U posljednje vrijeme u nizu zemalja, kao glasnik propasti i uništenja, naslovnice poslovnih vijesti sve češće pominju „inverziju prihoda obveznica“. Mnogi radni ljudi se češkaju po glavi i pitaju šta sve to znači. Deset godina nakon "Velike recesije", ne treba da čudi to što mnogi smatraju da živimo u stalnoj recesiji i da situacija ne može biti gora. Realnost je da u većini zemalja stvari nisu dobre, ali mogu postati i daleko gore. U ovome članku ćemo objasniti zašto.

Šta je inverzija prihoda obveznica, i zašto je važna?

75540153 2919238464781585 8831133036151046144 nObveznica označava potražnju tuđeg duga. Drugim riječima, ako kupite obveznicu, vi posuđujete nekome novac (često vladi ili velikoj korporaciji). Obveznice se razlikuju od dionica koje vlasniku daju dio profita kompanije.

Obveznice mogu biti kratkoročne ili dugoročne. Zavisno od vremena na koje ste nekome posudili novac. U normalnim vremenima, duži rok znači i veći povrat novca. Recimo, ako nekome posudite novac na 12 mjeseci, možete očekivati 2% veći povrat; ali ako posudite novac na pet ili deset godina, možete zahtijevati povrat od 4% ili 5%. Normalno je da zahtijevate veću kamatu za duži period jer preuzimate veći rizik. Vrijednost posuđenog novca može pasti zbog inflacije ili možete izgubiti cijeli iznos ako kompanija bankrotira ili vlada odbije da plati. Drugi naziv za kamatu je "prihod obveznica". "Inverzija prihoda obveznica" je čudan i opasan fenomen kada su dugoročne kamate manje od kratkoročnih kamata.

Zašto bi dugoročne kamate postale niže od kratkoročnih kamata? Ovo je samo drugačiji način da se kaže kako je život na kraći rok daleko rizičniji nego život na duži rok (čak i kad je uračunat rizik inflacije i bankrota).

Zamislite da ste milijarder koji pokušava odlučiti šta da radi s gomilom novca koji je uzeo od radnika. Ako se čini da kapitalizam funkcioniše dobro, uložićete novac u dionice kako bi dobili dio prihoda od eksploatacije radnika. Ovo je rizično, ali daje najveći mogući povrat. Ali ako mislite da će doći do nove recesije, onda ćete prije svih povući svoj novac sa berze kako ne bi izgubili milione kada padnu vrijednosti dionica. Sada naš jadni milijarder traži mjesto gdje da uloži novac. On ili ona mogu kupiti kratkoročne obveznice, ali to neće pomoći jer će dobiti povrat novca u sred krize. Jedina opcija (osim čuvanja gomile novca ili kupovine zlata) je kupovina dugoročnih obveznica.

Prihod dugoročnih obveznica je manji što više ljudi želi da ih kupi. Razlog tome je što se obveznice prodaju procesom sličnom aukciji. Vlada može reći, "Želimo da posudimo milion dolara s kamatom od 1%, ko je zainteresovan?". Ako niko nije zainteresovan, kao što je slučaj s grčkim dugom, onda vlada mora podići kamate kako bi privukla više onih koji imaju novac. Ali ako se radi o vladi Njemačke, mnogo ljudi želi da kupi njihov dug s kamatom od 1%, zato njemačka vlada može ponuditi kamatu od 0,5%, ili čak 0%, i opet dobiti novac koji želi.

Nizak dugoročni prihod obveznica je pokazatelj da kapitalisti nemaju povjerenja u kapitalistički sistem. Ne zamarajte se slušanjem plaćenih propagandista koji govore da je "slobodna tržišna ekonomija" najbolji način raspodjele resursa; umjesto toga, gledajte šta zapravo bogataške škrtice rade sa nagomilanim bogatstvom. Oni se previše brinu za svoje bogatstvo da bi vjerovali, makar i na trenutak, vlastitoj propagandi. Žele da se pritaje u nadi da će kriza proći dok na naplatu pristignu dugoročne obveznice. Ne brinu o produktivnosti i nemaju interes da zadrže radna mjesta. Oni samo brinu za svoj novac.

