Trump je najavio (tekst je objavljen 28. ožujka 2025. prim.prev.) svoj novi carinski paket na dan kojeg je nazvao "danom slobode". Komentatori, političari, diplomate i izvršni direktori se trude shvatiti što će se dogoditi. Trump je, karakteristično, sve stavio na čekanje. Ali iako detalji nisu jasni, smjer putovanja jeste.
 |
| Izvor: marxist.com |
Trump je pripremio niz objava za 2. travnja. Njegove carine na automobile, objavljene 26. ožujka, već su izazvale nervozu na tržištima, posebno među europskim i azijskim brendovima koji su u velikoj mjeri ovisni o američkom tržištu.
Izgleda da se Trump odlučio na 25 posto kao dobru stopu za carine. On je sada najavio carine na ovoj razini za Meksiko, za Kanadu, za čelik, aluminij, a sada i automobilsku industriju. Potpuno je jasno što je njegov cilj: želi prisiliti tvrtke da presele proizvodnju u Sjedinjene Države, a ne samo montažu vozila, već i aluminij, prijenosne sustave, motore i tako dalje. I ne samo za automobile, iako je to posebno važan dio svjetske ekonomije, već i za farmaceutske proizvode itd.
Dok su Meksiko i Velika Britanija pokušali nagovoriti Trumpa da ukine carine, Kina, EU, Japan i Kanada pripremaju se odgovoriti na isti način, a Trump je više puta zaprijetio da će uzvratiti, uključujući i u ponoć 26. ožujka. Ovo je recept za trgovinski rat. Naravno, to ne bi bio prvi trgovinski rat kojim se Trump bavi. Već je bio uključen u jedan s Kinom u svom prvom mandatu, ali ovaj put, nije samo Kina, već cijeli svijet s kojim se suočava.
Što se dogodilo u 1930-ima
Izravne paralele su izvučene s 1930-ima. I postoje neke paralele. Nakon pada Wall Streeta 1929. godine, razne su zemlje u Europi i Sjedinjene Države pribjegle protekcionizmu u pokušaju izvoza krize.
Sjedinjene Države su 1930. godine uvele Smoot-Hawleyov zakon o carinama, povećavajući carine na prosječno 20 posto. To i protumjere koje su poduzele druge nacije doveli su do kolapsa američkog izvoza i uvoza. Kao i sada, Kanada je pogođena i uzvratila je. Nije slučajnost da Trump sada koristi neke zaboravljene mjere iz tog akta da nametne ovaj najnoviji krug carina.
U početku je zakon imao učinak oživljavanja američkog gospodarstva, ali kako je recesija nastavila 1931. nakon kolapsa Creditanstalta u Austriji, učinci su bili sve ozbiljniji. I izvoz i uvoz SAD-a pali su za oko dvije trećine, a do 1932. godine industrijska proizvodnja se urušila za 46 posto.
Mnoge europske nacije u slijedile. Velika Britanija je 1932. uvela imperijalnu preferenciju, što je otežalo izvoz u Veliku Britaniju i izvan Britanskog Carstva, a druge zemlje, poput Francuske, otišle su još dalje u svom protekcionizmu.
Ali nisu samo formalne trgovinske barijere bile dio novih trgovinskih odnosa. Jedna za drugom, zemlje su se odrekle zlatnog standarda. To jest, napustili su fiksni tečaj između valuta (funte, dolara, franka, itd.) i zlata.
Odustajanje od zlatnog standarda značilo je propast vrijednosti valute, čime su dotične zemlje imale prednost naspram svojih suparnika. Stoga nije iznenađenje što su zemlje koje su se najduže držale zlatnog standarda (Francuska, SAD) morale pribjeći protekcionističkim mjerama. Trocki je to istaknuo 1934.:
"Napuštanje zlatnog standarda trga svjetsku ekonomiju čak uspješnije nego carinski zidovi".
