Masovno iseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine je fenomen koji možemo pratiti najkasnije od završetka građanskog rata na ovim prostorima. Razumljivo, jedan dio stanovnika napustio je zemlju tokom samog trajanja rata uz status ratnih izbjeglica a jedan dio odmah nakon završetka rata. Prema podacima Svjetske Banke, Bosna i Hercegovina je u periodu od raspada SFRJ do danas izgubila 1,3 milona stanovnika, a iza nje slijede Albanija sa milion stanovnika i Srbija sa 900 hiljada.

Kada govorimo o ratu na prostoru bivše Jugoslavije, mora nam biti jasno da se tu prvenstveno radi o jednom pljačkaškom ratu čiji je osnovni cilj bio rasturanje i pljačka društvene imovine koje je radnička klasa u SFRJ stvarala decenijama. Proces restauracije kapitalističkih odnosa, koji je zamagljivan terminima tranzicija i demokratske promjene, značio je proces privatizacije nekadašnjih industrijskih giganata. Privatizacijska pljačka je značila otimanje društvene imovine stanovnika Bosne i Hercegovine i prelazak te imovine u ruke novoformirane tajkunsko-političke elite, uskog sloja ratnih profitera, nekadašnjeg tehnokratskog sloja iz SFRJ , domaće političke elite i stranih tajkuna. Privatizacija, neposredna ratna razaranja i smanjenje tržišta usljed rata doveli su do deindustrijalizacije nekadašnje industrijske Bosne i Hercegovine, a deindustrijalizacija je za sobom povukla ukupno smanjenje privredne aktivnosti, pad životnog standarda, masovnu nezaposlenost i potpunu besperspektivnost za prosječnog stanovnika Bosne i Hercegovine. Svi ovi procesi i faktori će dovesti da se zemlja pretvori u periferni rezervoar jeftine i mobilne radne snage, ne samo za domaće kapitaliste već i inostrani kapital.

Cijena restauracije kapitalizma

Na samom početku tranzicionog perioda, životni standard stanovništva Bosne i Hercegovine je naglo pao. Buržoaski političari i njihovi plaćeni ekonomski analitičari su se služili raznim mantrama u smislu da moramo podnijeti žrtvu da bi oživjela tržišna ekonomija i da će se rast BDP-a polako, ali sigurno osjetiti u svim društvenim slojevima. Kada posmatramo ekonomsku aktivnost, vidimo da ekonomija Bosne i Hercegovine prolazi kroz nekoliko faza. U periodu od 1996. do 1999. godine, ekonomski pokazatelji govore da je društveni proizvod rastao, međutim razlog tome možemo pronaći u postratnoj obnovi i dijelu međunarodnih donacija koji je završio i u industrijskim granama. U periodu od 1997. do 2011. godine , prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (IMF world economic look), rast BDP je pao sa 29% 1997. na 0,92% 2011., s tim da je 2009. godine i početkom globalne ekonomske krize prešao u negativni rast od -3,4%. Sistemski analitičari pokrivaju eksploatatorsku prirodu režima svojih gazda i obećavaju bolje sutra pričama o nekom postepenom rastu bruto društvenog proizvoda. Skroman porast društvenog proizvoda se velikim djelom može objasniti ulivom stranih investicija privučenih ekstraprofitabilnom klimom (čitaj antiradničkom) koju su stvorili političari po direktivama iz centra kapitala. Implicitna pretpostavka jeste da će porast BDP-a automatski za sobom vući i porast životnog standarda. Radnici iz prve ruke znaju da se rast BDP-a jako rijetko pozitivno odražava i na njihov standard. Kako vidimo da je tendencija zapravo obrnuta, zaključujemo da se ovaj ekonomski razvoj tiče samo gornjih slojeva društva.

