Decenijama je Svjetska banka slijedila svoj san o svijetu bez siromaštva izdavajući kredite državama u razvoju i prodajom duga ulagačima sa Volstrita s primamljujućim povratom do 15%. Da bi dobile pristup tim kreditima, zemlje koje se zadužuju moraju pristati na MMF-ovo "strukturalno prilagođavanje", u slučaju da ne budu u mogućnosti vratiti dug kada će biti primorane da prodaju javnu imovinu i smanje javnu potrošnju, penzije itd. Takva politika, identična onoj koju prati Centralna evropska banka po pitanju Grčke, uspjela je smanjiti porast BDP-a po glavi stanovnika u državama u razvoju s 3.2% 1960-ih i 1970-ih na 0.7% 1980-ih i 1990-ih, a do 2015. donijela je pola svjetskog bogatstva u ruke 1% svjetskog stanovništva.

U godinama koje su uslijedile nakon svjetske finansijske krize 2008., svijet je doživio najrasprostranjenije preispitivanje i odbijanje kapitalističkog sistema još od raspada Sovjetskog Saveza. Neukrotiva kriza svjetske ekonomije može se osjetiti u svim sferama života jer uzrokuje ogromnu nestabilnost u politici i svjetskim odnosima.

Širom Evrope, političke partije koje su oblikovale poslijeratno razdoblje svedene su na puke fusnote o pobunjeničkim "populistima" koji stiču prevlast, a u Ujedinjenom Kraljevstvu Bregzit je doveo vjekovima staru Torijevsku (Konzervativnu) partiju do ivice samouništenja. U Latinskoj Americi, Africi i na Bliskom Istoku veliki protesti su srušili vlade, a u SAD-u, najbogatijoj državi na svijetu, izborne kampanje Sandersa i Trampa uzdrmale su same temelje nekada nepokolebljivog dvopartijskog sistema i, prema riječima Fajnanšel Tajmsa, "poslali u Vašington izborni ekvivalent bombaša samoubice".

Tako duboka društvena kriza morala je pronaći svoj odraz u masovnoj svijesti, naročito među mladim ljudima koji se u mnogim dijelovima svijeta suočavaju sa sve većom nezaposlenošću, manjim prihodima te uslovima za život i rad nesigurnijima nego što su ih imali njihovi roditelji. U anketi koju je provela Fondacija žrtava komunizma, 44% američke generacije novog milenijuma (rođenih između 1981. i 1996. godine) je reklo da bi radije živjeli u socijalističkom društvu, za razliku od 42% koji preferiraju kapitalističko. Čak 7% (što je značajna brojka) je reklo da bi radije živjeli pod komunizmom, izazivajući time val zaprepaštenja u štampi.

Ta promjena ni u kojem slučaju nije ograničena samo na SAD. U Evropi, anketa provedena na mladima od 18 do 25 godina, koju je sponzorirala Evropska Unija, pokazala je da bi većina ispitanika "aktivno učestovovala u velikom ustanku protiv generacije na vlasti ako bi se on desio u sljedećih nekoliko dana ili mjeseci", od čega se 89% složilo s izjavom da "banke i novac vladaju svijetom". Neko bi mogao reći da bauk kruži Evropom.

Ali to ni u kojem slučaju nije jednostran proces. Dok se sve više ljudi ljutito okreće od statusa kvo, a novinari oplakuju "smrt liberalizma", bezbožničkog saveza filantropista milijardera, političari i slavni intelektualaci stali su u paničnu odbranu kapitalizma pod donekle neočekivanim transparentom: smanjenje siromaštva.

"Tiho čudo"

bandicam 2018 09 20 21 07 54 949U Ujedinjenom Kraljevstvu, Tereza Mej je primorana da pripremi odbranu kapitalizma, slaveći slobodno tržište kao "najvećeg činitelja kolektivnog napretka u našoj istoriji" zajedno s tvrdnjama da se, kad države usvoje politiku slobodnog tržišta, "apsolutno siromaštvo smanjuje, a raspoloživi prihodi rastu". Godine 2016., bivši predsjednik SAD-a Barak Obama reagovao je na izbor Donalda Trampa jednim člankom u kojem tvrdi: "Sada je najbolje vrijeme za život", što vjerovatno i jest ako ste Barak Obama.

