plate.

Vrijednost radne snage, izražena u platama, se određuje na isti način kao i za vrijednost bilo koje druge robe: vremenom utrošenim na društveno potrebni rad; tj. količinom neophodnih dostatnih sredstava za život, u određenim društvenim uslovima svake epohe, koja će omogućiti reprodukciju radnika. Stoga, sa svojim platama, radnik može steći neophodna sredstva za život da bi mogao da nastavi svoj rad na dnevnoj bazi: hrana, dom, odjeća, obrazovanje, prevoz, itd.

Reprodukcija radnika kroz plate je dvojake prirode: reprodukcija vlastite radne snage radnika da bi oni mogli raditi svaki dan i – srž ovog problema – da bi im to omogućilo da zasnuju porodicu, što će omogući seksualnu reprodukciju budućih radnika da bi se kapitalistički način proizvodnje, kao posljedica toga, mogao nastaviti kada se istrošena radna snaga povuče iz procesa proizvodnje.

Marks i Engels o platama i kućnim poslovima

Mark i Engels oslanjali su se na gorepomenutu definiciju plate u svim svojim ekonomskim spisima. Prema Marksu:

“Koja je onda vrijednost radne snage? Isto kao i kod svake robe, vrijednost radne snage određena je količinom rada potrebnog da se ona proizvede. Radna snaga čovjeka postoji samo u njegovoj živoj individualnosti. Čovjek mora konzumirati određenu masu potrepština da bi odrastao i održao se u životu. Ali čovjek, kao i mašina, će se istrošiti, i moraće ga zamijeniti drugi čovjek. Pored tih potrepština neophodnih za vlastito održavanje, želi još jednu količinu potrepština da bi odgojio određeni kontingent djece koja će ga zamijeniti na tržištu rada i nastaviti rasu radnika. Štaviše, da bi razvio svoju radnu snagu, i stekao određenu vještinu, mora potrošiti još jednu količinu vrijednosti.” (Karl Marks Vrijednost, cijena i profit, 1865.)

U istom djelu, Marks naglašava sljedeće:

“Njihova konačna granica (plata) je određena fizičkim elementom, to jeste, da bi se održala i reprodukovala, da bi nastavila svoje fizičko postojanje, radnička klasa mora dobivati potrepštine koje su apsolutno neophodne za život i razmnožavanje. Vrijednost tih neophodnih potrepština, prema tome, stvara konačnu granicu vrijednosti rada.” (Karl Marks, K. Vrijednost, cijena i profit, 1865.)

Važno je napomenuti da Marks nedvosmisleno naglašava da se plate ne dobijaju kao sredstvo za održavanje pojedinačnog radnika, nego njihove porodice, što uključuje domaćicu i djecu. Kako Marks objašnjava u Kapitalu:

“Vrijednost radne snage je određena, ne samo radnim vremenom potrebnim za održavanje pojedinačnog odraslog radnika, nego i onim radnim vremenom potrebnim da bi on održavao svoju porodicu.” (Karl Marks, Kapital, prvi tom, sekcija 3. Poglavlje 15 ‘Mašinerija i moderna industrija’, 1867.)     

I opet:

 Evropska unija vakcina i ljevica
Izvor: Alex Proimos

“Vlasnik radne snage je smrtan. Ako bi njegovo pojavljivanje na tržištu trebalo da bude kontinuirane prirode, a kontinuirano pretvaranje novca u kapital to nalaže, prodavač radne snage mora produžiti svoj život, ‘na način na koji svaki pojedinac produžava svoj život, kroz razmnožavanje’. Radna snaga koja se povuče sa tržišta zbog istrošenosti i smrti, se mora iznova i iznova mijenjati, u najmanju ruku, jednakom količinom svježe radne snage. Stoga je suma sredstava za život neophodnih za proizvodnju radne snage mora uključivati sredstva  neophodna za radnikove zamjene, to jest, njegovu djecu, da bi ova rasa čudnovatih vlasnika robe mogla nastaviti da se pojavljuje na tržištu”. (Karl Marks, Kapital, prvi tom, Poglavlje 6 ‘Kupovina i prodaja radne snage’. Sekcija 3. 1867.)