Kada se oslobodimo pogrešnih ekonomskih pretpostavki možemo vidjeti pravo lice plodova tranzicije, ušminkano silnim polovičnim statistikama. Ako govorimo o periodu od 2004 do 2014, vidimo da se radi o periodu koji počinje sa tinjajućom nadom za bolje sutra, a završava razočaranjem i težnjom ka iseljenju u insotranstvo kao jedinoj opciji za bolji život. Naime, 2004. prosječna plata iznosila je 505KM a potrošačka korpa koja sadrži samo prehrambene namirnice za četveročlanu porodicu iznosila je 320KM. Međutim, obe stavke koje utiču na život radnika su se vremenom postepeno povećavale, ali jedna mnogo više. 2014. godine prosječna plata iznosila je 826KM što je za 63% više u odnosu na 2004. ali prehrambene namirnice su skočile čak do 800KM što je za 140% više u odnosu na 2004! Dokle dosežu ove brojke ako uzmemo u obzir i ostale stvari potrebne za dostojan život, a ne samo hranu. Ovaj rast cijena je iz dana u dan sve rigorozniji a prosječne plate "gmižu" za njima. Prema podacima Saveza sindikata RS sindikalna potrošačka korpa u martu 2018. godine koštala je 1894,34 KM, koju je prosječna isplaćena neto plata u iznosu od 840,00 KM, pokrivala sa svega 44,34 %. Ukupne potrošačke cijene u martu 2018. godine u odnosu na februarske, bile su veće za 0,4 %, a najviše je poskupila odjeća i obuća, za 2,4%.

Najviše novca porodice u Republici Srpskoj u martu, trošile su za nabavku prehrane 699,17 KM, za stanovanje i komunalne usluge koštale su 581,32 KM, dok je za tekuće održavanje domaćinstva trebalo izdvojiti 105,05 KM. Odjeća i obuća koštala je 137,65 KM, higijena i njega zdravlja 88,54 KM, prevoz 200,23 KM, te obrazovanje i kultura 82,38 KM. Raspodjela dohotka unutar domaćinstva nam govori da većina dohotka odlazi na pokrivanje najosnovnijih životnih potreba poput krova nad glavom i hrane, dok radničke porodice teško mogu priuštiti kupovinu bijele tehnike ili uživanje u kulturnim sadržajima koji predstavljaju luksuz. Treba uzeti u obzir da iznos prosječne plate takođe ne odražava pravu sliku jer u prosjek ulaze i plate vladinih službenika, radnika u državnoj administraciji, direktora firmi i menadžera, tako da daje sliku veće prosječne plate iako većina radnika u Bosni i Hercegovini prima znatno nižu platu od prosječne,tj. Od 500 do 600KM. Onaj dio kućnog budžeta koji se ne može pokriti platom, pokriva se kreditnim zaduženjima. Tako je prema podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine ukupna zaduženost stanovništva na kraju 2017. godine iznosila 8,61 milijardu i čini 46,8% od ukupno plasiranih kredita svim domaćim sektorima. Ukupna kreditna zaduženost bosanskohercegovačkog stanovništva je u porastu za 234,7 miliona KM ili 6,7% u odnosu na kraj 2016. godine. Ako posmatramo kretanje kredita stanovništvu plasiranih posredstvom banaka u BiH, možemo zaključiti da se u posljednjih pet godina uočava konstantan blagi porast kredita na godišnjem nivou koji se kreće između 3,7 i 6,7 %. Ukupna suma zaduženja 2013. godine je iznosilA 7,06 milijardi KM, 2014. 7,43 milijarde KM, 2015. 7,78 milijarde, 2016. 8,08 milijardi KM. Dugovanje građana po osnovu kreditnih kartica na kraju 2017. godine je iznosilo 197 miliona KM, dok je zaduženost po osnovu prekoračenja na računima, odnosno po debitnim karticama iznosilo 381 milion KM.