Police su pune bestselera kao što su "Prosvjetljenje sada" Stivena Pinkera i "Činjeničnost" Hansa Roulinga, objavljena posthumno ove godine, a koja najavljuje "tiho čudo ljudskog napretka". Dobronamjerni milijarderi poput Bil Gejtsa nas uvjeravaju: „Vjerujte nam, svijet se zaista poboljšava“, dok dijele besplatne primjerke Roslingove knjige. Veliki novinski portali poput Ekonomista prenose da je " broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu od juče opao za 137.000", dok tuguju za nedostatkom medijskog izvještavanja o tom nevjerovatnom postignuću. Lukavi vebsajtovi kao što je "Sat siromaštva u svijetu" (World Poverty Clock) iskaču s upadljivom infografikom prikazujući opadanje stope siromaštva širom svijeta. Liberali i ličnosti iz alternativne desnice poput Džordana Pitersona su ujedinjeni u horu: "Između 2000. i 2012. godine, nivo apsolutnog siromaštva je opao za 50%. To je najbrža stopa poboljšanja u ljudskoj istoriji". Čitava industrija se stvorila od pukog govorenja ljudima koliko je dobar status kvo - još jedno čudo slobodnog tržišta.

Pa ako stvari idu tako dobro, zašto je većina ljudi uvjerena u suprotno od toga? Prema Pinkeru i Roslingu, greška leži u "neznanju" masâ i njihove instinktivne težnje da se pretpostavi ono najgore, čak i kad im njihovi nadređeni govore drugačije. Rosling zapaža da, kad ih pitaju koliko ljudi širom svijeta živi u siromaštvu, ljudi "sistematski pogrešno odgovore". Odgovor na to? Zdrava doza "činjeničnosti: smirujuće navike da se uvijek zauzimate za ona uvjerenja za koja imate snažne činjenice".

Logika tog argumenta moćna je u svojoj jednostavnosti: Ako "činjenice" kažu da se gotovo po svim mjerama stanje u svijetu poboljšava, onda sigurno sistem funkcioniše i pored svih svojih grešaka. A ako sistem odgovara većini ljudi, onda nema razloga da se ljudi obraćaju "populistima" desnice i ljevice, osim radi kombinacije neznanja i predrasude. Liberalizam se vratio po osvetu. Ali kad se radi o siromaštvu u svijetu, činjenica i izmišljotina se redovno mješaju jedno s drugim.

Politika siromaštva

Zanimljiva činjenica koju bi trebalo spomenuti je da statistike o siromaštvu o kojima izvještavaju Pinker, Rosling i Piterson zapravo potiču iz istog izvora: Svjetske banke. Od 1981. Svjetska banka prikupljala je podatke iz svih "zemalja u razvoju" da bi izvjestila o broju ljudi koji žive u "ekstremnom" ili "apsolutnom" siromaštvu ispod Međunarodne Granice Siromaštva (u daljem tekstu MGS). Današnja MGS je 1.90 dolara dnevno prema paritetu kupovne moći (ekvivalentna količina novca potrebna da bi se kupila određena "košara" dobara) iz 2011. godine.

Na prvi pogled se čini da bi nadgledanje svjetskog siromaštva trebao gotovo isključivo sprovoditi najistaknutiji svjetski predstavnik finansijskog kapitala, ali skeptici bi trebali obratiti pažnju na izjavu o misiji Grupe svjetskih banaka, urezanu u kamen ispred baze u Vašingtonu: "Naš san je svijet bez siromaštva".

Decenijama je Svjetska banka slijedila svoj san o svijetu bez siromaštva izdavajući kredite državama u razvoju i prodajom duga ulagačima sa Volstrita s primamljujućim povratom do 15%. Da bi dobile pristup tim kreditima, zemlje koje se zadužuju moraju pristati na MMF-ovo "strukturalno prilagođavanje", u slučaju da ne budu u mogućnosti vratiti dug kada će biti primorane da prodaju javnu imovinu i smanje javnu potrošnju, penzije itd. Takva politika, identična onoj koju prati Centralna evropska banka po pitanju Grčke, uspjela je smanjiti porast BDP-a po glavi stanovnika u državama u razvoju s 3.2% 1960-ih i 1970-ih na 0.7% 1980-ih i 1990-ih, a do 2015. donijela je pola svjetskog bogatstva u ruke 1% svjetskog stanovništva.

No iste godine, Svjetska banka je izvjestila da je omjer ljudi u svijetu koji žive sa manje od 1.90 $ dnevno pao s otprilike 4/10 1999. godine na manje od 1/10, a najbrži napredak je bio poslije 2000. godine, uključujući i period svjetske recesije koja je uslijedila nakon finansijskog sloma 2008. Takva statistika koja se kosi sa zakonima fizike ima očiglednu političku vrijednost. Ako je svijet, uprkos koncentrisanja bogatstva u sve manje ruku, smanjio siromaštvo najbržim tempom ikada zabilježenim, onda su možda Tačerova i Regan bili u pravu i kapitalizam je zaista "rastući talas koji podiže sve brodove".