Engels je takođe jasan što se ovoga tiče. U svojoj poznatoj kritici Kapitala, objašnjava sljedeće:

“Koja je vrijednost radne snage? Vrijednost svake robe mjeri se radom uloženim za njenu proizvodnju. Radna snaga postoji u obliku živog radnika kojem je potrebna određena količina sredstava za život da bi postojao i izdržavao svoju porodicu, što omogućava nastavak radne snage i nakon njegove smrti. Radno vrijeme potrebno za proizvodnju ovih sredstava za život stoga predstavlja vrijednost radne snage. Kapitalista plaća za to na sedmičnom nivou i time kupuje upotrebu sedmičnog rada jednog radnika. Za sada će gospoda ekonomisti u velikoj mjeri složiti s nama što se tiče vrijednosti radne snage.” (Fridrih Engels, Kritika prvog toma Kapitala za Demokratski sedmični list, 1868., sve u kurzivu je moje)

Interesantna su Marksova opažanja o troškovima obuke i obrazovanje radnika, koji su takođe uključeni u platu:

“Da bismo promijenili ljudski organizam, tako da može da stekne vještine i spretnost u određenoj grani industrije, i postane posebna vrsta radne snage, potrebni su posebno obrazovanje i obuka, a njihovi troškovi su, naime, jednaki cijeni robe u većoj ili manjoj količini. Ta količina je promjenljiva u zavisnosti od toga koliko je radna snaga komplikovana. Troškovi ovog obrazovanja (pretjerano niskog u slučaju obične radne snage), tek toliko ulaze u ukupnu vrijednost utrošenu na proizvodnju.” (Karl Marks, Kapital, prvi tom, sekcija 3, poglavlje 6 ‘Kupovina i prodaja radne snage’ 1867.)   

Centralno pitanje je ovo: kako Marks i Engels objašnjavaju, radnikova plata pokriva radno vrijeme potrebno da radnik preživi u određenim društvenim uslovima da bi se mogao vraćati na posao svakog dana, i za reprodukciju radne snage, tj. da bi mogao osnovati porodicu i ostaviti potomka. Ukratko, takozvani “reproduktivni rad”, kako dio feminističkog pokreta definiše rad u kući, je već plaćen platom koju zaradi radnik.

Ne postoji moralna i ekonomska nepravda u tome da se domaćicama ne plaća direktno za posao koja ona obavlja kod kuće. Te navodne plate koje joj se duguju – to jest, njena potrebna sredstva za život, su već uključena u platu ili plate člana njene porodice koji radi izvan kuće. Ono što vidimo nije nepravda kapitalističke eksploatacije, nego jedna situacija tlačenja i porodičnog ropstva pod kapitalističkim načinom proizvodnje gdje je domaćica osuđena na ulogu sluškinje svog muža i djece, i gdje njen opstanak potpuno zavisi od muža. Iz tog razloga, zahtjevi te sekcije feminističkog pokreta za platu za domaćice je utopija koja se ne može ostvariti. Takođe je reakcionarna, kao što ćemo objasniti u dogledno vrijeme, i nema osnova u naučnoj ekonomiji.

Jesu li kapitalisti tako susretljivi ljudi?

Hajde da priđemo ovom problemu iz drugog ugla. Ako bi žena obavljala produktivni rad; koji se sastoji od doprinosa proizvodnji plaćenih radnika, u obliku njene djece i muža (priprema im hranu, kupa djecu, brine se o njima kad su bolesni, oblači ih, čisti i održava kuću, itd.), ona bi se morala smatrati radnicom koja treba, kao i njen muž, da ima platu koja se sastoji od sredstava za život. Ali, naravno, ona ne prima platu direktno od nijednog konkretnog kapitaliste i stoga bi bila osuđena na smrt od gladi, ali to nije slučaj. Odakle, onda, dolaze sredstva za život domaćice? Odakle dolazi taj novac koji se duguje majci da plati za odgajanje i zdravstvenu njegu djece ili da plati za dom u kom živi, ako ne dobije ni paru kao domaćica? Koliko god razmišljali o tome, odgovor je jasan kao dan. Sva potrebna sredstva za život za ženu i djecu (hrana, smještaj, odjeća, obrazovanje, zdravlje, struje, itd.) mogu jedino doći – kao što i jeste slučaj – iz muževljeve plate. Prema tome, kad bi muževljeva plata samo uključivala sredstva za život potrebna samo njemu, ništa ne bi ostalo za njegovu ženu i djecu. Ili su kapitalisti toliko susretljivi da radniku plaćaju platu od koje mnogo ljudi može (jedva) preživjeti. Ovo je, u suštini, slučaj ovdje.

Kad bi kapitalisti obraćali pažnju na razmišljanje poput Federičijeve, rekli bi: “To što nam predlažete zvuči dobro za nas. Žena mora biti plaćena za svoj rad i, ukoliko više od jedne osobe može da živi od plate koju plaćamo radniku, onda ćemo smanjiti radnikovu platu na minimum koji mu je dovoljan da preživi, kao da živi sam (da ne bismo kršili Marksovu teoriju vrijednosti rada, koju kršimo već dva vijeka bez da to i shvatamo, kako nam ovi savjetnici sa ljevice govore) i daćemo domaćici dio koji joj dugujemo da može da živi od vlastitih sredstava”. Drugim riječima, poslodavci bi svake sedmice dijelili dva paketa plata: jedan za svog radnika, i drugi za njegovu ženu.

