Kozara je epopeja, nevjerovatna priča o borbi, stradanju i nesalomivosti volje, borbi za slobodu, bolje i pravednije društvo. Ali Kozara je i rak-rana desnice. Za hrvatski fašizam ona je svjedočanstvo zločinačkog karaktera ustaša i njihove kvislinške države, a za srpske je podsjetnik stradanja.

 images
 Izvor: Nezavisne novine

Ustanak na Kozari nije počeo spontano ili kao puka reakcija na ustaški teror. Bilo je ustaških  zločina ali mnogo manje nego recimo na Baniji. Ustanak su od početka organizovali komunisti, vodili i pobijedili. Nema nikakvih ozbiljnih tragova četništva niti izdaje, niti čuvanja vlasti, klasnih privilegija niti bogaćenja kroz trgovinu sa NDH uz verbalno slavljenje srpstva i navodno čuvanje naroda. Lako je bilo čuvati narod kad je NDH svoje resurse morala usmjeriti protiv partizana, tako su četnici postali de facto saradnici u genocidu i pomoćna policijska sila Osovine bez obzira da li su to htjeli ili ne. Istorija sudi po rezultatu a ne po propagandnim naporima. Četnici su čuvali sebe, svoje komandante i njihove privilegije, od stradanja partizana i njihovih porodica mogli su imati samo političku korist.

To nas i dovodi do Kozare danas. Nekad je obilježavanje Bitke za Kozaru bilo u nadležnosti SUBNOR-a, što je i u neku ruku i logično ali se promijenilo kad je vlast shvatila propagandni potencijal kozaračke epopeje i kozaračkih žrtava. Preko noći je ceremonija postala državni projekat i potezom čarobnog štapa i pod firmom čuvanja kulture sjećanja, partizanska Kozara je postala srpska Kozara. Žrtve u socijalističkoj Jugoslaviji su gledane kao temelj novog i pravednijeg društva. Novo društvo se okrenulo životu, izgradnji budućnosti a kosti partizana i civila se nisu zaboravljale i često se spominjala strašna cijena izgradnje boljeg, i slobodnijeg društva po mjeri radnog čovjeka.

Kapitalistička restauracija je vršena u uslovima rata, socijalizam i partizani više nisu bili potrebni, bar ne onakvi kakvi su objektivno i istorijski bili. Desničarske političke elite su uzimale one mrvice NOB-a koje su mogle prilagoditi objektivnim ciljevima restauracije kapitalizma. Nekom je trebala samo državnost BIH, oslobođena socijalističkog sadržaja, nekom nije trebalo ništa, a nekom su zatrebale partizanske žrtve. U našem slučaju, samo ih je trebalo posrbiti u skladu sa desničarskim gromoglasnim urlanjem. Što više srpstva, nacije, i stvarnih ili lažnih žrtava dok se javni prostor ne prepuni istim.

Desničarsko srpstvo je licemjerno, verbalno, ono mnogo priča o zajedništvu, sabornosti, nacionalnim interesima, a praktično njeguje vrijednosti kapitaliste, biznismena, sebičnosti, hedonizma i nejednakosti. Po takvom aršinu se danas mjere kozaračke žrtve. Oni koji su pali u borbi protiv fašizma su postali taoci potrebe jedne nacionalističke elite da opravda rat, i zločine koji su ugrađeni u temelj kapitalističke Bosne i Hercegovine sa svim entitetima, kantonima i distriktima. Kozaračko stradanje je postalo roba u morbidnoj trgovini žrtvama. Ko je koga više pobio? Nikog ne zanima specifičan kontekst Drugog svjetskog rata. Tragičnost Bitke na Kozari su pretvoreni u Dejtonsku realnost i sukobi tri nacionalne elite oko budućnosti ovog prostora se prenose u prošlost. Zato niko ko želi bolju budućnost ovoj zemlji ne može podržati režimske projekte, šovinstičke proslave, zloupotrebe istorije, nategnute kontinuitete, generalizacije i svođenje čitavih naroda na puke marionete raznih fašističkih zločinaca. Kozara je naša, komunistička i antikapitalistička.