Sljedeće pismo napisao je urednik marxist.com, Jorge Martín. Svaki dan, kapitalistički mediji prikazuju užase ovog sistema. Od smrti djece izbjeglica u Evropi, do žrtava genocidnog rata u Gazi koji podržava Zapad. A ko su ubice? Naši bezosjećajni političari.

 Sinoć sam gledao BBC vijesti u 10.00h. Možda nisam trebao. Inače ne gledam. Informacije dobijam iz onlajn izvora, društvenih mreža itd. Ali sinoć sam gledao vijesti. I stvarno sam se naljutio.

Foto: Chrissie Gittins, Twitter

Prvo je bio prilog o maloj Iračanki, sedmogodišnjakinji, koja se zvala Sara. Zgažena je na smrt na preplavljenom gumenom čamcu pokušavajući da pređe kanal iz Francuske u Britaniju. Došlo je do sukoba između dvije suparničke bande krijumčara ljudi. Previše ljudi se ukrcalo na nesigurni brod. Bila je na tatinim ramenima, ali onda ju je ostavio da pomogne svojoj drugoj kćeri, Rahaf, da se ukrca.

Dok je grupa od još 60 ljudi pokušavala da se ukrca na već pun gumeni čamac, Sara je gurnuta i izgažena na smrt. Njen otac se borio i nogom probijao kraj drugih na gumenjaku u pokušaju da je spasi. Uzalud.

Cijeli incident snimila je ekipa BBC-ja. Francuska policija stajala je na obali, na manje od 50 metara udaljenosti, ali ništa nije učinila da pomogne onima na gumenom čamcu. Kada je stigao spasilački čamac bilo je prekasno.

Na brodu je bilo preko 100 ljudi. Ahmedova supruga, Nour Al-Saed, i njihovo dvoje djece, trinaestogodišnja Rahaf i osmogodišnji Husam, takođe su bili na čamcu, u gužvi, ali su i dalje mogli disati. Četvoro drugih nisu bili te sreće i takođe su umrli.

Ekipa BBC-ja je intervjuisala tatu Ahmeda i postavila mu pitanje: "Zašto ste rizikovali svoje živote?" Objasnio je da je bio tražilac azila koji bježi od prijetnji milicija u svom rodnom gradu Basri. U Evropu je stigao prije 14 godina (!) i nekoliko puta mu je odbijen azil u Belgiji, Švedskoj i Finskoj. Očigledno, Basra je klasifikovana kao „sigurna“. Sada su bili suočeni sa deportacijom.

Za porodicu je prelazak u Veliku Britaniju, zemlju koja nije članica EU, bila njihova posljednja nada, a opasan prelazak pokušali su četiri puta. Ahmed, građevinski radnik, naglasio je: „Ne želim poklone, jak sam i i ja i moja žena možemo da radimo i da se izdržavamo. Sve što želimo je sigurna i stabilna budućnost za našu djecu.”

U vijestima su se pojavile slike Sare. Sedmogodišnje djevojčice. Sedmogodišnje devojčice!

Sada razmislite o ovome. Koji nivo očaja tjera roditelje sa troje male djece da preduzmu takve mjere? I ko je kriv?

Prije svega, imperijalističke sile koje su uništile Irak, pokrenuvši dva razorna rata, a potom i brutalnu višedecenijsku vojnu okupaciju. Irak je bogata zemlja, proizvođač nafte. U kapitalizmu upravo ovo bogatstvo postaje prokletstvo.

Zatim, tu su bezosjećajne migracijske politike tih istih imperijalističkih zemalja, čiji kapitalistički političari koriste izbjeglice i migrante kao žrtvene jarce, kako ljudi ne bi krivili stvarne krivce za nedostatak stambenog prostora, kolaps zdravstvenih usluga i obrazovne sisteme pogođene štednjom.

Krivica zatim pada na bande krijumčara ljudi, koji profitiraju od očaja, i ciničnog pristupa francuske policije, koja gleda kako ljudi umiru, koja gleda kako sedmogodišnju Saru gaze na smrt samo nekoliko metara dalje.