Sve u svemu, svjetska trgovina je pala za 66 posto, što je bio razoran udarac za svjetsko gospodarstvo. To se odrazilo u kolapsu industrijske proizvodnje u Njemačkoj za 41 posto, u Francuskoj za 24 posto, a u Velikoj Britaniji za 23 posto. Istovremeno, zbog masovne nezaposlenosti i općeg kolapsa u gospodarstvu, cijene proizvoda su se urušile, pogoršavajući endemsku krizu prekomjerne proizvodnje.
Kriza nije bila, naravno, zbog protekcionizma, nego je protekcionizam bio posljedica krize, koja je onda, zauzvrat, masivno pogoršala samu krizu.
Ograničenja nacionalne države
Razlog za to leži u samom razvoju gospodarstva. Marksisti su iznova i iznova istakli da, kako se razvijaju proizvodne snage (strojevi, nauka, tehnologija, obrazovanje itd.), one dolaze u sukob s granicama nacionalne države. Lenjin je to snažno istaknuo u djelu Imperijalizam: najviši stadij kapitalizma. U toj je knjizi objasnio kako se imperijalizam razvio kako su monopoli nadmašili nacionalno tržište.
Sada, ono što su političari, pod pritiskom krize, pokušavali učiniti, bilo je da pokušaju vratiti sat natrag. Postoji jasna paralela s današnjim vremenom. Trocki je pisao o ovom uzaludnom pokušaju:
„Progresivni zadatak kako prilagoditi arenu ekonomskih i socijalnih odnosa novoj tehnologiji okrenut je naopako i prikazan je kao problem kako ograničiti i smanjiti proizvodne snage kako bi ih prilagodili staroj nacionalnoj areni i starim društvenim odnosima. Na obje strane Atlantika ne malo mentalne energije se troši na napore da se riješi fantastičan problem kako vratiti krokodila u kokošje jaje. Ultra-moderni ekonomski nacionalizam je nepovratno osuđen na svoj vlastiti reakcionarni karakter; on usporava i snižava proizvodne snage čovjeka.“
I to je upravo bio učinak različitih mjera koje su vlade poduzele. Pokušavajući vratiti vrijeme unatrag na razvoj proizvodnih snaga, prisiljavajući ih da se vrate u luđačku košulju nacionalne države, odnosno nacionalnog tržišta, uspjeli su, ne u oživljavanju gospodarstva, nego potopiti ga u depresiju.
Na kraju, gospodarstvo je oživjelo - nakon uništenja ogromnih proizvodnih snaga tokom Drugog svjetskog rata, i uz pomoć socijaldemokratskih i komunističkih partija u stabilizaciji kapitalizma. Na Zapadu, američki imperijalizam je izašao iz rata potpuno dominantan, a ekonomija je našla novu ravnotežu.
SAD je nagovorio francuski, njemački i britanski imperijalizam da surađuju kako bi obnovili Europu nakon rata. Osnovana je nova institucija zadužena za otvaranje tržišta, GATT, koja se postupno razvila u WTO.
U Europi je osnovana Zajednica za ugljen i čelik. Trocki je ukazao na ovu ekonomsku nužnost već 1923. godine:
“U osnovi [Prvog svjetskog] rata bila je potreba proizvodnih snaga za širom arenom razvoja, neometanom carinskim zidovima. Isto tako, u okupaciji Ruhra, koja je tako fatalna za Europu i za čovječanstvo, nalazimo iskrivljen izraz potrebe za spajanjem ugljena Ruhra i gvožđa Lorene. Europa se ne može ekonomski razvijati unutar državnih i carinskih granica nametnutih u Versaju. Europa je primorana ili ukloniti te granice ili se suočiti s prijetnjom potpunog ekonomskog propadanja. Ali metode koje je vladajuća buržoazija prihvatila kako bi prevazišla granice koje je sama stvorila samo povećavaju postojeći kaos i ubrzavaju raspad. (Je li slogan "Ujedinjene Države Europe" pravovremen?) ”
Drugim riječima, već 1923. godine, Trocki je predvidio ekonomsku potrebu za ovim ekonomskim jedinstvom, koja je upravo ujedinila industriju ugljena i čelika Francuske, Zapadne Njemačke, Nizozemske i Belgije. To je bilo tako zato što su u malim europskim narodima ograničenja koja je nacionalna država postavila na razvoj gospodarstva bila sve veća.
