Padom SSSR-a i Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, započinje oštra ideološka kontraofanziva protiv marksizma kao glavne teorije radničkog pokreta, kao i na samu radničku klasu i njene organizacije. Naime, rečeno nam je da je marksizam prevaziđen i diskreditovan, i da je jedina opcija za čovječanstvo kapitalizam. Sve što nam ostaje jeste da nađemo način da se prilagodimo novoj stvarnosti potpune globalne hegemonije tržišne ekonomije. Marksizam, kažu buržujski akademici i svakojaki sikofanti, nije više relevantan za suvremenu zbilju i predstavlja zastarjelu, prevaziđenu dogmu. Ipak, stvarnost nas svakodnevno navodi na zaključak da su zapravo buržujska piskarala ta koja su prihvatila dogmu, liberalnu dogmu koja je kapitalizam postavila kao nepromjenjivu stvarnost, kao novog boga. Ironično, danas vidimo kako kapitalizam na sve strane otkriva vlastite proturječnosti i vlastitu smrtnu bolest, proturječnosti koje je Marks u Manifestu izložio i objasnio. Polako se otkriva nova stvarnost krize i nestabilnosti čiju su mogućnost stratezi kapitala negirali, uspavani kratkim periodom ekonomske stabilnosti, dogmatično se uzdajući u učenje o automatskom usklađivanju ponude i potražnje. Nikada nisu bili u stanju da vide dalje od vlastitog nosa, svako su zatišje i privremenu stabilizaciju koristili kao priliku da proklamiraju vječnost i nepobjedivost sistema koji je napokon prevazišao vlastite kontradikcije. Nasuprot njihovim fantazijama, svijet se okreće naopačke, i sve pretpostavke službene nauke su se izjalovile te pokazale kao lažne, a sva predviđanja Marksovog Manifesta su se pokazala kao istinita.

Kapitalizam u 21. stoljeću je skrenuo u slijepu ulicu. Naša današnjica je obilježena ekonomskom stagnacijom, ratnim razaranjima i opštim očajanjem. Milioni radnih ljudi širom svijeta postavljaju sudbonosno pitanje: „Da li postoji alternativa kapitalizmu?“ Mnogi bivaju obeshrabreni, jer su radničke organizacije i sindikati pod pritiskom višedecenijske ofanzive na radničku klasu ili potpuno uništene ili su paralizovane prorežimskom sindikalnom birokratijom. Unatoč pokušajima institucija kapitalizma i pete kolone unutar radničkog pokreta, klasa proletera se giba i osvještava o nepravdi sistema. Svaki dan Marksova predviđanja u Manifestu postaju vidljivija, kao i sukob između dva nepomirljiva tabora: proleterijata i buržoazije.

Kapitalizam je davno izašao iz svog mladalačkog i vitalnog perioda, sitne industrijske proizvodnje i slobodne konkurencije. Proces koncentracije proizvodnih sila i širenja kapitalističkih proizvodnih odnosa je obuhvatio čitavu zemaljsku kuglu, te svijetom danas vlada par stotina moćnih monopola i kapital se ugnijezdio skoro u svakom kutku svijeta. Unatoč dogmatičnim iluzijama buržujskih akademika i njihovim nazadnim i hohštaplerskim apelima na širenje sitnog preduzetništva ili povratka na selo, ekonomska moć je odavno skoncentrisana u rukama bogate manjine. Nekada brojna srednja klasa drastično je prorijeđena i svedena na, danas, dominantnu i obespravljenu proletersku klasu. Svijet je više nego ikada podijeljen na bogatu manjinu i osiromašenu većinu.