Situacija se toliko otela kontroli da čak postoje obveznice s negativnim prihodom! To znači da morate da platite onome kome posuđujete novac, odnosno da posuđivanje novca donosi prihod. Logika u ovome je da će onaj koji posuđuje novac izgubiti manje novca nego ako ga u nešto uloži. Ovo se čini kao ludost, ali 16 triliona dolara je trenutno uloženo u imovinu za koju se 100% zna da će izgubiti novčanu vrijednost. Jedna danska banka je čak pustila negativnu kamatnu stopu na hipoteku u kojoj vam poklanjaju novac da kupite kuću. Kapitalistički sistem je očigledno okrenut naopako.

Od Drugog svjetskog rata svaki put kada je povrat na desetogodišnje obveznice američke vlade bio ispod povrata dvogodišnjih obveznica, ubrzo nakon toga je došlo do recesije. Iako je moguće da prihod obveznica bude negativan i bez recesije, skoro svakoj recesiji prethodi ovakva vrsta ponašanja.

Buržoaska zbunjenost

74353678 478421942777160 6625682851666853888 nMeđutim, ako tražimo objašnjene zašto dolazi do recesije dobićemo zbunjujuće odgovore. Liberalni političari govore o "Trampovoj recesiji" po kojoj američko-kineski trgovinski rat uzrokuje globalnu recesiju. "Boris Bregzit", odnosno izlazak Velike Britanije iz EU bez dogovora sa Briselom, takođe dovodi do dodatnih barijera za način trgovine. Čak su i protesti u Hong Kongu doveli do uznemirenosti na tržištu zbog mogućnosti širenja pokreta i činjenice da je Hong Kong važan finansijski centar.

Desni populisti kao Donald Tramp misle da mogu dobiti trgovinski rat. To plaši inteligentniju buržoaziju jer su posljednjih 80 godina nastojali proširiti trgovinu i izbjeći protekcionizam. Smatraju da je protekcionizam 1929. godine slom berze, tokom "prljavih tridesetih", depresiju produžio za cijelu deceniju. Oni ovdje imaju pravo jer protekcionizam guši kapitalističku ekonomiju. Carinske barijere i konkurentska devalvacija(1) znače da umjesto kupovine efektivnije proizvedene i time jeftinije strane robe, natjerani ste da kupujete skuplje i manje efektivno proizvedene domaće proizvode. Ako ste jedini koji koristite protekcionističke mjere, to znači da uspješno izvozite nezaposlenost u drugu zemlju, ali kada svi to rade onda cjelokupna svjetska ekonomija postaje manje učinkovita. Morate raditi više da bi ste proizveli manje. Zato se krupni biznis protivi trgovinskim ratovima a favorizuje slobodnu trgovinu.

Samoproglašena "zajednica nacija" se žali da Tramp krši "pravila zasnovana na međunarodnom poretku". Da li to znači da radnici trebaju podržati ove liberale protiv Trampa? "Pravila zasnovana na međunarodnom poretku" koje promovišu zemlje kao što su Njemačka, Francuska i Kanada je eufemizam. Ove laskave riječi trebaju da sakriju lopovsku pogodbu podjele plijena koji je dobijen eksploatacijom svjetske radničke klase. Tramp, najveći gangster, samo pokušava ponovo preinačiti dogovor u svoju korist. Naše mišljenje o ovoj borbi je isto kao mišljenje o razlikama između njujorške, londonske i tokijske mafije.

Iako je moguće da trgovinski rat pogorša dolazeću recesiju, kao što je to bio slučaj kada je dug pogoršao ekonomski pad 2008. ili kada je pukao internetski (datkom) mjehur 2000.(2) ili kada je izbila naftna kriza 1973. godine, nijedan od ovih faktora ne objašnjava uzrok recesije. Prošlo je više od deset godina od zadnje recesije sa najdužim periodom oporavka u istoriji kapitalizma, i opšti procesi zahtijevaju opšta objašnjenja. Najbolje objašnjenje uzroka kapitalističkih kriza dolazi iz Komunističkog Manifesta:

"U krizama izbija društvena epidemija koja bi svima ranijim epohama izgledala kao besmislica - epidemija pretjerane proizvodnje. Društvo se najednom nalazi bačeno nazad u stanje trenutnog varvarstva; glad, opšti rat uništenja izgleda kao da su mu presjekli sve izvore životnih sredstava; industrija, trgovina izgledaju uništene, a zašto? Zato što društvo ima suviše civilizacije, suviše životnih sredstava, suviše industrije, suviše trgovine. Proizvodne snage koje mu stoje na raspolaganju ne služe više za unaprjeđivanje buržoaske civilizacije i buržoaskih odnosa svojine; naprotiv, one su postale odviše silne za te odnose, one su njima zakočene; a čim savladaju tu zakočenost, dovode čitavo buržoasko društvo u nered, ugrožavaju opstanak buržoaske svojine. Buržoaski odnosi postali su preuski da bi obuhvatili bogatstvo koje su stvorili."