Kao što znamo, Zajednica za ugljen i čelik se pokazala nedovoljnom. S vremenom je, poput GATT-a, proširila svoj doseg i postala Europska zajednica, a zatim Europska unija. Na svakom koraku, američki imperijalizam je bio prisutan i podržavao daljnju europsku integraciju, jer im je tako u to vrijeme odgovaralo. Razlog zbog kojeg je trebalo proširiti početni ograničeni opseg ovih organizacija nije teško razumjeti, ako se počne s tačke gledišta da proizvodne snage, kako se razvijaju, na kraju prevazilaze nacionalnu državu.
 |
| Izvor: javni domen |
To jest, kako su se u Europskoj uniji razvili monopoli, u novim rastućim industrijama, kao što su proizvodnja automobila i kemija, oni su se suočili s ograničenjima nacionalne države i trebali su izlaz na europsko tržište. Stoga su morali ukloniti jednu prepreku za drugom. I zato što je gospodarstvo, općenito, raslo, neka prijateljska podjela profita je bila moguća. To je bilo posebno tako jer su SAD, koje imaju najrazvijeniju i najproduktivniju industriju, bile tamo kako bi nastavile gurati u smjeru daljnje slobodne trgovine.
Kapitalistička klasa općenito je imala koristi od ovog novog režima. Posebno, to je bio režim relativne političke i socijalne stabilnosti. Bilo je dovoljno profita da bi se čak dale značajne koncesije radnicima. A u međuvremenu, Sovjetski Savez je bio tu kao uvijek prisutna prijetnja.
Novi rast gospodarstva bio je moguć pod ovim uvjetima i ovim režimom. Produktivnost rada je masivno porasla po svim mjerama. Tokom 1950-ih i 1960-ih, to je bilo praćeno odgovarajućim povećanjem plaća u realnim uvjetima. Pošto je produktivnost porasla, radnici na Zapadu su mogli priuštiti životni standard kakav nikad prije nisu imali: kuće, automobile, televizore, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, penzije itd.
Ali sve je to bilo upravo zato što su se proizvodne snage mogle nastaviti razvijati pod režimom povećane specijalizacije, povećane slobodne trgovine itd. Svjetska podjela rada bila je od suštinskog značaja za daljnji razvoj proizvodnih snaga.
Uz ovaj razvoj došao je prirodno razvoj masivnih monopola koji su dominirali svjetskim tržištem. Najmanje produktivne tvrtke - manje učinkovite i bez najnaprednijih strojeva - bankrotirale su ili su ih kupili njihovi veći rivali. Ovo nije vrijeme da se detaljno bavimo ovim pitanjem, ali ako pogledamo bilo koju značajnu industriju - bilo da su to sirovine, sastavni dijelovi ili gotovi proizvodi - danas je ostalo samo nekoliko tvrtki.
Ali suprotno snovima zagovornika slobodnog tržišta, upravo je slobodna konkurencija ona koja rađa te monopole.
Protekcionizam danas
Vraćajući se današnjem pitanju, tako smo došli u svijet koji je daleko razvijeniji i daleko ekonomski integriraniji nego u danima Trockog. Od 1960. godine, svjetsko gospodarstvo je, u realnim vrijednostima, poraslo otprilike osam puta. Međutim, obim svjetske trgovine porastao je za 20 puta, a u smislu vrijednosti, još više.
Kada su SAD započele s protekcionističkim potezom 1930. godine, omjer trgovine prema BDP-u bio je oko 9 posto, sada je više od 25 posto. A za proizvodnju to je još presudnije. Vrijednost američke industrijske proizvodnje je 2,3 bilijuna dolara, ali vrijednost izvoza američke proizvodnje je 1,6 bilijuna dolara. To ne znači da se 70 posto proizvedene robe proizvodi za izvoz (komponente mogu preći granicu nekoliko puta prije nego što završe u konačnom proizvodu), ali pokazuje stupanj integracije proizvodnje s svjetskim tržištem.