Ako to sve zvuči suviše dobro da bi bilo istinito, to je zato što jeste. Pored očiglednog sukoba interesa u tome da jedna institucija izvještava o rezultatima vlastite politike, izvedeni podaci, i pretpostavke koje iz njih proističu, imaju mnogo slabije veze s činjenicama nego što bi "nestrpljivi optimisti" poput Bill Gejtsa željeli da mislimo.

Mit o apsolutnom siromaštvu

Kada političari i publikacije pričaju o smanjenju siromaštva, gotovo uvijek misle na "apsolutno siromaštvo" (takođe se naziva i "ekstremno siromaštvo") koje je Naš svijet u podacima definisao kao minimum "fiksnog životnog standarda", što znači da se "održava postojano ne samo tokom vremena, nego i u svim zemljama", t.j. goli minimum potreban za opstanak čovjeka, prema MGS-i 1.90$ dnevno. Problem je to što, koliko god to površno naučno izgledalo, ideja o apsolutnom siromaštvu, fiksnom i nepromjenjivom za svako vrijeme i mjesto, izgleda kao apsolutna besmislica.

Pinker, u svojoj odbrani kapitalizma i prosvjetiteljskih vrijednosti, govori o Međunarodnoj granici siromaštva kao o "minimalnoj količini prihoda potrebnoj da se prehrani porodica". Nažalost, gotovo svaka riječ je laž. Prvo, zbog toga što se MGS zapravo računa prema potrošnji, a ne prema prihodu, ali što je još važnije, ona je toliko niska da u većini država ne bi bila dovoljna da se prehrani ičija porodica.

Godine 2005., vlada SAD-a je u svom "štedljivom planu ishrane" izvjestila da prosječnoj osobi treba minimum od 4.59$ dnevno samo da bi zadovoljila osnovne prehrambene potrebe - što više nego dvostruko premašuje "apsolutni minimum" odabran za MGS. Zapravo, neko ko živi na ulicama Londona uspio bi se podići iz ekstremnog siromaštva prosto tako što će svakog dana pojesti jedan sendvič iz bilo kog supermarketa.

Čak i u državama u razvoju, MGS ne može naći prikladnu polaznu tačku. Iznos od 1.90$ dnevno koji trenutno koristi Svjetska banka zasniva se na prosjeku uzetom sa granica siromaštva u 15 najsiromašnijih država na Zemlji, uključujući Gambiju i Sijera Leone. To znači da minimalni nivo potrošnje među uglavnom ruralnim i često poljoprivrednim stanovništvom, izračunat na osnovu nepravilnih i nejasnih anketa, postaje polazna tačka za svaku državu uključenu u definiciju Svjetske banke za "države u razvoju", uključujući Kinu, Demokratsku Republiku Kongo i Argentinu.

bandicam 2018 09 20 21 08 16 924Očekivano, pogrešna metoda daje apsurdne rezultate. Pakistan je konkretan primjer. Prema Svjetskoj banci, napori Pakistana da smanji siromaštvo (potpomognuti s preko 5 milijardi dolara u kreditima Svjetske banke) pokazali su se veoma uspješnim jer je stopa siromaštva pala sa 15.9% na 6.1% ukupnog stanovništva između 1996. i 2013. Na sajtu "Sat siromaštva u svijetu", koji izvlači podatke iz Svjetske banke, imali su čak hrabrosti reći da je nivo ekstremnog siromaštva u Pakistanu "ispod 3%".

Ali prema pakistanskoj državnoj Anketi o ishrani iz 2011., trećina pakistanske djece je premršava, skoro 44% imaju usporen rast, a pola ih je anemično. Ono što je najgore, nivo gladi među djecom i majkama u Pakistanu jedva da se promjenio u protekle dvije decenije, prema istraživanju koji je objavio Lanset 2013. Situacija se nije puno poboljšala od tada. Prema Svjetskom indeksu gladi iz 2016., 22% stanovništva je "pothranjeno", a 8.1% djece umre zbog loše ishrane prije nego što navrše pet godina.

Indija, koja se često prikazuje kao simbol smanjenja siromaštva, daje još jedan primjer. Godine 2015., jedan glasnogovornik indijske Vlade održao je govor kojim je priznao položaj 300 miliona ljudi koji su nezaposleni i bez zemlje, često plemenskog ili porijekla iz niže klase. Međutim, Sat siromaštva u svijetu procjenjuje da se u januaru 2016. smatralo da manje od pola tog iznosa, otprilike 145 miliona ljudi, živi u "ekstremnom siromaštvu". Ta statistika je jednako zbunjujuća i izvan Azije. Godine 2010., meksička Vlada prijavila je stopu siromaštva od 46%. Svjetska banka ju je utvrdila na 5%.