Primjeri hiperprodukcije se mogu evidentirati na sve strane. Ključni ekonomski statistički podatak koji to pokazuje je "iskorišćenost kapaciteta". Ona pokazuje koliko je proizvodnog kapaciteta mašinerije i fabrika iskorišćeno za proizvodnju roba. Globalno, ova je statistika u padu posljednjih 50 godina. Na primjer, u SAD-u je iskorišćenost kapaciteta prelazila 85% tokom sedamdesetih godina. Međutim, nakon pada na 65% tokom posljednje krize, ova brojka se nije popravila. Sada između 20-25% mašinerije leži neiskorišćeno čak i u doba "buma". Ovo neiskorištavanje proizvodnog kapaciteta je optužujući pokazatelj za kapitalizam u 21. vijeku koji su Marks i Engels objasnili još u viktorijansko doba. U isto vrijeme, pokazuje društveni potencijal proizvodnje za društvene potrebe a ne za pohlepu. Preko noći bi mogli povećati proizvodnju za 20% koristeći samo postojeće proizvodne snage. Resurse bi usmjerili prema istinskim potrebama ljudi, okončali stambenu krizu, sagradili ekološki održivu infrastrukturu, škole, bolnice itd.

Još jedan primjer krize hiperprodukcije je gomila korporativnog "mrtvog novca". Mark Karni, bivši guverner Banke Kanade, a sad guverner Banke Engleske, je optužio korporacije da sjede na gomili novca i ne ulažu ga. Nedostatak ulaganja dovodi do stagnacije produktivnosti. U to vrijeme je "mrtvi novac" iznosio više od 700 milijardi dolara. Gazde su s ogorčenjem odgovorile na kritiku "jednog od njih". Pitali su zašto bi ulagali u pojačanje produktivnosti kada postoji kriza iskorišćenosti kapaciteta. Zašto trošiti novac na proizvodnju još roba kada možete napraviti više roba nego što tržište može apsorbovati? Karni je ćutke nastavio dalje, kao i novinari, ali problem je ostao.

Kanadski "mrtvi novac" je narednih godina rastao na godišnjem nivou 65 milijardi dolara i dostigao ukupno 950 milijardi dolara. Ove brojke se ponavljaju i u drugim zemljama. Milijarderska klasa se ponaša kao zmaj iz Tolkinovih knjiga koji sjedi i ljubomorno čuva brdo zlata. Ako radnici zatraže da ova gomila novca bude iskorišćena za poslove, domove ili obrazovanje, dočekaće ih dim i vatra. Ovo je još jedan očit primjer zašto čovječanstvo više ne može živjeti pod ovim monstruoznim sistemom koji nije sposoban da društvo vodi naprijed i mora biti uništen kako bi ljudi prosperirali.

Fundamentalna kontradikcija kapitalizma je da radnici ne dobijaju cijelu vrijednost svog rada. Zato radnici ne mogu kupiti robu koju su proizveli. Dok je potrošačka moć radničke klase ograničena nizom faktora, pojedinačni kapitalisti nastavljaju planirati proizvodnju kao da nema tih ograničenja. Ovo neizbježno dovodi kapitalistički sistem u krizu hiperprodukcije.

75341164 490124871574676 4195479601268391936 nKapitalisti privremeno mogu ublažiti efekte krize na nekoliko načina. Radeći to oni samo pogoršavaju problem jer dugoročno pojačana produktivnost dovodi do više roba na tržištu koje radnici ne mogu kupiti. Kako nam pokazuje iskorišćenost kapaciteta i mrtvi novac, korporacije su prestale ponovo ulagati. Gazde mogu izvoziti višak proizvoda ali ovo dovodi do porasta proizvodnog kapaciteta u drugim zemljama i ponovo stvara krizu hiperprodukcije. Sada Trampov trgovinski rat zatvara vrata ovom metodu odgađanja krize. Konačno, mogu i vještački pogurati tržište proširenjem dugova na radnike, korporacije i vlade. Ovo može važiti za jedan period, ali na kraju dugovi moraju biti vraćeni s kamatama. Opet, to jasno objašnjava Komunistički Manifest:

"Čime buržoazija savlađuje krize? S jedne strane, prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; a s druge strane, osvajanjem novih tržišta eksploatacijom starih tržišta. Dakle, čime? Time što priprema svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprječavanje kriza."

