Nakon sedmice tržišnog haosa, Trump je odlučio da je povlačenje bolji dio hrabrosti i pauzirao je svoje "recipročne" carine. Ipak, trgovinski rat je i dalje u punom jeku, a tržišta su nervozna.

Privremeno olakšanje koje su osjetila tržišta brzo je nestalo kada su trgovci shvatili stvarnost. Istina, izbjegnute su neke carine, ali mnoge su i dalje na snazi. Usprkos manjem porastu tržišta kao reakciji na ustupke koje je dao Trump, S&P 500 je u padu, cijene nafte su ponovo pale na 64 dolara po barelu, a prinos na američke desetogodišnje obveznice vratio se na 4.3 posto.

S minimalno 10 posto carine na sve uvoze, 145 posto na Kinu, 25 posto na čelik, aluminij, automobile i autodijelove, te 25 posto na Meksiko i Kanadu (uz izuzetke u okviru USMCA sporazuma), prosječna američka carina sada iznosi 30 posto – što je porast sa 2 posto koliko je bilo kada je Trump preuzeo dužnost. Ovo je najviši nivo u posljednjih 100 godina, viši nego u bilo kojem trenutku tokom 1930-ih.

Posljedice ovoga nisu teško dokučive. Sam Trump je najavio da će biti "bolova". Za svjetsku trgovinu, činjenica da je najveće svjetsko tržište uvelo carine od 30 posto predstavlja ogroman udar.

Rezervacije za kontejnerske brodove pale su za 49 posto na globalnom nivou u prvoj sedmici aprila. Rezervacije za uvoz u Sjedinjene Države pale su za 64 posto. Pauza od 90 dana može donijeti neko olakšanje, ali mnoge kompanije koje naručuju iz inostranstva imaju znatno duže rokove isporuke – to jest, ono što naruče danas neće stići za manje od 90 dana. Zbog toga čekaju dok ne saznaju hoće li se carine vratiti ili ne.

Sama nesigurnost ima izrazito destruktivan učinak na svjetsku ekonomiju, kako na narudžbe, tako još više na investicije. Tko bi u ovakvom okruženju želio graditi novu fabriku (bilo u SAD-u ili drugdje), kada nema načina da zna odakle će nabaviti komponente?

Trumpova ideja je, naravno, da upotrijebi carine kako bi natjerao sve fabrike da se presele u Sjedinjene Američke Države. To je distopijski san. Upravo je razvoj industrije tokom posljednjih nekoliko decenija doveo do povećane specijalizacije i svjetske podjele rada. Da bi se proizvodila napredna tehnologija koja se danas koristi, čak ni ogromno američko tržište nije dovoljno.

Činjenicu da nacionalna država ograničava razvoj proizvodnih snaga objašnjavali su marksisti više puta: Marx, Engels, Lenjin i Trocki.

Uzmimo za primjer vrlo popularni General Electricov CFM56 motor za uskotrupne avione. Sastavlja se u dvije fabrike – jednoj u Ohaju i drugoj u Francuskoj – pri čemu fabrika u Ohaju isporučuje Boeingu, a ona u Francuskoj Airbusu. Međutim, proizvodnja komponenti koje su potrebne za sklapanje motora podijeljena je napola: pola dijelova se proizvodi u Francuskoj, a pola u SAD-u. Drugim riječima, postoji samo jedna proizvodna linija u svijetu za pretposljednji korak u proizvodnom lancu.

Izvor: The White House, Flickr

Da bi General Electric izbjegao carinu od 10 posto, morali bi izgraditi još jednu fabriku u SAD-u, a kada EU uzvrati, još jednu i u Francuskoj. Troškovi bi, bez sumnje, bili ogromni. I to, treba naglasiti, samo za pretposljednji korak u lancu. Bilo koja od visoko specijaliziranih komponenti potrebnih za taj korak također bi mogla biti pogođena carinama, jer mnoge od njih dolaze od samo nekoliko dobavljača iz Istočne Azije, Evrope ili SAD-a.

Još jedan primjer je kompanija ASML, koja proizvodi najnaprednije litografske mašine na svijetu. Oni surađuju s 5.000 direktnih dobavljača širom svijeta kako bi proizveli ovu izuzetno složenu opremu. Naravno, ti dobavljači imaju svoje dobavljače, i tako dalje. Raskidanje tih lanaca snabdijevanja ponovo bi povećalo cijenu ovih mašina, a potencijalno ih učinilo i nemogućim za proizvodnju.

Mnogo sličnih primjera može se pronaći i u automobilskoj industriji, gdje bilo šta – od prijenosa, do mjenjača i motora – uključuje veliki broj vrlo specijaliziranih dijelova proizvedenih po veoma visokim standardima. Jedan direktor proizvođača automobila je istakao da samo proces testiranja novih dobavljača traje nekoliko mjeseci, kako bi se osiguralo da kvalitet proizvoda ispunjava standarde.