Obezbjeđivanje plata za domaćice bi bilo velika pobjeda feminističkog pokreta, iako bi do nje došlo pod cijenu smanjivanja plate njihovih muževa u pola. Na kraju, ništa se ne bi promijenilo, združivanje ovih dvaju plata bilo bi jednako muževljevoj prijašnjoj plati. Kapitalisti ni u kom slučaju ne bi dali više nego što su davali prije. I šta bi to onda dokazalo? Dokazalo bi to da je muževljeva plata uključivala sredstva za život i za njegovu ženu i djecu, što je upravo ono što smo htjeli pokazati i što su Marks i Engels već objasnili i pokazali prije vijek i po.

Smanjenje vrijednosti porodične plate

Realnost prirode porodične plate i dobrobiti je potvrđena na mnogo načina iz dana u dan.

U nazadnoj kapitalističkoj državi poput Španije, veća uključenost žena u produktivnom radu se desila kasnije nego u zapadnoevropskim državama i Sjevernoj Americi. Stoga, danas je sasvim uobičajeno da stariji ljudi kažu da se prije 40-50 godina, jedna porodica mogla izdržavati od jedne jedine plate (one muževljeve, ako smijemo dodati), ali sada, svaki supružnik mora da radi, pa čak i tada jedva spajaju kraj s krajem. Kako to utiče na Marksovu teoriju o sadržaju plate u radničkoj porodici? Promjena do koje je došlo jeste ta da je masovno uključivanje žena u tržište rada stvorilo uslove gdje kapital teži da smanjuje generalnu prosječnu platu jer, pošto i žena radi, muž više ne mora izdržavati nju i ostatak porodice “dodatnim” prihodom.

Ovo je Marks već prije objasnio kad je objašnjavao uticaj mašinerije na radničku porodicu, ne samo uključivanjem žena u rad izvan kuće nego i tim što djeca žive u samom srcu porodice:

“Mašinerija, odbacivanjem svakog člana te porodice na tržište rada, raspoređuje vrijednost čovjekove radne snage na čitavu njegovu porodicu. Time smanjuje vrijednost njegove radne snage. Kupovina radne snage jedne porodice od četiri radnika je možda skuplja nego što je bila kupovina radne snage glave porodice, ali zauzvrat, rad koji bi inače trajao četiri dana smanjen je  na jedan dan, i njihova cijena pada u odnosu na višak radne snage četvorice ljudi u odnosu na višak radne snage jednog čovjeka. Da bi porodica preživjela, sada četvoro ljudi mora ne samo da radi, nego da utroši i višak radne snage za kapitalistu, Stoga vidimo da mašinerija, dok povećava ljudski materija koji čini glavni predmet eksploatatorske moći kapitala, istovremeno povećava stepen eksploatacije.” (Karl Marks, sekcija 3. Poglavlje 15 ‘Mašinerija i moderna industrija’. Kapital, prvi tom 1867.)

Drugim riječima, plata koja omogućava porodici da se izdržava pojedinačno smanjuje što je više članova porodice koji žive u tom domaćinstvu uključeno u tržište rada, što zatim potvrđuje da svaka pojedinačna plata uključuje proporcionalni udio koji omogućava porodici kao cjelini da se izdržava.

Naravno, kao što se dešava u drugim aspektima kapitalističke ekonomije (cijene, stope profita, stope viška vrijednosti, itd.), nije slučaj da svaki kapitalista prilagođava platu svojih radnika jednu po jednu, i pažljivo važe svaku pojedinačnu situaciju, nego se prosječna plata određuje prema određenim uslovima u svakoj grani proizvodnje i geografskom području u odnosu na tip prosječne porodice u tim geografskim područjima i u skladu sa prosječnom cijenom osnovnih dobara u tim područjima.

Marks podrobno priča o posljedicama po radničku porodicu ako bi se žena uključila u rad izvan kuće i kaže sljedeće u jednoj od fusnota Kapitala:

“Pošto određene porodične funkcije, kao što su briga o djeci i dojenje, ne mogu biti potpuno potisnute, majke, koje je “oduzeo” kapital, moraju naći neku zamjenu. Kućni poslovi, kao što su šivenje i krpanje, moraju se zamijeniti kupovinom konfekcijskih artikala. I tako, smanjeni utrošak rada u kući popraćen je povećanim utroškom novca. Trošak izdržavanja porodice raste, i tako balansira taj veći prihod. Pored toga, ekonomičnost i prosuđivanje u trošenju i pripremi sredstava za život postaju nemogući.” (Karl Marks, napomena br. 39. Sekcija 3. Poglavlje 15 ‘Mašinerija i moderna industrija’. Kapital, prvi tom, 1867.)