Dakle, kada SAD, i ostatak svijeta sada krenu u još jedno protekcionističko ludilo, oni to rade iz vrlo drukčije početne točke. Ako želite, kako je rekao Trocki, "vratiti krokodila u kokošje jaje", to podrazumijeva ogromno uništenje proizvodnih snaga i neizrecivu bijedu.
Buržoaski ekonomisti su dobro svjesni te činjenice, zbog čega su proglasili "nikada više" o protekcionizmu. Ali kao i mnoge ekonomske mjere "nikada više", poput tiskanja novca, moralo se popustiti stvarnom razvoju međunarodnih i klasnih suprotnosti.
Trump nije izmislio protekcionizam. Prema Global Trade Alertu, među zemljama G20 sada postoji 4.650 uvoznih ograničenja, što je 10 puta više nego 2008. godine. SAD pokušavaju slomiti kinesku ekonomiju, što pokušavaju učiniti od 2018. Uspostavljene su carine SAD-a i EU-a za električna vozila protiv Kine. Postoji Bidenov Zakon o smanjenju inflacije, različiti pokušaji subvencioniranja domaće proizvodnje čipova i tako dalje. Sve ovo je prethodilo Trumpovom drugom mandatu. To je već bio smjer putovanja prije nego što je došao na scenu opet. Dok je tokom čitavog povijesnog razdoblja svjetska trgovina rasla brže od svjetske ekonomije, to više nije slučaj.
Trampov trgovinski rat svakako je ubrzanje u tom smjeru. Nitko ne zna koliko daleko će ovaj rat ići, ali agencija Fitch Ratings spekulira da bi prosječna američka carinska stopa mogla dostići 18 posto, u odnosu na 8 posto, što bi bila najviša razina od 1934.
Trumpovi planovi predstavljaju posebne poteškoće za svjetsko gospodarstvo, čija logika nije samo nametanje carina na krajnji proizvod (poput automobila), već u cjelini na sve sastavne dijelove automobila. To dovodi u pitanje mogućnost da ne budu pogođeni samo jednokratnom carinom od 25 posto, nego da će morati platiti više puta, u različitim fazama proizvodnog procesa.
Detroit Free Press citira analitičara:
“Svaki put kada dio pređe granicu, bit će oporezivan, rekao je. Primjer koji je Abuelsamid dao je automobil koji je odbio imenovati, rekao mu je da dobiva materijale za izradu žičanih pojaseva iz Japana. Ti materijali idu u Meksiko da bi se napravili žice, a onda se te žice isporučuju u Texas da bi bile pričvršćene na vazdušni jastuk. One se zatim vraćaju u tvornicu proizvođača automobila u Meksiku kako bi bile ugrađene u sjedište automobila. Onda se vozilo vraća natrag u Sjedinjene Države. ”
Kada automobilska industrija procjenjuje da bi mogla završiti dodavanjem bilo čega između 4.000 i 12.000 dolara na cijenu automobila, to je ono na što se odnose. Ova oprema ovdje se efektivno oporezuje dvostruko. To će također značiti da će američki izvoznici izgubiti još veću sposobnost da se natječu na svjetskom tržištu, budući da moraju više puta oporezivati svoje komponente prije izvoza.
Ono što ova sveobuhvatna carina radi, a to je vjerojatno prilično namjerno s Trumpove točke gledišta, je da se globalni lanci snabdijevanja razvijaju. Ali to je iznimno skupo. Na primjer, BMW ima tri glavne tvornice u Europi za proizvodnju motora, od kojih je svaka specijalizirana za određene motore za određene modele automobila. Izgradnja nove tvornice za proizvodnju motora samo za američko tržište bila bi iznimno skupa. Isto vrijedi i za bilo koji drugi dio automobila koji još nije proizveden u SAD-u. Svaka protumjera EU-a, Kine i Japana koja utječe na komponente proizvedene u SAD-u neizbježno će pogoršati situaciju. Dugoročni učinak toga bit će da će gurnuti inflaciju prema gore, uzrokujući još više bijedu radničkoj klasi.