Istrgnute iz luđačke košulje davno prevaziđenih kapitalističkih proizvodnih odnosa, proizvodne sile su u sve oštrijem sukobu sa institucijom privatne svojine, koji vodi kapitalizam iz jedne krize u drugu. Godine 2008. počinje globalna ekonomska recesija. Našavši se u teškoj krizi, međunarodne financijske institucije u savezu sa vladama širom svijeta očajnički započinju implementaciju ekonomskih mjera štednje i pojačane političke represije. Kapital traži nova tržišta za eksploataciju i temeljitije cijedi stara tako što pokreće novu ofanzivu sa ciljem smanjenja radničkih prava i uništavanjem radničkih organizacija. Sve što postižu svakim novim napadom na radničku klasu jeste produbljivanje krize i eskalaciju ratova, nezaposlenosti, terorizama. Danas je partija harmoničnog suživota, komunistička partija, a partija reakcije, liberalizma i zaštite privatne svojine partija kaosa. Reakcija u svom očaju pokušava da očuva stvari kakve jesu, kakve više ne mogu da budu, jer koče razvoj proizvodnih snaga i ljudske civilizacije, odgađaju konačno revolucionarno razrješenje kontradikcija i produbljuju krizu.

Oni koji kažu da je Marks prevaziđen, ne shvataju niti marksističku metodu niti historijski kontekst u kome ona nastaje tj. u kome je napisan Komunistički manifest. Godine 1848. tj. godine nastanka Manifesta komunističke partije, kapitalizam predstavlja itekako vitalan društveni sistem, koji radikalno uklanja arhaične feudalne odnose, ruši tradiciju i uvodi drastičnu i neprestanu inovaciju i napredak kao normu. Rani 19. vijek, jeste period kada je moderna industrija tek bila u koljevci, i pojavljivala se tek kao neko naslućivanje onoga što tek treba da dođe. Osim u Engleskoj gdje je kapitalizam uzeo maha u formi razvijene manufakture tekstila za izvoz, u ostalim dijelovima kontinentalne Evrope, kapitalizam je bio izolovan u malom broju industrijskih enklava u formi industrijskog gradića ili konglomerata industrijskih sela, koji su tada još bili jako vezani za manufakture. Glavni izvor bogatstva tada je, još uvijek, bilo zemljišno bogatstvo zemljoposjedničke klase. Proleterijat je bio zanemarljiva manjina stanovništva, u odnosu na more tradicionalističkog seljaštva. Kapitalizam je tada još uvijek bio u fazi svog bolnog rađanja i oslobađanja od feudalnih okova, naročito političke feudalne represije u vidu Svete alijanse i carizma. Glavnu revolucionarnu struju tada je predstavljao građanski liberalizam koji je za glavni cilj imao uspostavljanje liberalne demokratije i političke vladavine srednje klase. Kontradikcije kapitalizma tada nisu bile tako očigledne. Optimizam mladog kapitalizma je samouvjereno iskazivala službena politička ekonomija tog vremena koja je držala da će se tržište, ako mu bude omogućeno da funkcioniše po vlastitim zakonima, bez ograničenja tradicije ili intervencije države, savršeno regulisati samo po sebi i tako dovesti do prosperiteta najvećeg mogućeg broja ljudi u društvu. Horor moderne industrije i kapitalizma bio je jedino vidljiv u Engleskoj (gdje je taj način proizvodnje već pustio korijenje), gdje je prisilio novorođeni engleski proleterijat da živi u nečovječnim životnim uslovima. Njihov život u bijednim naseljima okruženim gigantskim tvornicama i dimnjacima od tvrde crvene cigle bio je obilježen pljuvanjem dima koji ih je danonoćno gušio i nemilosrdnim osiromašenjem. Upropašten dominacijom krupnih zemljoposjednika, seljak je trbuhom za kruhom pobjegao u grad, gdje je kao radnik postao još veća žrtva ciklusa tržišta, i bio je pod stalnim rizikom da bude izbačen na ulicu da tamo umre od gladi i hladnoće. Ovaj novi bezobzirni svijet bio je svijet gole novčane eksploatacije, bez vela srednjovjekovnog sentimentalizma viteštva i osjećaja dužnosti gospodara prema svom seljaku. Novi prinčevi industrije i smoga, rukovodili su se jedino hladnim moralom računice. Marksovo vrijeme je bilo vrijeme krvavog rađanja industrijskog kapitalizma, iz utrobe umirućeg feudalizma, sa kojim je umirala srednjovjekovna sentimentanost, religija i tradicija. Kapitalizam je bio dinamičan i u ofanzivi, rušeći zadnje ostatke srednjovjekovne prošlosti.