Odraz pada životnog standarda na obrazovanje

Brojke upisanih studenata na visokoškolske ustanove takođe pokazuje trend gubitka stanovništva. Tako prema podacima Ministarstva obrazovanja i znanosti Federacije BiH, prije pet godina, broj studenata u ovom entitetu bio je nešto veći od 67 hiljada, a danas je tek nešto veći od 57 hiljada. U RS, prema podacima Zavoda za statistiku , broj upisanih studenata u zimskom periodu 2017./2018. godina je 32 585 studenata, dok je u školskoj 2012./2013. godini u RS bilo 44 720 studenata. Strmoglavi pad životnog standarda i razvlačenje leša javnog sektora direktno utiču i na pristup obrazovnom sistemu. Mnogi su uskraćeni za mogućnost višeg obrazovanja iz materijalnih razloga. Recimo, jedna četvoročlana porodica ne može opstati sa jednom platom iz gore navedenih razloga, tako da takve okolnosti vrše pritisak na mlade da odmah nakon srednje škole konkurišu za posao. Prema podacima Zavoda za stat. mnogi recimo nemaju motiv za daljnje obrazovanje jer je svakodnevnica visokoobrazovanim ljudima da godinama čame na birou radeći sezonske minimalno plaćene poslove, obično bez uplaćenog radnog staža i osiguranja. Čak i da postoji želja za visokim obrazovanjem, siromašne porodice ne mogu iznijeti visoke troškove takvog obrazovanja. Dobar dio studenata dolazi iz dobrostojećih porodica i studiraju na privatnom fakultetu da bi "dobili papir" i zaposlili se preko klijentelističkih veza u državnom aparatu.

Ovakve okolnosti utiču na studente iz radničkih porodica da smjer svog daljeg školovanja biraju orijentišući se pomoću potražnje za određenim obrazovnim profilima na tržištu (uglavnom stranom). Opšte je poznato da njemačko tržište rada potražuje na primjer, medicinske tehničare, što je direktno povezano sa ogromnim interesovanjem za to zanimanje u Bosni i Hercegovini. Iako bosanskohercegovačko tržište rada ima mnoga deficitarna zanimanja kao što su elektrotehničari, mašinski i građevinski inžinjeri i slično, bosanskohercegovačka omladina nije posebno zainteresovana za njih. Uprkos tome što su takva radna mjesta plaćena nešto više iznad prosjeka, mnogi te profesije ocjenjuju kao nedovoljno vrijedne rada i truda. Da bi približnije oslikali ovu analizu, intervjuisali smo nekoliko studenata sa medicinskog, tehnološkog i filološkog fakulteta. Iako su ova zanimanja poprilično nevezana što se tiče njihove pozicije na tržištu rada, njihovi stavovi su poprilično slični. Student sa medicinskog fakulteta se direktno izjasnio da svoju struku vidi kao kartu za odlazak iz Bosne i Hercegovine. Student sa tehnološkog fakulteta osjeća konstantan porast pesimizma što se tiče konkurisanja za posao na tržištu rada, dok student sa najmanje perspektivnog od navedenih fakulteta iz ugla mogućeg zaposlenja i visine primanja u našem kratkom intervjuu izjavljuje:

CK: Šta očekuješ od svog zanimanja na tržištu rada?
SFF: Sa diplomom profesora Srpskog jezika i književnosti, na tržištu rada, sigurno će biti velikih poteškoća budući da posao ne mogu dobiti ni diplomci sa deficitarnih zanimanja, poput mašinstva, medicine ili prirodno-matematičkih nauka. Naravno preko partijske knjižice stvari postaju znatno lakše, mada uskoro ni to neće biti garancija.
CK: Šta bi uzeo u obzir da sutra ponovo upisuješ fakultet?
SFF: Da ponovo upisujem fakultet, izabrao bih isto, jer se vodim srcem, ali poznajem mnogo mladih ljudi koji su upisali fakultet koji ih ne zanima mnogo, ali nudi veće šanse na tržištu rada.
I na posljednje pitanje svi ispitanici nude skoro identičan odgovor:
CK: Da li znaš za neke studentske organizacije i da li si upoznat sa njihovim radom?
SFF: Upoznat sam sa Unijom studenata RS i njenim radom. Vodeći članovi ne kriju da su učlanjeni u vladajuču partiju. Samim tim sve je potpuno jasno. Zna se kome služe i po čijim direktivama postupaju.