Proleterski stav
Koji su onda interesi radničke klase u svemu ovome? Vođa američkog sindikata UAW, Shawn Fain, pohvalio je Trumpa što je uspio okončati katastrofu slobodne trgovine koja je desetljećima uništavala zajednice radničke klase.
Nema sumnje da ima pravo. Raspad industrijske baze Michigana imao je razarajući učinak na cijelu regiju. Ali nije moguće vratiti duha u bocu, a Trumpov pokušaj da to učini imati će razorne posljedice.
Niti možemo braniti politiku slobodne trgovine, upravo zato što su nas dovele do ove točke na prvom mjestu. Politika slobodne trgovine je politika zatvaranja tvornica, uništavanja zajednica, sve s obećanjem da će na kraju sve biti bolje.
Njemački socijaldemokrati, uoči Hitlerove pobjede, su iznijeli upravo takvu ludu politiku. Neka kriza razara radničku klasu - na kraju će sve biti bolje. Samo, što je put do ekonomske ravnoteže prošao kroz fašizam i svjetski rat.
Danas, to nije u kartama u neposrednoj budućnosti, ali jad koji donosi kapitalizam slobodne trgovine je tu za svakoga da vidi.
Trocki je istaknuo kako je kraj slobodne trgovine povezan sa samom krizom:
“Sloboda trgovine, kao i sloboda natjecanja, kao i prosperitet srednje klase, pripadaju nepovratnoj prošlosti. Vratiti prošlost je sada jedini recept demokratskih reformatora kapitalizma.”
Oni koji se raspravljaju s obje strane - slobodni trgovci i protekcionisti - žele vratiti društvo u stanje prije krize, ali nijedan od njih nema sposobnost da to učini. Ni obnova slobodne trgovine, ni postavljanje novih carinskih barijera neće riješiti krizu.
Istina jeste da je upravo razvoj proizvodnih snaga i svjetskog tržišta učinio da je nacionalni kapitalizam nemoguć, i stvorio najveću ekonomsku krizu koju je svijet ikada doživio. Cijela situacija je takva u kojoj su proizvodne snage u pobuni protiv nacionalne države i privatnog vlasništva. Posljednje riječi prepuštamo Trockom:
“Stoga, da bi se spasilo društvo, nije potrebno ni zaustaviti razvoj tehnike, zatvoriti tvornice, dodjeljivati premije poljoprivrednicima za sabotiranje poljoprivrede, pretvoriti trećinu radnika u sirotinju ili pozvati manijake da budu diktatori. Nijedna od tih mjera, koje su šokantno ismijavanje interesa društva, nisu nužne. Ono što je nužno i hitno je odvojiti sredstva proizvodnje od njihovih sadašnjih parazitskih vlasnika i organizirati društvo u skladu s racionalnim planom. Tada bi odmah bilo moguće stvarno izliječiti društvo od njegovih bolesti. Svi oni koji su sposobni za rad naći će posao. Radni dan bi se postepeno smanjivao. Želje svih članova društva osigurale bi sve veće zadovoljstvo. Riječi "imovina", "kriza", "eksploatacija" nestale bi iz opticaja. Čovječanstvo bi konačno prešlo prag u pravu ljudskost. ”
Trumpove carine označavaju novu turbulentnu eru
 |
| Izvor: javni domen |
Financijska tržišta su uzdrmana Trumpovom jučerašnjom (tekst je objavljen 03. travnja 2025.) najavom carina. Samopouzdanje kolektivne kapitalističke klase dobilo je veliki udarac jer je Trump uveo najviše carine od 19. stoljeća.
S&P 500 je pao 3%, Nasdaq 4%. Appleove dionice su pale za 8%, Nike za 11%, Ralph Lauren za 12%, Nvidia za 5% itd. Svi koji su uvozili iz jugoistočne Azije bili su teško pogođeni, počevši od industrije odjeće. Vijetnam, Kambodža, Laos, Šri Lanka, Bangladeš, Indonezija i Mjanmar bili su na meti carinskih stopa između 35 i 49 posto. To će imati veliki utjecaj na cijelo gospodarstvo u toj regiji. Više od jedne trećine izvoza i Vijetnama i Kambodže namijenjeno je američkom tržištu.