Jednostavno rečeno, bez obzira koliko se porodična plata poveća uključivanjem žena u produktivni rad, to se nadoknadi većim troškovima izdržavanja porodice, da li je to zbog većeg trošenja na potrepštine koje prije nije bilo potrebno ( na odjeću, itd.) ili zbog potrebe da se ima plaćeno zaposlenje da bi bilo moguće brinuti se o djeci, čistiti kuću, itd.

Da li su djeca “razmjenska vrijednost” koju proizvode domaćice?

 Evropska unija vakcina i ljevica
Izvor: needpix

Posljednji aspekt ove analize je tvrdnja teoretičara ove nove feminističke tendencije da su domaćice radnice i da je njihova funkcija da pretvore djecu u “radnu snagu”, nove radnike koji zarađuju platu, koji imaju “razmjensku vrijednost”, troškove proizvodnje. Kao što smo gore govorili, oni tvrde da domaćice ne primaju nikakvu platu za taj rad. Iako smo većinom raspravili o ovome u našoj ranijoj analizi, vrijedi dodatno objasniti ovu poentu da bismo došli do novih zaključaka.

U njihovoj novoj knjizi Reproduktivni i kućni rad, Izabel Laranjaga, Begonja Aregui i Hesus Arpal tvrde da:

“Zasjenjivanje reproduktivnog rada produktivnim radom potiče iz razlikovanja upotrebne vrijednosti i razmjenske vrijednosti koju podržava ekonomska teorija. Ovim razlikovanjem, rad sa ciljem zadovoljavanja određenih potreba smatraju upotrebnom vrijednošću, dok se proizvodi kojima je suđeno da se razmjenjuju na tržištu smatraju razmjenskom vrijednošću. Trgovanje, koje vrijednost daje samo onim dobrima koji mogu donijeti razmjensku vrijednost, oduzima društveni značaj reproduktivnoj vrijednosti i time je svodi na domenu domaćinstva, jer se njena ekonomska korist ne može izmjeriti. Logika kapitala pomutila je rad i zaposlenje i nametnula usko i pristrasno shvatanje ekonomske aktivnosti.” (Laranjaga, I., Aregui, B., i Arpal, H. Reproduktivni i kućni rad)       

Nailazimo na istu zbrku između upotrebne vrijednosti i razmjenske vrijednosti, kao i na isto pogrešno razumijevanje koncepta plata, kod još jednog istaknutog pobornika plata za domaćice, Injakija Hil de San Vićentea:

“Ako bismo u plaćenu radnu snagu uključili i vrijednost uloženu na polju kućnog i reproduktivnog rada, nivoi plate bili bi mnogo veći nego što su sad, međutim to nije slučaj…Jer ne postoji mehanizam koji prepoznaje reproduktivni rad, vrijednost koju on stvara oduzima kapitalista. Stoga, u interesu je kapitalističkog sistema da sakrije reproduktivni rad, kojeg uglavnom obavljaju žene. Ako bismo otkrili ovaj neplaćeni rad ili platili za njega, stopa profita i akumulacije kapitala bi opala.” (de San Vićente, I. G. (2000.) Kapitalizam i nacionalna i socijalna emancipacija roda)

Ovaj čitav argument, koji se predstavlja navodno marksističkim, je potpuno pogrešan. Kao prvo, dijelu argumenta proturječi činjenica da se dječije obrazovanje – ključni dio njihovog procesa obuke kao budućih plaćenih radnika – odigrava izvan kuće: u obdaništu, u osnovnoj školi, srednjoj školi, na fakultetu, bez majčinog (ili očevog) direktnog učešća. Kao drugo, vidjeli smo da je ovaj trošak već uključen u muževljevu platu, koji plaća za ove usluge kroz poreze i naknade. Slično tome, već smo vidjeli da su troškovi izdržavanja djece, majke i drugi troškovi održavanja porodičnog doma uključeni u muževljevu platu.

Problem sa Federičijevom, Hil de San Vićenteom i njihovom družinom je što ne mogu da nam objasne zašto, ako majka (i otac) navodno stvaraju robu od njihove djece u obliku “radnika sa platom”, ne dobijaju ni paru od kapitalista iako oni kupuju tu istu robu i zapošljavaju ih u svojoj kompaniji? Ne od majke ili oca, nego od “radne snage” same robe; to jest, od same djece. Mladi radnici mogu zarađivati platu – njihovu “razmjensku vrijednost”, za proširivanje produktivnog rada u preduzeću kapitaliste – platu koja pripada njima i samo njima. S tom platom, ovi mladi radnici nabavljaju sredstva za život da se mogu izdržavati na dnevnoj bazi, što uključuje i njihov proporcionalni dio troškova u porodičnom domu. Mogu se čak i odseliti i živjeti sami.