Studenti u BiH prolaze kroz niz teškoća da bi se kvalifikovali za posao od kojeg će živjeti. Šačica ratnih profitera i stranih tajkuna, koji su opustošili privredu Bosne i Hercegovine uništili život generaciji školovanoj u Jugoslaviji, sada su doveli u pitanje i budućnost njihove djece koja su fokusirana na odlazak sa periferije kapitalizma. Škole izgrađene u socijalizmu rade poluprazne sa lošim uslovima, a veliki broj njih je i zatvoren zbog nedovoljnog broja učenika. Prema informaciji Ministarstva civilnih poslova o statističkim pokazateljima u obrazovanju, u Bosni i Hercegovini je tokom 2017. godine upisano 32.414 prvačića i ovaj je broj manji za 890 u odnosu na školsku 2015/2016. godinu. U RS demografska slika je sve lošija, tako da je 2003. godine u RS bilo 124 hiljade osnovaca, a za 15 godina taj broj se smanjio za 33 hiljade đaka manje. Dodajmo tome da broj kombinovanih odjeljenja (odjeljenja u kojima nastavu prate učenici različitih razreda) u osnovnim školama u RS iznosi 38 i ovaj vid nastave se preferira zbog malog broja upisanih đaka prvaka. To je naročito izraženo u područnim školama, koje se mahom zatvaraju. Mjere štednje i sve manje ulaganje u školstvo u Bosni i Hercegovini, uz niske plate prosvjetnih radnika, još više pogoršavaju sliku bosanoskohercegovačkog školstva. Sasvim je jasno da vladajuće tajkunsko-političke elite ne nude perspektivu nijednoj starosnoj grupi stanovništva. Porodice na dnevnom nivou odlaze a dobar dio ih ima plan za odlazak u zemlje sa većim životnim standardom, mahom zemlje zapadne i sjeverne Evrope.

Zaključak

Kad sve uzmemo u obzir, vidimo da su osnovni ekonomski razlozi koji stoje iza masovnog odlaska radne snage iz zemlje vezani za nizak životni standard stanovništva i nedostatak perspektive. Nezaposlenost po podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH na dan 31.marta 2018. godine iznosi 466.330 hiljada osoba. Siromaštvo kao posljedica nepostojanja adekvatne državne socijalne politike i stalni rezovi u službi socijalne zaštite, takođe predstavljaju faktor koji značajno doprinosi odlasku stanovništva. Prema analizama sektora socijalne zaštite, u Bosni i Hercegovini oko 600.000 ljudi živi sa 3 do 5 KM dnevno, tj. žive u siromaštvu i ne mogu priuštiti večeru. Posebno poražavjuća činjenica je da 25% zaposlenih radnika svojim porodicama ne može obezbjediti izlazak iz apsolutnog siromaštva. Nezaposlenost i siromaštvo, čak i ako radite dva posla šire osjećaj besperspektivnosti među omladinom i nepovjerenje u vladajući establišment i političke partije. Izraženi klijentelizam i rođačke veze kao karta za posao, korupcija, kao jedini način na koje se bosanskohercegovačke partije održavaju na vlasti, su takođe među glavnim razlozima masovnog egzodusa bosanskohercegovačkog stanovništva.