Pad na burzama je otkrio da su carine bile gore nego što se očekivalo. 10 posto na sve uvoze, plus selektivno veće carine na sve glavne trgovinske partnere SAD-a, ovisno o tome kako računate, ostavit će prosječnu carinsku stopu od 29 posto ako vjerujete Evercore ISI-u, ili 18 posto ako vjerujete Goldman Sachsu. U svakom slučaju, kao što Goldman Sachs ističe, vjerojatno će se povećati jer će sektori poput bakra, farmaceutskih proizvoda, poluprovodnika i drveta dobiti vlastite carine.
Utjecaj na svjetsko gospodarstvo bit će težak, jer većina zemalja ima značajnu trgovinu sa SAD-om. Pad cijene nafte od šest posto otkriva zabrinutost trgovaca naftom da je na vidiku recesija.
Očekivano, američki trgovinski partneri nisu zadovoljni carinama, no bilo je jasno da se boje ulaska u trgovinski rat sa SAD-om i posljedica koje bi to za sobom povlačilo. Italija i Španjolska pozvale su na "konstruktivne pregovore". Britanska vlada 'savjetuje' izvršne direktore o odmazdi. Japan je također relativno tih.
Relativno ograničen trenutni odgovor odražava nevoljkost vlada da nanesu daljnju štetu vlastitim gospodarstvima uvođenjem daljnjih trgovinskih mjera. No, kako se situacija bude dalje pogoršavala, bilo ove ili sljedeće godine, uvodit će se nove mjere. U 1930-ima sve protekcionističke mjere nisu uvedene odjednom, nego postupno, u zemlji za zemljom, kako se kriza pogoršavala, mijenjale su se vlade i tako dalje.
Južnokorejska vlada, koja se pokušava ulizivati Trumpu, pokušava riješiti problem subvencioniranjem svojih industrija, prebacujući trošak na južnokorejske radnike. Ovo je još jedna mjera u rukama za buržoaziju pogođenih zemalja. Izravnim subvencijama ili napadima na uvjete rada, buržoazija može pokušati stegnuti vlastite radnike kao odgovor.
Trump također donosi kući 'bol' koju je obećao za američko gospodarstvo. Stellantis je najavio 900 privremenih otkaza u SAD-u u pet pogona. Kako troškovi proizvoda proizvedenih u SAD-u rastu zbog carina, američki potrošači će prestati trošiti, čekajući bolja vremena. Automobilska industrija sada je duboko zabrinuta zbog carina na uvozne komponente koje su im potrebne za sastavljanje automobila u SAD-u.
Izvozne industrije također će biti pogođene, prvo šokom za vlastite troškove, a zatim mjerama odmazde. Povrh svega, očekuje se da će carine velikih razmjera dodati oko 2,5 posto godišnjoj inflaciji, što će smanjiti kupovnu moć američkih radnika.
Koliko će daleko i koliko duboko biti učinci ovoga, nije poznato. No rasplet 80 godina trgovinske integracije imat će goleme implikacije na svjetsko gospodarstvo. Sve dobrobiti svjetske trgovine su ugrožene: veća produktivnost, jeftiniji proizvodi itd.
Sada će početi još žešća konkurencija na svjetskom tržištu jer američko tržište postaje sve teže dostupno, a potrošači zabrinuti za budućnost suzdržavaju svoju potrošnju. Koliko je potrebno prije nego što bolesna EU uvede dodatne carine, ne samo SAD-u, već i Kini i drugim zemljama, kako bi zaustavila 'dumping'?
Nema sumnje tko će platiti cijenu ove krize: radnička klasa. Radnička klasa morat će se žestoko boriti protiv nadolazećeg napada: protiv zatvaranja tvornica, protiv napada na plaće i uvjete, protiv smanjenja socijalne potrošnje, itd. Intenziviranje međunarodnog sukoba naći će svoj odraz u intenziviranju klasne borbe.