Širom svijeta, UN su 2016. godine izvijestile da ukupno 815 miliona ljudi pati od hronične neuhranjenosti; taj broj raste. Ali 2013. godine, Svjetska banka je izvjestila da samo 767 miliona ljudi živi u apsolutnom siromaštvu i procjenjuje da je 2016. godine taj broj bio čak i manji. Zaista je čudesan sistem koji može izvući ljude iz siromaštva bez da ih uopšte nahrani. Kako je Marks napisao 1859.: "Mora da postoji nešto trulo u samoj srži društvenog sistema koji povećava svoje bogatstvo bez da smanji svoju bijedu".

Činjenica je da čitava ta ideja o posebnoj kategoriji "ekstremnog" ili "apsolutnog" siromaštva jednostavno ne funkcioniše. Međutim ono što uspijeva je izrada vesele statistike s namjerom da podrži politiku koju predlaže Svjetska banka i njen glavni dioničar SAD. Što je još gore, čak i uz korištenje te mjere, stvorene da se iznese što povoljniji rezultat, Svjetska banka je i dalje primorana izmijeniti vlastite brojke i u nekoliko navrata "mijenjati pravila igre".

Proklete laži i statistike

U svojoj knjizi Podjela: Kratak vodič kroz svjetsku nejednakost i njena rješenja, akademik sa LSE-a, Džejson Hikel, precizno opisuje istoriju statističkih obmana koje je sprovela Svjetska banka otkad je sebi dala zadatak da najprije prepolovi, a zatim ukloni ekstremno siromaštvo - što on naziva "Veliki akt o nestajanju siromaštva".

Godine 2000., svjetske vođe su se sastale u Njujorku da potpišu UN-ovu Milenijsku deklaraciju koja je dala zadatak da se upola smanji omjer ljudi koji žive ispod granice siromaštva (u to vrijeme 1.02$ dnevno). Ali nedugo za tim, 2000. godine, Svjetska banka objavila je svoj godišnji izvještaj da se zapravo povećava broj ljudi koji živi sa manje od 1.02$ dnevno i da se povećao sa "1.2 milijarde 1987. godine na 1.5 milijardi" 2000. godine, a predviđeno je da do 2015. dosegne 1.9 milijardi. No ipak, 2001. godine, predsjednik Svjetske banke Džejms Volfenson je objavio da je "od 1980. godine, ukupan broj ljudi koji živi u siromaštvu opao za otprilike 200 miliona".

Kako su postigli tako brz preokret? Jednostavno: promijenili su MGS. Svjetska banka s vremena na vrijeme ažurira MGS s ciljem inflacije. U teoriji, to bi trebalo poboljšati preciznost podataka, ali, u praksi, redovno se koristi da se statistika podesi tako da pokazuje najbolji mogući pomak ka UN-ovim Milenijskim ciljevima razvoja. Na primjer, granica siromaštva od 1.08$ iz 2001. zapravo je u realnom iznosu bila manja od prethodne MGS, što znači da se, objašnjava Hikel, "omjer siromašnih doslovno preko noći promijenio, iako se ništa nije bilo promijenilo u stvarnom svijetu".

To nije jedini put da je Svjetska banka promijenila pravile vlastite igre. MGS je ponovo promjenjena sa 1.08 na 1.25$ 2005. godine. Ovaj put promjena je povećala ukupan broj ljudi koji živi ispod granice MGS-a, ali, što je presudno, daleko je poboljšala trend razvoja, tj. omjer ljudi koji živi sa manje od 1.25$ opao je puno brže između 1995. i 2005. nego omjer ljudi koji žive od manje od 1.08$. To je važno zbog toga što je zadatak Svjetske banke bio da upola smanji omjer svjetskog stanovništva koje živi ispod MGS-a, a ne smanjiti ukupan broj. I zaista, 2013., dvije godine prije isteka roka Svjetska banka je ponosno izjavila da je već uspjela postići svoj cilj. Možda inspirisani Staljinovim čuvenim sloganom: "Ostvarimo petogodišnji plan za četiri godine!", svjetska elita i mediji su požurili da proglase uspjeh petnaestogodišnjeg plana za trinaest godina.