redovi pred slovenačkom ambasadom

Samo u periodu od 2013. godine do kraja 2017. godine iz Bosne i Hercegovine je otišlo 151.101 osoba, iz Federacije BH 68.068, iz RS 68.278 i Brčko Distrikta 14.755 osoba. Većinom se radi o mladim radnicima i visokoobrazovanoj radnoj snazi, mahom medicinske struke. Prema procjenama Svjetske Banke ukupni postotak emigracije visokobrazovanih iz Bosne i Hercegovine je 23,9%, od tog broj 11,1 % čine ljekari. Vlasti u oba entiteta su dugo vremena ćutale i pravile se nijeme na masovno iseljavanje stanovnika. Znajući da bi svaki osvrt na egzodus stanovništva značio priznavanje vlastite krivice za katastrofalno ekonomsko stanje i nemogućnost da ni nakon 20 godina od kraja rata pokaže put napred i omogući dostojanstven život stanovništvu. Nizak životni standard i minimalne plate ukazuju na suštinu sistema u kome se na vlasti održava bosanskohercegovačka kapitalistička klasa. Da bi mogla konkurisati na međunarodnom tržištu, bosanskohercegovački kapital mora držati troškove proizvodnje vrlo nisko jer je to jedini način da ostane u tržišnoj utakmici sa puno većim igračima. Uz to treba dodati i politiku privlačenja stranih investitora i mjere štednje u zdravstvu, socijalnoj zaštiti i školstvu kako bi se namakao novac za masne subvencije stranom kapitalu koji profitira na jeftinoj radnoj snazi.

Vlasti su o problemu iseljavanja stanovništva počele govoriti tek nakon što su udruženja poslodavaca počele iznositi alarmantne podatke o nedostatku radne snage i ugroženosti milionskih poslova zbog nedostatka iste. Koliko daleko ide licemjernost vlasti govori i činjenica da konstantno smanjivanje broja prijavljenih na zavodima za zapošljavanje, vlasti predstavljaju kao pokazatelj privrednog rasta i smanjenja nezaposlenosti, a zapravo radi se smanjenju nezaposlenih koji je posljedica odlaska radno sposobnog stanovništva iz zemlje. Nedostatku radne snage doprinosi i negativan prirodni priraštaj, koji je recimo 2015. godine prema podacima Agencije za statistiku BH iznosio – 2,3%. Nizak natalitet je svakako rezultat lošeg ekonomskog i socijalnog stanja gdje se mladi bračni parovi vrlo teško odlučuju na planiranje potomstva u državi u kojoj su primanja izrazito niska, posao nesiguran, rašireni slučajevi u kojima gazde otpuštaju trudnice ili se mlade radnice moraju ugovorom obavezati da neće rađati djecu u dužem periodu, stambeno pitanje je jedino moguće riješiti stambenim kreditima koji će se u većini slučajeva vraćati cijeli život. Vlada RS je prošle godine pokušala da donese neke od mjera kako bi poboljšala natalitet, kao što je zagarantovano godinu dana 405 KM za nezaposlene majke koje rode dijete, ali teško da će ta mjera imati većeg efekta. Dodatno licemjerje pokazuje i insistiranje vladajuće partije i crkvenih krugova na porodici i ”porodičnim vrijednostima”, iako u stvarnosti ekonomska kriza i emigracija razbija porodicu jer veliki broj roditelja mora jedno vrijeme raditi u inostranstvu dok ostatak porodice ostaje u Bosni i Hercegovini.