Vlade su 2009. isplatile banke i povećale dug. Ovaj dug sada ostaje, lični, vladin i korporativni, ali nova kriza dolazi. Kapitalistička klasa je iskoristila sav alat koji ima na raspolaganju kako bi spriječila narednu krizu. Iskoristila je sve rute za bjekstvo i sada ne zna šta da radi. Očajno se boji socijalnih posljedica "forsiranog uništenja mase proizvodnih snaga" koje bi dovelo do masivnih otpuštanja. Deceniju prije je radnička birokratija uspjela uvjeriti radnike da pognu glave i da se ne bore. Ali u ovome periodu ideje socijalizma su postale popularne u mjeri u kojoj to nije viđeno već generacijama. U ovo doba skromnog rasta, politički sistemi u većini zemalja su na rubu kolapsa. Zamislimo šta će se dogoditi tokom opšte recesije.

Jedan politički komentator za medijsku kuću CBC je rekao sljedeće:

"Mi smo u nepoznatim teritorijama, prošli smo znak "Pazite se čudovišta". Niko od nas ne zna kako će se ovo završiti, uključujući i ekonomiste. Kao što smo vidjeli 2008. godine, kolateralna šteta može biti devastirajuća. Ja lično imam loš predosjećaj."

78194662 3341838009163233 7779457710440841216 nGovoreći teorijski, ne postoji "konačna kriza" kapitalizma. Kapitalisti će uvijek pronaći neki put, na ovaj ili na onaj način. Ali kapitalisti ne znaju gdje je taj put, a ne znamo ni mi. Jedna stvar je sigurna: koje god rješenje da nađu ići će na štetu radnika i siromašnih. Gazde više ne mogu voditi društvo naprijed. Stoje na rubu provalije. Moramo izgraditi snage koje mogu stvoriti socijalističko društvo kao jedinu alternativu kapitalističkoj katastrofi.

1)  Devalvacija (od latinskog de = umanjiti + valeo =značiti, vrijediti) je službeno smanjenje kursa (vrijednosti) novčane jedinice neke zemlje - valute u odnosu na druge valute, kao i na zlato, srebro i druge stabilne vrijednosti. Devalvacije provode centalne banke (na nalog vlada) u trenucima kad žele smanjiti dugotrajni platni deficit u razmjeni sa inostranstvom. Jer se devalvacijom domaće valute, istovremeno smanjuju izvozne cijene roba iz te zemlje, a poskupljuje roba iz uvoza - pa običnonakon radikalnih devalvacija - dolazi do uravnoteženja robne razmjene, odnosno do pokrivenosti uvoza izvozom i stabilizacije privrede. Iako to nije uvijek tako - i svuda jednako efikasno, ukoliko se radi o zemljama čija ekonomija pati od temeljnih strukturnih nedostataka.

2)  Datkom mjehur (takođe poznat kao datkom bum, tehnološki mjehur, i Internet mjehur) bio je istorijski period prekomjernih špekulacija uglavnom u Sjedinjenim Državama, koje su se dogodile otprilike od 1994. do 2000. godine, period masovnog rasta upotrebe i usvajanja Interneta. Indeks berzi Nasdak Composite, koji je obuhvatio mnoge internetske kompanije, dostigao je vrhunac vrijednosti 10. marta 2000, pre pada. Eksplozija mjehurića, poznata kao pad dot-com, trajala je od 11. marta 2000. do 9. oktobra 2004. Tokom pada, mnoge kompanije za kupovinu na mreži, kao što su Pets.com, Vebvan i Boo.com, kao i kompanije za komunikaciju, kao što su Vorldcom, NorthPoint Communications i Global Crossing, propale su i ugasile se. Drugi, kao što su Cisco, čija se dionica smanjila za 86%, i Kualcomm, izgubili su veliki dio svoje tržišne kapitalizacije, ali preživjeli su, a neke kompanije, poput eBai i Amazon.com, izgubile su na vrijednosti, ali su se brzo oporavile.