To nas dovodi do sljedećeg zaključka. Predmet, kolika god da je njegova upotrebna vrijednost, postaje roba sa dodijeljenom “razmjenskom vrijednošću”, kada bude zamijenjen, kada uđe na tržište i zamijenjen za novac. To nije samo pitanje ljudskog rada utrošenog za njegovu proizvodnju. Ja mogu proizvesti par cipela, ali ako je to za ličnu upotrebu onda taj par cipela sadrži samo upotrebnu vrijednost, predmet napravljen ljudskim radom zarad cilja zadovoljavanja određene potrebe. Tek kada odnesem cipele na pijacu da ih prodam one postaju roba sa razmjenskom vrijednošću, i mogu ih prodati u zamjenu za njihovu novčanu vrijednost. Dalje, ono što karakteriše “radnu snagu” kao robu je to da ona nema vlasnika, ne pripada nikome, to je “slobodna” osoba. Stoga, radnici su dobra samo onda kada uđu na tržište rada, ne prije toga, a tamo ulaze kao vlasnici radne snage koju prodaju kapitalisti na određeni period vremena.

Dakle, rad domaćice ne proizvodi robu koja se prodaje na tržištu, bilo da su ta “roba” njena djeca ili nešto potpuno drugo. Takozvani rad u kući uključuje održavanje kuće i porodice, u duhu kućnih robova starog Rima. Razlika je u tome što je žena u kapitalizmu, pravno govoreći, “slobodan građanin”.

Žena, kao i u starim seljačkim domovima, proizvodi upotrebne vrijednosti za porodičnu potrošnju. Briga o djeci unutar porodice spada u ovu kategoriju upotrebne vrijednosti a ne robe za prodaju. Očigledno, kad postanu roba, dobiju razmjensku vrijednost, koja odražava društveno potrebni rad uložen u njihovu proizvodnju. Međutim, činjenica da djeca “mogu” potencijalno ući na tržište u budućnosti im ne daje “razmjensku vrijednost”, ne pretvara ih u robu sada. Partneri se ne razmnožavaju s navedenim ciljem snabdijevanja kapitalista radnicima, nego su u suštini potaknuti na razmnožavanje ljudskim emocijama. Razmnožavanje i roditeljstvo su izvan kruga kapitalističke ekonomije. Tek onda kada odluče da sami zarade sredstva za život djeca će moći postati dio “radne snage” tako što će prodavati svoju radnu snagu drugima da bi preživjeli. Tek će tada njihova radna snaga postati roba sa razmjenskom vrijednošću, spremna da se prijavi za plaćeni rad.

Ovaj argument nije kontradiktoran činjenici da su kapitalisti, vođeni željom da obnove radnu snagu usljed iscrpljenosti prethodne, stare dobi ili smrti svojih zaposlenih, obavezni isplatiti radnicima platu koja će im omogućiti da se razmnožavaju i odgajaju djecu, koja će ih kasnije zamijeniti u trgovini. Kapitalista plaća za ovo, ali uopšte nije zagarantovano da će se ovo desiti: par možda neće imati djecu, ona mogu umrijeti prije nego što odrastu, ili možda jednostavno nađu svoja sredstva za život izvan sfere plaćenog rada. Ali kapitalista nema izbora osim da to radi iz jednog veoma običnog razloga. Naime, u društvu kao što je naše, gdje vlada sistem plaćenog rada, ako porodica ne može prehraniti svoju djecu, onda neće ni imati djecu, i stoga bi sistem plaćenog rada bio osuđen na propast u svojim temeljima usljed nedostatka ljudi dostupnih da rade za druge, uz platu. Bez radnika, nema kapitalističke proizvodnje.

Reproduktivni rad ili domaće ropstvo?

Naše protivljenje platama za kućne poslove i uopšteno za žene koje obavljaju kućne poslove, je iz socijalističke, političke perspektive nije ništa čvršće nego iz perspektive ekonomske nauke. Negdje drugdje ovim pitanjem smo se već bavili nešto detaljnije, ali ovdje ćemo sumirati glavne tačke.