Saučesnici u ovom procesu masovnog iseljavanja jesu svakako i vrhuške domaćih sindikata. Iako su sindikati osnovne radničke organizacije, njihov uticaj na politiku i popravljanje položaja bosanskohercegovačkog radništva je najvećim djelom nikakav. Razlog tome treba tražiti u birokratskom vodstvu sindikata koje je zaokupljeno čuvanjem svojih privilegija i djelovanjem po instrukcijama vladajuće tajkunsko-političke elite, pod frazom “socijalnog dijaloga”, u suzbijanju bilo kakvih prosvjeda ili otpora antiradničkim politikama koje enitetske vlade provode. Najočitiji primjer pristajanja na provođenje antiradničke politike od strane sindikalne birokratije je novi Zakon o radu, oko kojeg vodstva sindikata iza zatvorenih vrata sa vladom i poslodavcima pregovaraju dvije godine, a još uvijek nismo ni blizu donošenja novog opšteg kolektivnog ugovora. Ovakva politika sindikalne vrhuške, i aktivno sabotiranje pokušaja borbe mladih radnika na radnim mjestima, dodatno pojačava osjećaj besperspektivnosti i apatije, a time i odustajanja od borbe za bolji materijalnii položaj među mladim radnicima.

Umjesto borbe, ideja je otići iz zemlje i pokušati ostvariti dostojanstven život negdje drugdje. Postoji izraženo vjerovanje među većim djelom populacije u Bosni i Hercegovini kako nas u inostranstvu čekaju med i mlijeko i dobre zarade. To vjerovanje je nasljeđeno iz prošlosti i potpuno zanemaruje ekonomske i društvene promjene u zapadnoj i sjevernoj Evropi koje su se desile u posljednjih 30 godina, a posebno nakon početka globalne ekonomske krize 2008. godine. Poslijeratni period kapitalističkog razvoja u Evropi koji je omogućio visok životni standard i reforme u korist radničke klase pod prijetnjom revolucija i uticaja Sovjetskog Saveza je davno prošao. Vidimo da zapadnoevropske vlade provode mjere štednje, rezanja u socijalnim servisima i napade na krvavo izborena radnička prava. Posebno osjetljiva grupacija na ove antiradničke mjere su prekarni poslovi i industrijski radnici, a baš najveći dio radnika iz Bosne i Hercegovine čine baš tu sekciju radničke klase na kapitalističkom centru. Iz ovoga je jasno da je pokušaj bijega od borbe u Bosni i Hercegovini samo privremen. Radničke borbe za bolji materijalni položaj će se morati nastaviti i u inostranstvu jer sva prava i veći životni standard je radnička klasa dobila kroz borbu a ne kao poklon od kapitalista. Ovdje će bitnu ulogu u integraciji imigrantske i prekarne radne snage morati odigrati i sindikati zapadnoevropskih zemalja ako žele da odbrane i poboljšaju položaj zapadnoevropskog radništva. Takođe, ovo znači i borbu protiv ksenofobije prema imigrantskim radnicima koja služi samo za podjelu radničke klase kako bi se lakše eksploatisala od strane kapitala.

Iz navedenog je jasno da samo poboljšanje materijalnog položaja bosanskohercegovačkog radništva može zaustaviti masovni odlazak stanovništva. Međutim, da bi se to dogodilo, potrebna je politika suštinski drugačija od politike ličnog bogaćenja i politike koja favorizuje domaće i strane tajkune, koju provode tajkunske partije u Bosni i Hercegovini. Za radnike koji ostaju u Bosni i Hercegovini borba počinje na radnom mjestu i uključuje stvaranje sindikalnih organizacija na demokratskim principima sa mogućnošću opoziva sindikalnih predstavnika u svakom trenutku i čišćenje postojećih sindikata od otuđene sindikalne vrhuške. Ovo se može desiti samo aktivnom uključenošću u svakodnevnu borbu i za najmanje poboljšanje položaja radnika. Mora nam biti jasno da sistem koji je zasnovan na profitu, ne može pružiti nikakav napredak radnicima, osim da budu jeftina radna snaga, ili u Bosni i Hercegovini ili u inostranstvu. Za dostojanstven život potrebna je radnička politika koja se može voditi samo kroz radničku partiju koja ima za cilj korjenitu društvenu promjenu. Umjesto profita nekolicine, takva partija zastupa program demokratskog planiranja i industrijalizacije koja služi zadovoljenju potreba cijelog društva.