Nije ni čudo što je, kako je Trump rekao kada je najavio svoje povlačenje, „neki su malo iskakali iz reda, postajali su... nervozni, znaš“. Iako većina burzovnih trgovaca, poput Trumpa i njegovih savjetnika iz hedge fondova, vjerovatno nije svjesna složenosti savremene industrijske proizvodnje, stvarnost im polako postaje jasna i zaista postaju pomalo "nervozni" kao rezultat toga.

Sam trgovinski rat s Kinom uzrokovat će ogromne poremećaje. Carine od 125 posto sada su zabrana po svemu osim imenu. Kineska vlada je dala do znanja da neće dodatno povećavati carine jer bi to „bilo ekonomski besmisleno i postalo bi šala u historiji svjetske ekonomije“.

Ove carine predstavljaju katastrofu za mnoge američke proizvođače koji ovise o kineskim dijelovima. Goldman Sachs procjenjuje da Kina ima monopol (više od 70 posto tržišta) na proizvodnju trećine proizvoda koje SAD uvozi iz Kine. Zbog toga će biti izuzetno teško pronaći alternativne dobavljače s dovoljnim kapacitetima da nadomjeste gubitak.

Američka ekonomija se brzo kreće prema recesiji. Kao pokazatelj toga, proizvođač mašina Haas Automation, sa sjedištem sjeverno od Los Angelesa, izvijestio je o dramatičnom padu potražnje kako od domaćih, tako i od stranih kupaca. Kapitalna ulaganja su često prva koja nestanu u recesiji.

Podjednako zabrinute su i evropske vlade, koje strahuju od prelijevanja posljedica na evropsku ekonomiju. Ne suočavaju se samo s carinama od 10 posto na sav izvoz u SAD i 25 posto na važne izvoze metala, automobila i autodijelova, već će i sva roba koja se ranije izvozila u SAD sada morati pronaći novo tržište. Kao što se već desilo s čelikom i električnim vozilima, vjerovatno je da će kineski proizvodi sada preplaviti evropska tržišta.

U blago paničnoj reakciji, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen pokušala je razgovarati s kineskim premijerom Li Qiangom. Navodno je uspjela dobiti obećanje od Kineza da će "surađivati s Evropom" kako bi se spriječili poremećaji na svjetskim tržištima. Međutim, prema izvještaju kineske vlade o tom telefonskom razgovoru, naglasak je bio na potrebi za slobodnom trgovinom i kritici evropskih carina na električna vozila: „Protekcionizam ne vodi nigdje“, navodno joj je rekao, „otvorenost i saradnja su pravi put za sve.“

Jasno je da kineski proizvođači moraju pronaći tržišta za svoje proizvode, a kineska vlada mora osigurati da ih pronađu, kako bi izbjegla vlastitu recesiju i ojačala svoju poziciju protiv SAD-a.

Kriza, drugim riječima, tek počinje. Radnici širom svijeta posmatrat će s mješavinom užasa i fascinacije dok kapitalistička klasa vodi svjetsku ekonomiju pravo u provaliju.

Trump obećava da će vratiti vrijeme u 1950-e ili 1960-e, kada je američka ekonomija cvjetala, a radnici imali poslove s pristojnijim uslovima i platama. Liberali, naravno, zahtijevaju da vratimo vrijeme na prošlu godinu. "Samo da nije bilo Trumpa, ili AfD-a, ili Faragea, ili Le Pen." "Samo da se svi mogu složiti da je protekcionizam loša stvar."

Izvor: Michael Vadon, Wikimedia Commons

Iako će nesumnjivo biti uspona i padova u visini carina u narednom periodu, opći pravac je već odavno zacrtan. I Biden i Obama su se bavili protekcionizmom: Obama kroz Zakon o američkom oporavku i reinvestiranju iz 2009. godine, kada je lansirao slogan „kupuj američko“; i Biden kroz svoj Zakon o smanjenju inflacije. Trump je to samo podigao na viši nivo.

Realnost je da kapitalistička ekonomija pati od senilnog propadanja i da vlade ne mogu ništa učiniti da to zaustave. Ako nam ne pokušavaju prodati još jednu rundu stezanja kaiša, onda radnicima nude protekcionizam. To može, u najboljem slučaju, donijeti privremeno olakšanje, ali po cijenu intenziviranja krize na svjetskom nivou.

Dok kapitalističke vlade nameću masovne napade na radnike širom svijeta, klasna borba će postati svakodnevica. Trgovinski rat nosi sa sobom mračnu prijetnju masovne nezaposlenosti i inflacije. Radnička klasa će se morati boriti kako bi izbjegla bijedu.

Pitanje zapravo nije u tome da li biramo slobodnu trgovinu ili protekcionizam, što je trenutno dilema koja muči lidere radničkog pokreta. U uslovima duboke krize, nijedna od tih opcija nas neće pomaknuti ni za korak naprijed. Ako se ograničimo na ono što se može postići unutar kapitalizma, osuđujemo se na bijedu i propast. Borba se može pokrenuti samo socijalističkim zahtjevima, počevši od nacionalizacije svih industrija koje su ugrožene zatvaranjem – pod radničkom kontrolom. Lideri radničkog pokreta su napustili socijalizam, ali ga je kriza ponovo stavila u središte političke agende.

 Tekst je objavljen 14. aprila 2025.