Na današnji dan 1991. godine završena je višemjesečna vojna opsada Vukovara nakon koje su uslijedili dani masovnih ubijanja, mučenja, silovanja i pljačke, sa zločinom na Ovčari kao crnom kulminacijom i prvim većim ratnim masakrom i nagovještajem svih onih zvjerstava koja će narediti i izvoditi nacionalisti svih strana na Balkanu tijekom privatizacijskih ratova 1990-ih u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Tragičan je to ishod nacionalističke politike i huškanja koja su u Jugoslaviji krajem 80-ih i početkom 90-ih počeli provoditi srpski i hrvatski političari i tajkuni, a čije su žrtve bili ponajprije ljudi koji su živjeli u nacionalno mješovitim sredinama, što se posebice odnosi na grad Vukovar i okolna mjesta. Tako su u Vukovaru od ranog maja 1991. počeli međunacionalni oružani sukobi, prijetnje i provokacije prilikom čega su narednih mjeseci stradali i hrvatski i srpski civili, a dolaskom sada već prosrpske JNA u augustu i septembru počinju žestoke ratne borbe tijekom kojih je do novembra 1991. grad ostao u potpunosti sravnjen sa zemljom.

Tragediju Vukovara ne možemo promatrati neovisno od naravi same krize u Jugoslaviji i rata koji je izbio 1991. Jugoslavenski proces izgradnje socijalizma doživio je stagnaciju koja se 1980-ih očitovala u sve jačim protržišnim tendencijama birokratsko-tehnomenadžerskih elita koje su držale poluge vlasti na ključnim razinama i pozicijama. Uz nepostojanje općeg socijalističkog smjera pod kontrolom jugoslavenske radničke klase, drugom polovicom 80-ih počinju polako ključati i sva nacionalno nerazriješena pitanja usled tržišnog zaokreta SFRJ na koja dolaze nacionalistički odgovori. Uspon Miloševićevog nacionalizma u Srbiji 1987. prati uspon Tuđmanovog nacionalizma u Hrvatskoj 1989, što ne znači da nacionalizma u Hrvatskoj prije toga nije bilo, već nije imao svoj konkretan politički izraz ni u jednoj organizaciji. To se mijenja osnutkom HDZ-a 1989. pod vodstvom komunističkog disidenta Franje Tuđmana koji preuzima vlast već na proljeće 1990, ali ne kako bi ulagao napore u smirivanje, već daljnje raspirivanje međunacionalnih tenzija u SR Hrvatskoj, s ciljem izlaska iz socijalističke Jugoslavije i obnove kapitalizma preko korjenite privatizacije društvenog vlasništva koju su priželjkivali njegovi tajkuni. Dok među Srbima u Hrvatskoj 1990. jača utjecaj Miloševićevih lokalnih pulena, a među Hrvatima Tuđmanovih, snažne socijalističke alternative koja bi radničku klasu mobilizirala u obranu društvenog vlasništva i zajedničke socijalističke države nema, iako su radnici i radnice Borova hrvatske i srpske nacionalnosti još 1988. zajedno štrajkali s Titovom slikom. Došlo je do izbijanja rata u kojem su dojučerašnji susjedi i drugovi s radnih mjesta pucali jedni po drugima, a tajkuni obaju strana krenuli u pljačku i uništavanje njihovih poduzeća. Namjesto socijalističke Jugoslavije stvorene su male nacionalne države kao periferije europskog kapitalizma i zone jeftine radne snage za strane investitore.

Tako se ni Vukovar danas ne može promatrati neovisno od potpuno periferne i kolonijalne pozicije Republike Hrvatske u uniji kapitala zvanoj EU. Čitava Slavonija i drugi krajevi Hrvatske prošli su nakon rata kroz proces slabljenja i uništavanja domaće industrije i poljoprivrede, te masovnog iseljavanja kojem se u sklopu EU ne nazire kraj, pri čemu ni Vukovar nije iznimka. Ni državni HDZ ni lokalne vlasti na čelu s desničarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom iz Domovinskog pokreta, dojučerašnjim HDZ-ovcem naravno, nemaju strategiju ekonomskog razvoja, pa im ne preostaje ništa nego demagogija i svaljivanje krivnje na Srbe. Vukovarska djeca danas idu u odvojene škole i vrtiće, a uvođenje dvopismenih tabli u proteklom je desetljeću spriječeno od strane hrvatskih nacionalista. Toliko spominjani suživot u gradu neostvariv je u kapitalizmu jer ovaj sistem na svojoj periferiji može generirati samo niske plaće, nezaposlenost, korupciju i iseljavanje, bez ikakve perspektive i društvenog plana razvoja. Zato danas moramo biti odlučni protivnici oba nacionalizma koji nisu ništa nego ideologije u službi održavanja kapitalizma i koruptivno-tajkunskog statusa quo. Zato moramo biti za radnički internacionalizam i povezivanje radnih ljudi i mladeži svih nacija u jedinstvenu borbu za socijalizam. Ako želimo bolje sutra i bratski zajednički život za današnju vukovarsku i svu drugu balkansku djecu, a ne njihovo životarenje na minimalcu i emigriranje, moramo se boriti za revolucionarno izvlaštenje kapitala, osnivanje radničke države i preuzimanje vlasti od strane radničkih organa koji će Vukovaru i ostalim gradovima i selima na ovim prostorima omogućiti revitalizaciju na jedrima društvenog plana i socijalističke akumulacije.