Najnoviji čin statistikih manipulacija Svjetske banke dogodio se 2015. godine, kada se utvrdila trenutna MGS od 1.90$ dnevno, što je zapravo niže od prethodnih 1.25$ u realnom iznosu. Najvjerovatnije ćemo, kako se približava UN-ov najnoviji Cilj održivog razvoja da se do 2030. potpuno iskorijeni ekstremno siromaštvo, vidjeti više tihih čuda koje čine brojevi Svjetske banke.

Nejednak razvoj

Kampanja odnosa s javnošću za siromaštvo u svijetu je nemilosrdno preuveličana, često s malo naznaka o pravim činjenicama. No iako je broj ljudi za koje se tvrdi da su "pobjegli" iz siromaštva lažan, kako se čitav trend može objasniti? MGS može biti apsurdno niska, ankete koje doprinose njenom izračunu često sumnjive i nepouzdane, ali i dalje postoji značajni pomak stanovništva iznad MGS-a, iako zapravo i dalje žive u siromaštvu.

Pokretačka sila u pozadini te promjene bio je val urbanizacije koji je pomeo svijet u zadnjih 30 godina. Milioni ljudi se sele, dobrovoljno ili na drugi način, iz selâ predaka u gradove gdje se mnogi pridružuju rastućoj svjetskoj radničkoj klasi. To ima ogroman uticaj na statistiku siromaštva: sama Svjetska banka napominje da je 2013. godine 76% siromašnih u svijetu (onih koji žive ispod MGS-e) živjelo u ruralnim područjima. Razlog tome nije to što je gradski život po automatizmu bolji od života na selu, što može posvjedočiti svako ko je nekad vidio neku siromašnu četvrt, nego to što život u gradu obično podrazumijeva veći pristup i zavisnost o potrošnji robe - što je primarni način izračunavanja nečijeg životnog standarda za MGS.

Taj proces je i bio nevjerovatno neujednačen. Kina je daleko najviše doprinijela: 1990. godine 74% kineskog stanovništva živjelo je na selu, ali 2012. godine objavljeno je da po prvi put u istoriji Kine više ljudi živi u gradu nego na selu, što je značilo promjenu od otprilike 200 miliona ljudi, što je više od cjelokupnog stanovništva Nigerije. Do 2017. godine broj stanovnika koji žive u gradovima se povećao za još 300 miliona.

Od tih 500 miliona novih gradskih stanovnika jedan sloj je sigurno doživio značajno poboljšanje u životnom standardu, što je povezano s ogromnim državnim ulaganjima i rastom temeljenim na izvozu te zemlje u zadnjih 30 godina. Ali ta priča o uspjehu je samo dio čitave slike, i to manji dio. Veliki dio novog gradskog stanovništva u Kini je uvučen u nešto što liči na "satanske mlinove" iz Industrijske revolucije, samo iz 21. vijeka; rade do kasno i pod nepodnošljivim uslovima za male plate.

Zloglasna fabrika Fokskon iz Šencena, koja je 2015. godine zaposlila otprilike 500.000 radnika, služi kao dobar primjer. Kako prenosi Gardijan, nakon "epidemije" samoubistava radnika u fabrici, "preživjeli su pričali o ogromnom stresu, dugim radnim danima i okrutnim upraviteljima koji su bili skloni tome da ponižavaju radnike za pogreške, o nepoštenim novčanim kaznama i neispunjenim obećanjima za beneficije". Glavni izvršni direktor Fokskona, Teri Gou, "dao je da se postave velike mreže izvan mnogih zgrada da bi se spriječila samoubistva". Čak i danas se radnici žale da su prisiljeni raditi smjene od 12 sati.

Ali s prosječnom platom od otprilike 390 dolara mjesečno, radnik u Fokskonu je iznad ranga "ekstremno siromašnih" i može se smatrati dijelom "svjetske srednje klase". Drugi nisu te "sreće". Šencen ima najveći minimum mjesečne plate u Kini, dok radnici u Heilongđiangu, na primjer, mogu očekivati nešto više od polovine toga. Nadalje, otprilike 200 miliona ljudi živi u siromašnim četvrtima na rubovima kineskih rastućih megagradova i često rade na nesigurnim radnim mjestima s jedva pouzdanim prihodima.

Indija pokazuje potpuno drugačiju sliku urbanizacije zemalja u razvoju. Otprilike “30 Indijaca se seli iz ruralnih u urbane krajeve svake minute", prema izvještaju Fajnanšel Tajmsa, ali niži nivo ulaganja u industriju i infrastrukturu je mnoge nove gradske stanovnike zarobilo u tzv. "neformalni sektor" kao vlasnike štandova, vozače rikše (dvokolica) itd., tako da se jedva održavaju na životu na ulicama velikih, ali urušavajućih indijskih gradova.