Već smo pokazali da je pozicija domaćica veoma slična poziciji robova u starom Rimu. Njihovi gospodari ih hrane, oblače i brinu za njih. Žena je, prema tome, okovima vezana za muževljevu platu i njegovu vrhovnu volju. Ima jedan veoma poznat Marksov citat, važan za ovo pitanje: “žena i djeca su muževljevi robovi”. Engels, u svom klasiku o porijeklu porodice citira Marksa i kaže da:

“Moderna porodica sadrži u klici ne samo ropstvo (servitus), već i kmetstvo, jer se ona otpočetka odnosi na službe u zemljoradnji. Ona sadrži u sebi u minijaturi sve one suprotnosti koje će se kasnije potpuno razviti u društvu i njegovoj državi.” (Engels, F. (1884.) Porijeklo porodice, privatne svojine i države)

Sada, bivši marksisti kao što je Silvia Federiči pokušavaju unazaditi društvenu nauku za 150 godina što se tiče pozicije žena u društvu. Nakon što je napustila “marksistički” feminizam, 70-ih godina, Federiči je, u starosti, ponovo otkrila čari kućnih poslova i promijene pozicije domaćice koja pripada radničkoj klasi, bez obrazovanja i zaposlenja, i među šerpama i loncima, pelenama i krpama i zaglupljujućim sapunicama.

Federiči tvrdi sljedeće:

“Zahtjev za platu za brigu o djeci može biti zaista oslobađajuća za ženu, jer to znači da žene razumiju da je ono što rade posao: nije prirodno, već je to društveni konstrukt.” (Federiči, S.)

Ono što ovdje imamo je jedna moralistička teorija (“Kako rad domaćice u kući nije produktivan?! Zašto se samo rad muškarca ekonomski cijeni?!”), koja nema naučnu vrijednost, kao što smo upravo objasnili.

Plata za “reproduktivni rad” domaćice u kući, tj. plata za domaće ropstvo, pored održavanja standarda života radničke porodice, i prema tome, održavanje nivoa slobode domaćice na istom nivou kao i prije, je nešto što će produžiti ideju o domaćici kao o teretnoj životinji koja na svojim leđima nosi sav društveni pritisak koji se vrši na radničke domove (uključujući psihičko i fizičko zlostavljanje). To bi je udaljilo od društvenog života, učinilo bi je zatvorenikom u četiri zida svoje kuće, otupila bi od obaveza koje uništavaju njeno tijelo i umrtvljuju mozak. Onda je njome lakše manipulisati u korist statusa quo, koji potiče domaćicu da usvoji konzervativan stav prema političkom i sindikalnom aktivizmu svoga muža i djece itd.

Čak je i feministički pokret 60-ih i 70-ih ovo shvatao. Pohvalno je što su u to vrijeme bili dosljedni s marksizmom i potpuno osudili domaće ropstvo žena. Svaki feminista koji bi zagovarao plate za domaćice na nekom feminističkom ili ljevičarskom sastanku 70-ih bi bio izbačen bez oklijevanja i to je potpuno opravdano.

Nažalost, danas imamo gomilu “teoretičara” unutar feminističkog pokreta i ljevice, koji pokušavaju podvaliti ideju da kućni poslovi u njihovoj vlastitoj kući oslobađaju ženu, od kojih se kapitalizam pošteđuje i koji mora biti plaćen, što produžuje domaće ropstvo prerušeno u državnu subvenciju kao kompenzaciju od strane kapitalista.

Promjena mišljenja Federičijeve i drugih feminista 70-ih ima svoje objašnjenje. Oni i dalje tvrde da su marksisti, kao da bi bez te etikete izgubili svoj anti-establišmentski glamur i kao da neće moći prodati toliko knjiga ili biti pozvani na toliko konferencija, ali oni su se odrekli svakog pokušaja da se nauče marksističkoj teoriji ili da se bore za socijalistički preobražaj u društvu. Pretvaraju se da su “pragmatični” i “realistični” da bi se prilagodili kapitalizmu.

Više dokaza o njihovom prilagođavanju kapitalizmu dolazi u vidu izjava ispod, iz jednog intervjua od prije nekoliko godina, gdje je Silvia Federiči izjavila:

“70-ih, kada je trebalo doći do strateških odluka u SAD-u kao i u Evropi, feministički pokret je potpuno napustio polje reproduktivnog rada i skoro isključivo se fokusirao na rad izvan kuće. Cilj je bio ostvariti jednakost kroz rad. Međutim, muškarci su bili nezadovoljni na radnim mjestima, a ostvarivanje jednakosti samo da bi bili jednako nezadovoljni i potlačeni kao i oni nije nikakva strategija.”

Šta Federiči predlaže? Kućni poslovi su loši, ali posao u kompaniji je isto loš. Štaviše, onda bismo imali “drugu smjenu” kući, jer treba odgajati djecu čistiti, itd. Prema tome, pošto ne vidimo drugu alternativu, bilo bi bolje vratiti nas u kuću koja nas čini robom, ali zauzvrat tražimo platu.

To je taj divni prospekt koji radikalni feministi poput Silvije Federiči mogu da ponude milionima potlačenih, siromašnih i radnih žena: prospekt koji je zaista daleko udaljen o samog svijeta u kojem Federiči i drugi feministi ovih tendencija žive – u to smo sigurni.