Razmislite o ovome sljedeći put kada Sunak i torijevci podignu ton i plaču zbog toga što su Britaniju preplavili rojevi migranata koji prelaze kanal u malim čamcima. I razmislite o ovome kada Starmerovi laburisti horski ponavljaju obećanje da će biti „tvrdi prema migraciji“.

Svi oni zajedno su ubili Saru.

Zatim je došla priča o Gazi. Nakon što je pukovnik IDF-a cinično lagao da je Izrael dozvolio pomoć u Gazi (bez obzira na konstantno bombardovanje sedam mjeseci), uslijedila je priča o desetogodišnjoj Majam al-Al. BBC je prikazao snimak njenog spasavanja iz ruševina svoje kuće, pogođene izraelskim udarom. Ubijeno je 16 djece iz njene šire porodice. Majam je rekla za BBC da je sve što sada želi bilo "da ide Bogu".

To je samo jedna priča. Takvih ima na hiljade, desetine hiljada, stotine hiljada.

Ali ponekad iz jedne priče, znajući imena i konkretne okolnosti, postanete svjesniji veličine masakra.

Ovo nije prirodna katastrofa koja je mogla biti spriječena. Ne. Ovo je namjerna genocidna kampanja koju sprovodi izraelska država uz punu podršku američkog imperijalizma, koji je finansira, opskrbljuje i štiti na međunarodnom planu. Naravno, uz punu podršku Sunaka, i naravno Starmera.

“Izrael ima pravo da se brani.” Oni na pozicijama moći koji su dali tu izjavu odgovorni su – direktno odgovorni – za ubistvo Majaminih 16 mladih rođaka i mnogih drugih. Desetine hiljada drugih.

Konačno, informativni program je sadržavao i izvještaje sa studentskih protesta solidarnosti u Gazi u SAD-u. Jedan novinar iz Njujorka objasnio je kako su stotine teško naoružanih policajaca Njujorške policije napali studente Univerziteta Kolumbija koji su zauzeli jednu od zgrada. Drugi reporter, sa Zapadne obale, izvještavao je o stotinama cionističkih nasilnika, naoružanih motkama i kamenjem, biber sprejem i petardama, koji su napali logor solidarnosti sa Gazom na UCLA (Univerzitet Kalifornije).

BBC vijesti u deset su došle do kraja i ja sam bio bijesan, ljut, plačljiv. Da, ali i moja odlučnost da se organizujem i borim protiv ovog trulog sistema postala je jača, moćnija. Osjećao sam hitnost mnogo jasnije.

Zatim, samo listajući društvene mreže, pročitao sam kako je Izvršni odbor UAW 4811 (Ujedinjeni akademski radnici), koji je organizovao 48.000 akademskih radnika na UCLA, odlučio glasati za štrajk u znak protesta protiv cionističkog napada na kamp solidarnosti i nedostatka akcije od strane administracija univerziteta.

Foto: UAW, Facebook

Da. To je put naprijed. Moć organizovanog rada mora biti mobilisana, u odbranu demokratskih prava, u solidarnosti sa studentskim demonstrantima i protiv ratne mašinerije.

Nakon toga, tokom razgovora sa drugom u Sjedinjenim Državama, on je istakao da je UAW upravo objavio video koji poziva na generalni štrajk. Generalni štrajk! U SAD!! Da, ideja je da se sinhronizuju datumi isteka ugovora tako da svi dospiju do Prvog maja 2028.

To je četiri godine kasnije. Ipak, jezik je moćan. Kada je posljednji put jedna velika radnička organizacija u SAD-u uopšte koristila riječi 'generalni štrajk'? Rekao bih da biste se morali vratiti decenijama unazad. Mnogo decenija. Vjerovatno sve do 1886. godine i štrajka koji je doveo do vješanja Čikaških mučenika i rođenja Prvog maja.

Ima nade protiv ovog kapitalističkog imperijalističkog varvarstva. Ta nada je moć organizovane radničke klase. To zahtijeva revolucionarno vođstvo, revolucionarnu partiju i revolucionarnu internacionalu.

Zbog toga radimo ono što radimo.