Jedan članak iz Indija Tajmsa žali što se Indija razvila u "zemlju siromašnih gradskih stanovnika", gdje su "osnovne potrepštine poput vode, struje, kanalizacije i zdravstva i dalje veliki problem". Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 17.4% gradskih domaćinstava, otprilike 65 miliona ljudi, živi na područjima "nepogodnim za boravak ljudi", i kako se jaz između indijskih bogataša i siromašnih širi, siromašne četvrti nastavljaju rasti; više od milion ljudi živi u Daravi, jednoj siromašnoj četvrti u Mumbaju.

Uz rast nezaposlenosti i pad ulaganja u proizvodni kapacitet u Indiji, teško je razumjeti zašto se toliko ljudi i dalje "podiže" iz siromaštva sela u siromaštvo grada. Odgovor na tu zagonetku ima malo veze s podizanjem životnog standarda a puno s time da stari načini života postaje nepodnošljiv. Danas u Indiji hiljade seoskih porodica slamaju dugovi. Mnogi su primorani prodati svoju zemlju i postati beskućnici. Oni koji uspiju preseliti u grad postaju dio "siromašnih gradskih stanovnika" i čudnovato nestanu sa statistike o svjetskom siromaštvu. Oni koji ne uspiju, sve su više potaknuti na samoubistvo te tako okončaju siromaštvo manje čudesnim mjerama.

Rastuća kriza za siromašne gradske stanovnike nije ni u kom slučaju ograničena samo na Indiju. Pakistan se može "pohvaliti" da ima najveću siromašnu četvrt u svijetu, Orandži Taun u Karačiju, s preko 2 miliona stanovnika (što je veće od ukupnog broja stanovnika Sjeverne Irske). U Lagosu, najvećem gradu u Africi, 65% stanovništva živi u siromašnim četvrtima, dok je otprilike 300 hiljada beskućnika - a opet, većina siromašnih gradskih stanovnika svijeta nije uključena u statistike Svjetske banke o ekstremnom siromaštvu. Širom svijeta, UN procjenjuju da ukupno oko milijardu ljudi živi u siromašnim četvrtima, ali prema mjerilima MGS-a, rečeno nam je da je broj siromašnih gradskih stanovnika manji od 200 miliona.

Gorka budućnost

bandicam 2018 09 20 21 08 10 503Probijanjem kroz oluju dezinformacija koje postavljaju mediji postaje očigledno da je siromaštvo u svijetu problem u porastu, a ne u opadanju. Mnogi ekonomisti su tvrdili da bi granica siromaštva od 5 dolara dnevno bila puno bliža stvarnom nivou osnovnih ljudskih potreba. Koristeći tu "etičku granicu siromaštva", Hikel procjenjuje da je ukupan broj siromašnih u svijetu "oko 4.3 milijarde ljudi ... više od 60% svjetskog stanovništva". Čak štaviše, taj broj bi predstavljao povećanje od preko 1 milijarde ljudi u odnosu na 1990. godinu. Na osnovu toga, lako je vidjeti istinu: svijet nikad nije bio bogatiji, a opet danas ima više ljudi koji žive u siromaštvu nego u bilo kojem drugom periodu u ljudskoj istoriji.

Što je još gore, sama Svjetska banka je upozorila na to da se možda, čak i prema njenom pogrešnom mjerenju siromaštva u svijetu, veliko čudo smanjenja siromaštva zaustavilo i sve je više neizvjesno da će se na vrijeme ostvariti cilj da se do 2030. godine ekstremno siromaštvo iskorijeni, ako se to uopšte i ostvari. U Africi i Latinskoj Americi, omjer ljudi koji živi ispod MGS-a zapravo je u porastu.
Ta činjenica ne bi trebala nikoga iznenaditi s obzirom na ogromni prenos sredstava iz tih regija u "razvijene zemlje". Istraživanje objavljeno u Global fajnanšel integritiju i Norveškoj ekonomskoj školi izvjestilo je da su 2012. godine zemlje u razvoju ostvarile ukupan prihod od nešto više od dva biliona dolara, uključujući pomoć, ulaganja, novčane pošiljke, itd. Ali iste godine, iz njih je izašlo i otišlo u razvijene zemlje ukupno pet biliona dolara. Hikel objašnjava da je taj ukupni odliv od tri biliona dolara 24 puta veći nego svi svjetski budžeti za pomoć zajedno, pa "zemlje u razvoju za svaki dolar pomoći koji dobiju gube 24 dolara u ukupnom odlivu". Za svaku izgrađenu školu, iskopan bunar ili poslan paket s hranom, šefovi i banke Zapada zauzvrat prime 24 puta više od količine koju su poslali, od dugova i kamate, izvlačenjem resursa i čistom prevarom.