Nesumnjivo, svijet rada pod kapitalizmom ima dehumanizirajući i eksploatatorski uticaj na muškarca i ženu. I istina je da su žene prisiljene da rade “duplu smjenu”, u kompaniji i kod kuće. Naravno, rad izvan kuće kao takav ne oslobađa ženu, ali joj daje šansu da se oslobodi od njenog partnera. Uvođenje “plate za kućne poslove” pod kapitalizmom je iluzija, posebno u aktuelnom kontekstu ekonomske krize i produženim mjerama štednje. Naša alternativa, kao što ćemo vidjeti za koji trenutak, je povezivanje zahtjeva da se kućni rad socijalizuje sa borbom za socijalizam. To je jedini način da se iskorijeni tlačenje žena umjesto da se one zadovolje mrvicama, manjim zlom ili agitacijom nemogućih ili istinski reakcionarnih zahtjeva unutar kapitalizma.

Plaćeni rad u kući

Profesionalni plaćeni posao u sektoru njege – briga o djeci, starijima i osobama sa invaliditetom, čišćenje kuća, spremanja hrane, itd. –  potpuno je drugačije po svojoj prirodi od posla kojeg obavlja domaćica u svom vlastitom domu. Samo glupan ne bi uvidio tu razliku.

Plaćanje za “rad u sektoru njege” – da iskoristimo taj vulgarizovani eufemizam kojeg koriste liberali i ljevičarski progresivci za kućne poslove i brigu o djeci i starijima – uvodi kvalitativnu društvenu promjenu ovim zadacima. To je svakako naporan rad, koji je i dalje loše plaćen. Međutim, za razliku od obične domaćice, oni koji rade u ovom sektoru nisu lično uključeni u posao koji obavljaju. Taj posao nema nikakve veze sa njima. Domaćica ne mora da vodi računa o “svojoj kući” 24 sata dnevno, dok plaćeni radnik to radi svega 4, 6 ili 8 sati i to u zamjenu za platu. Bez plate, nema ni posla. Jednostavno napuštanje njene kuće i preuzimanje kontrole nad svojim društvenim životom – što uključuje putovanje do radnog mjesta, dijeljenje iskustava sa kolegama u svom polju rada ili drugima, ili da je neka kompanija unajmi za takvu vrstu posla, i zbog toga, uviđanje da postoje zajednički klasni interesi koji je vezuju za druge radnike u toj kompaniji – pomaže radnici da shvati prirodu klasnog društva i kako ono funkcioniše iznutra. Da bi postala član sindikata i dobila određena zakonska prava, da bi razumjela potrebu za političkom borbom za njene interese, itd., podrazumijeva se da ona ima neki politički nivo i nivo svijesti i osjećaj vlastite vrijednosti u psihologiji plaćenog “radnika u sektoru njege”. Ovo se ne može porediti sa onim što obična domaćica postigne zarobljena u svojoj kući. Otuđenje koje plaćeni radnik trpi je isto kao i kod svakog zaposlenog radnika, bilo da je u pitanju metalurg, službenik ili nadničar: to je otuđenje radnika, ne roba. Za domaćicu, njena kuća je njen svijet; za radnicu u njezi, njen svijet je vani, u društvenom životu, i u odbrani njenih radničkih interesa i interesa hiljada ljudi poput nje.

Pretvaranje kućnih poslova, brige o djeci i starijima u plaćeni rad stvara uslove za buduće oslobađanje žene i porodice od domaćeg ropstva kroz socijalizaciju kućnih poslova. Kao što smo poentirali ranije, radi se o uklanjanju tlačiteljskih kućnih poslova koji stavljaju teret na porodicu (pranje odjeće, spremanje hrane, briga o djeci i starijima). Pored dobro opremljenih vrtića u lokalnim naseljima i radnim mjestima, biće rekreacijskih centara i igrališta za djecu i tinejdžere u svakom naselju, o kojima će se dobro voditi računa i koji će biti prikladni za upotrebu i poučni. Starački domovi neće biti mračna, prljava, loše održavana i skupa mjesta koje smo navikli gledati, ali biće na nivou kvalitetnih hotela, koji će biti besplatni ili zaista jeftini s priključenim potpuno opremljenim zdravstvenim ustanovama.

Radnici u ovom sektoru neće morati trpjeti duge, fizički naporne smjene. Njihovo radno vrijeme će biti 4 ili 5 sati ili čak i kraće. Koristiće se najnaprednija tehnologija da bi se fizički napor potreban za njegu o osobama sa invaliditetom, starim i bolesnim sveo na minimum. Sva tehnologija će biti posvećena smanjivanju rada na svim zadacima, pogotovo onim koji zahtijevaju velik fizički napor.