Komunizam je bio itekako samo bauk, kao što Marks kaže. Među samom sirotinjom i donjim slojevima su dominirali stari sankiloti, iako su proleteri predstavljali kohezivnu i uticajnu manjinu. Među njima ne dominira marksizam, nego jakobinska tradicija i sitnoburžujski radikalizam koji se odražavao u političkim pokretima poput čartizma, pokreta za univerzalno pravo glasa. Jakobinski radikalizam je bio jedini ideološki kalup koji je mogao da okupi masovni popularni pokret, dok je socijalizam u obliku sensimonizma i ovenizma ostao na margini. Bauk kruži Evropom ali ipak dovoljno strašan da unatoč svojoj slabosti preplaši buržoaziju da se odrekne svoje radikalne prošlosti i napravi kompromis sa feudalizmom. Kukavička buržoazija u zemljama gdje je buržoaska revolucija tek trebala da ukloni zaostavštinu monarhije, crkve i tradicije (npr. Njemačka) odstupa od prevrata zbog straha od proleterijata i komunizma. Novi klasni sukob između buržoazije i proleterijata se najavljuje, ali je još ništa do najava nečeg budućeg, samo bauk.

Procesi, koje su Marks i Engels opisali u Komunističkom manifestu, postali su jasno vidljivi širokim slojevima društva tek decenijama nakon njegovog objavljivanja. Kapitalizam koji Komunistički manifest opisuje je kapitalizam kojem svjedočimo danas, sistem kriza, ekstremne koncentracije kapitala i proizvodnje, te kolonijalizma i imperijalizma. Svijet je danas integrisan u čvrstu i povezanu svjetsku ekonomsku strukturu, ali ne na bazi saradnje i ravnopravne razmjene, kako nam veli liberalna dogma, nego na osnovu dominacije i eksploatacije slabije razvijenih od strane jače razvijenih zemalja kapitalističkog centra. Svjetskom ekonomijom danas dominira par stotina gigantskih monopola kao i svjetske lihvarske institucije poput MMF-a, a sve to pod protekcijom agresivnog zapadnog imperijalizma oličenog u NATO vojnom bloku. Baš kao i na tržištu, u svjetskim odnosima je pobijedio zakon jačega. Krupni kapital svuda koči ekonomski i politički razvoj, grčevito se boreći da ostatak svijeta ostane kolonijalnoj servilnosti. Kolebljivi ekonomski rast se 2008. pretvorio u duboku krizu kapitalizma iz koje se ne nazire izlaz, a koja se od tada pokušava ublažiti održavanjem ekonomske stagnacije. Vladajuća klasa pokušava da sakrije beznadežnost i haotičnost sistema na kojoj je zasnovana njihova vlast i bogatstvo, živeći dekadenciju i kratkovidost versajske aristokracije i Burbona, valjajući se u slijepom uživanju i kanibalističkom bogaćenju. Njena produktivna društvena funkcija je davno i bespovratno nestala, svedena na obično kruženje kupona i špekulaciju. Kontrolu i upravljanje privredom povjerili su tehno-birokratskom sloju menadžera i upravnih direktora kao i takozvanoj ekonomiji znanja.

Dok je ekonomski oporavak skoro neprimjetan, klasna nejednakost i društvena polarizacija je svakim danom sve veća. Danas uviđamo proces radikalnog razdvajanja društva na dva suprotstavljena tabora. Na jednoj strani jeste reakcija, kapital i imperijalizam, a na drugoj sve više klasno svjesni tabor radnika. Proleterijat danas predstavlja većinu, te komunizam više nije bauk nego jedina realna politička opcija. Radničke mase se sve više okreću rješenjima i mislima tvoraca naučnog socijalizma, tj. idejama Marksa i Engelsa. Liberalna dogma o nepobjedivosti, neizbježnosti kapitalizma, te kraju historije zvuči kao prazan odjek za mnoge. Kapitalizam ulazi sve dublje u krizu iz koje se ne može izmigoljiti, te kao neposredni historijski zadatak se postavlja socijalizam. Manifest je kao nikada do sada relevantan, a ono što je prevaziđeno jeste liberalizam i kapitalizam.