Proroci misli "zasnovane na činjenicama" ne koriste taj broj kada radnicima na zapadu govore kako dobro stoje stvari. To je možda zbog toga što je to u osnovi kontradiktorno priči o siromaštvu u svijetu koju su nam pričali decenijama i što daje malo dokaza za njihovo naivno optimistično vjerovanje da ako pustimo bankare i milijardere da rade svoj posao, sve će biti u najboljem mogućem interesu za svaki mogući svijet.

U nadolazećim godinama stvari će se najvjerovatnije pogoršati, a ne poboljšati. Perspektiva za ekonomije u razvoju, u kratkom do srednjem roku nije ni izbliza tako sjajna kao što žele da mislimo. U aprilu ove godine, Fajnanšel Tajms je objavio uznemirujući članak kojim se izvješava da 40% subsaharskih afričkih država "pada u novu dužničku krizu", samo 13 godina nakon što je 2005. otpisano milijarde dolara afričkog duga. Zbog toga što su se plaćanja kamata poduplala u protekloj deceniji na više od 20% prihoda, zemlje poput Gane upozoravaju na još 20 godina krize što znači - izgubljena generacija.

MMF je ponudio svoj uobičajeni lijek, nagovaranje zemalja vezanih dugom da "povećaju učinkovitost javne potrošnje, predaju javna ulaganja privatnom sektoru i u potpunosti uvedu planove fiskalne konsolidacije, uključujući traženje novih prihoda od poreza na potrošnju". Uticaj toga na afričke radnike bit će katastrofalan i ne postoji količina statističkih prevara koja će to moći sakriti.

Indija je takođe ugrožena. Da bi održala trenutni protok ljudi iz sela u rastuće gradove, ona mora povećavati svoju ekonomiju za oko 8-10% godišnje – procjena s kojom se slažu mnogi ekonomisti. Zadnji put je dostigla 8% 2016. godine. U međuvremenu, država povećava sve više neodrživ fiskalni deficit, dok je nivo "loših kredita" porastao na 11.6% svih kredita. Da stavimo to u kontekst, procenat loših kredita u italijanskoj ekonomiji, koji prijeti urušavanju stabilnosti čitave Evrozone, trenutno je 11.1%.

Ako bi rastuće kamate u SAD-u odvukle ulaganja od tzv. "tržišta u razvoju" kao što je Indija, što su kroz istoriju i radile, u isto vrijeme kad se cijena osnovnih potrepština kao što je nafta povećava širom svijeta, nedavni dugom podstaknuti razvoj indjiske ekonomije mogao bi krenuti unazad, što bi izazvalo eksploziju nezaposlenosti, čak egzodus iz gradova jer bi se radnici vratili na sela. Takav scenarij bi bio učinkovito ponavljanje istočnoazijske krize iz 1997., samo ovog puta u šestoj po redu ekonomiji u svijetu koja je trebala postati zemlja s najvećim brojem stanovnika u svijetu do 2024. godine.

Uključujući i udar klimatskih promjena, koji već pogađa zemlje u razvoju jače od ostalih u smislu ekstremnih vremenskih prilika, nestašice vode i loših usjeva, ozbiljna perspektiva za siromašne u svijetu nudi malo nade u čuda u skorijoj budućnosti. Zapravo, ako se dopusti da kapitalisti nastave eksploatisati svijet i njegove stanovnike, posljedica će biti ljudska katastrofa bez presedana i nezamislivih razmjera.

Stvaranje siromaštva

Često se kaže da su svjetski kapitalisti "stvaratelji bogatstva". Ali mora se postaviti pitanje: odakle dolazi njihovo bogatstvo? Prema samim kapitalistima i njihovim raznim predstavnicima, odgovor je jednostavan: "preduzeće", "preuzimanje rizika" ili "inovacija" kapitalističke klase koja radi u korist svih, uključujući i siromašne, tako što im daje zaposlenje koje im je prijeko potrebno. Zapravo, upravo je suprotno od toga. Kroz istoriju kapitalizma, izvor bogatstva kapitalista je bilo masovno siromaštvo.