Kako Engels sjajno kaže:

“Iz ovog već možemo vidjeti da emancipovanje žene i njeno izjednačavanje sa muškarcem jeste i ostaje nemoguće sve dok je žena isključena iz društveno produktivnog rada i ograničena na privatni rad u kući. Emancipacija žene će jedino biti moguća kada žena bude mogla učestvovati u proizvodnji na većem, društvenom nivou, i kada kućni poslovi budu zahtijevali beznačajnu količinu njenog vremena. I tek je sad to postalo moguće kroz modernu veliku industriju, koja ne samo da dozvoljava zapošljavanje žena u velikom razmjeru, nego to čak i pozitivno zahtijeva, dok takođe teži ka ukidanju privatnog rada u kući time što će ga sve više promijeniti u javnu industriju.” (Fridrih Engels, Porijeklo porodice, privatne svojine i države, 1884.)  

Za socijalističku alternativu domaćem ropstvu

 Evropska unija vakcina i ljevica
Izvor: Pixabay

Marksisti se bore za socijalizaciju brige od djeci, odraslima i osobama sa invaliditetom. Društvo kao cjelina bi preuzela ove zadatke i oslobodila radničku porodicu od njih, pogotovo domaćicu. Zapravo, razvoj kapitalizma je već doveo do socijalizacije nekih aspekata porodice i života u zajednici, bilo da je to kroz sisteme upravljanja i dozvolama za privatne konglomerate (iako samo djelomično i neadekvatno). To uključuje obrazovanje, zdravlje, prevoz, telekomunikacije, upravljanje otpadom itd. Već neko vrijeme, viđali smo sličan trend u njezi starijih i osoba sa invaliditetom, u takozvanim uslugama zdravstvene njege.

Bilo kako bilo, pod kapitalizmom ovi koraci ka socijalizaciji kućnih poslova imaju svoje granice. Kapitalisti se svim silama bore da izbjegnu davanje društvu više viška vrijednosti koje uzmu od radnika (što je izvor njihovog profita) za finansiranje opšte socijalizacije kućnih poslova.

S tim na umu, da li bi domaćica trebala primati platu da bi zavisila samo od sebe, da bi bila nezavisna od muža? Naravno da bi trebala, ali ne zbog njenog statusa domaćice, od kojeg se mora osloboditi. Zahtijevamo da se svim nezaposlenima daju stalni, pristojni i dobro plaćeni poslovi, i da dok su nezaposleni primaju socijalnu pomoć u visini minimalne plate u državi. Stoga zahtijevamo da domaćice, kao i nezaposleni primaju ovu pomoć, i potičemo ih da nađu posao koji će im omogućiti da same zarađuju za život. Pozivamo ih da prošire svoje horizonte raznovrsnijim društvenim životom izvan porodičnog doma i da se uključe u svjesnu borbu drugih radnika za program tranzicije u socijalizam sa sljedećim zahtjevima: besplatni javni vrtići, besplatne javne kantine, besplatne javne perionice i da ostave plaćenim radnicima da obavljaju “rad u sektoru njege”. Država takođe mora obezbijediti hranu i odjeću djeci i adolescentima do 18 godina. Da sumiramo, želimo smanjiti ili ukloniti takozvane “kućne poslove” koji su do sada bili poslovi domaćice, želimo da domaćica izađe iz kuće i postane osoba koja je ekonomski nezavisna od svog partnera.

Moram objasniti radničkoj klasi, pogotovo domaćicama, da ćemo samo u socijalističkom sistemu, gdje se komandne visine ekonomije kojima demokratski upravljaju radnici prebacuju u kolektivno vlasništvo, moći ostvariti opšta socijalizacija kućnih poslova.

Kako Engels objašnjava:

“Prebacivanjem sredstava za proizvodnju u zajedničko vlasništvo, porodica prestaje biti ekonomska jedinica društva. Održavanje kuće se pretvara u društvenu industriju. Briga o djeci i njihovo obrazovanje postaju javna stvar…” (Fridrih Engels, Porijeklo porodice, privatne svojine i države, 1884.)

Stoga, kombinacijom naprednosti planske socijalističke ekonomije – zajedničkim radom i suzbijanjem motiva za profitom u svakoj ljudskoj aktivnosti, i istinskom ljubavlju prema bližnjima bez religijskog licemjerja ili ličnog interesa, zajedno sa najnaprednijom tehnologijom i naukom – socijalističko društvo bi iskorijenilo svaki trag domaćeg ropstva i podređenosti žena muškarcima, da bi ona mogla postići svoj puni potencijal, što je nešto što joj klasno društvo negira već hiljadama godina.  

Tekst originalno objavljen u 18. broju štampanog izdanja Crvene kritike.