Ta činjenica nije prošla neopaženo kod buržuja iz prošlosti. Kao što je filozof Bernard de Mandevil još 1728. godine napisao: "Očigledno je da se u slobodnoj državi, gdje robovi nisu dozvoljeni, najsigurnije bogatstvo sastoji od mnoštva marljivih siromaha; jer, pored toga što su veoma uspješno uzgajalište mornarice i kopnene vojske, bez njih ne bi moglo biti zadovoljstva i ne bi bio dragocjen nijedan proizvod iz bilo koje zemlje".

Profiti od kojih su sačinjene Bil Gejtsove milijarde potiču iz neplaćenog rada radničke klase: razlika između vrijednosti proizvoda radne snage (bilo da su to dobra ili usluge) i plate koju dobiju. Što je veća ta razlika, veći je profit, što stvara ogroman pritisak da se produže radni sati i "smanje troškovi radne snage", tj. da se smanje plate i pogoršaju uslovi.

To naravno nije jednostran proces; i u prošlosti su radnici dobijali čak značajne dobitke u obliku viših plata, manje radnih sati i boljih uslova za život i rad. Ali gdje god su radnici uspjeli dobiti takve povlastice, šefovi su uzvraćali svim raspoloživim sredstvima. Posebno su se na zapadu koristili deindustrijalizacija, mjere štednje, uništavanje sindikata, kao dio trke do dna koja tjera radnike da se međusobno takmiče za privilegiju da nekog drugog naprave bogatim.

Kapitalizam je takođe svjetski sistem; on dakle tjera radnike da se međusobno takmiče u svjetskim razmjerima, što dovodi do stvaranja sve veće klase siromašnih i radnika bez imovine, tako da ogromne kompanije mogu birati koga zaposliti. Na taj način ti "stvaratelji bogatstva" jednom dijelu radnika mogu davati minimalne plate u jednoj zemlji, dok drugom smanjuju plate na prihvatljiv nivo, i za to vrijeme čestitaju jedni drugima na izvanrednom smanjenju siromaštva!

Ukupan rezultat nije podići čovječanstvo iz dubine siromaštva, nego nasilno održati veliku većinu svjetskog stanovništva u ropstvu - previše siromašnog da bi pobjeglo od eksploatacije, ali nedovoljno siromašnog da umre od gladi. Kapitalistički sistem danas za milione ljudi ne može osigurati egzistenciju svog roba ni u ropstvu, kako kaže Marks u Manifestu komunističke partije. UN procjenjuju da se 20 miliona ljudi suočava sa gladi u Južnom Sudanu, Nigeriji, Somaliji i Jemenu zbog najgore nestašice hrane još od Drugog svjetskog rata. U međuvremenu, širom svijeta rastu stope samoubistva: što je elokventna procjena napretka kojeg je kapitalizam napravio u zadnjih 30 godina.

Gdje god se proširio (a danas je to svugdje na Zemlji), kapitalizam je sa sobom donijeo brzu akumulaciju i bogatstva i bijede. Taj sistem stvaranja siromaštva i male klase eksploatora koji imaju najviše koristi od njega, jednako je sposoban iskorijeniti siromaštvo koliko je tigar sposoban da sam sebi odreže kandže.

Razlog za optimizam

bandicam 2018 09 20 21 08 50 239Pa opet, danas postoji i potreba i razlog za optimizam: ne lažna obećanja o "nestrpljivom optimizmu" koje nude ljudi poput Bil Gejtsa, nego revolucionarni optimizam, zasnovan na uvjerenju da potlačene i eksploatisane mase na Zemlji mogu i moraju preuzeti kontrolu nad nevjerovatnim bogatstvom koje proizvode i iskoristiti ga da izgrade budućnost prikladnu za čovječanstvo.

Danas proizvodimo hrane dovoljno za 10 milijardi ljudi, dok milioni gladuju. Kompanije i porezne oaze sjede na milijardama neuloženih dolara koji se mogu iskoristiti da se napravi revolucionarna promjena u proizvodnji, u borbi protiv klimatskih promjena i da se svima pruže pristojni i održivi uslovi za život. Ništa od toga nije neophodno ni neizbježno; to je sve produkt sistema koji izvlači profit manjine iz siromaštva većine. Ali to se može zaustaviti.

Širom svijeta vidimo da se milioni ljudi bune zbog svog siromaštva i eksploatacije. To je ono čega se milijarderi filantropisti najviše boje. Stati uz mase u borbi i boriti se za novi socijalistički svijet, svijet koji je zaista oslobođen od siromaštva u svim oblicima, jedini je način da se zaustavi varvarstvo koje je stvorio kapitalistički sistem. Imamo svaki razlog da budemo optimistični u toj borbi: možemo osvojiti svijet.