Prošlo je četvrt veka od restauracije kapitalizma i uništenja zajedničke radničke države, SFRJ, a ofanziva na radničku klasu Srbije i ostale banana-države ne jenjava. Socio-ekonomska katastrofa nije mogla doći bez kulturološke razgradnje. Povodom toga se u građanskom diskursu poslednjih godina često mogu čuti razna naricanja nad srušenim „sistemom vrednosti“: omladina je nevaspitana i nezainteresovana, ljudi su otuđeni jedni od drugih, više se gledaju rijaliti emisije umesto naučno-obrazovnih programa... Samo kada bi narodne mase prepoznale „prave vrednosti“, stanje u Srbiji bi krenulo na bolje! O kakvim se to „pravim vrednostima“ radi? Da li njihova promocija može dovesti do boljitka u društvu?

Srbija kao periferna kapitalistička država ne može radničkoj klasi ni omladini ponuditi bilo kakav oporavak kulturnog života. Sistematsko podvrgavanje svih aspekata društva tržišnoj logici je desetkovalo ponudu kulturnog sadržaja. Famozne „rijaliti“ emisije su u svetu, na primer, nastale kao rezultat višedecenijske tendencije ka što manjim ulaganjima i što većoj zaradi rijaliti „glumci“ su generalno mnogo manje plaćeni od profesionalnih; ne postoje scenaristi, već producenti smišljaju dramu u hodu. Komercijalna muzika je već odavno poznata po svojoj hiperprodukciji hitova za jednu sezonu. Balkanski turbo-folk se po tome ne razlikuje od zapadne pop industrije: štaviše, on je oponaša. Šta nam, pak, građanski komentatori nude kao rešenje? Pored promovisanja uobičajenih, apstraktnih „univerzalnih vrednosti“ (altruizam, solidarnost, marljivost, učtivost, požrtvovanost...), neki se, poput grupice studenata „Sistem vrednosti“, otvoreno zalažu za jačanje srpskog šovinizma: „narod“ po njima treba da se odrekne „potrošačkog mentaliteta“, te da, „poput naših predaka“, bude spreman na žrtvovanje u interesu „nacije“.

Radničkoj klasi i omladini se ovde cinično poručuje da se moraju odreći želje za boljim životnim standardom i da moraju prihvatiti svoju ulogu jeftine radne snage i topovskog mesa za „naciju“, tj. za domaći i strani kapital, kao što je to bio slučaj u kraljevini u prvoj polovini XX veka. Njihova „humanost“ jeste humanost kapitaliste: oni se ne bave uzrocima siromaštva, već se zadovoljavaju davanjem mrvica kroz organizovanje prikupljanja donacija. Kada im se iz komšiluka baci koska, kao što je bila ovogodišnja proslava „Oluje“, oni istog trena potpaljuju nacionalističku histeriju. Njihova reakcionarnost se da videti i kroz spremnost da na svojim skupovima okupljaju pripadnike fašističkih organizacija.

„Sistem vrednosti“ i drugi građanski komentatori upiru prstom na „rijaliti“ emisije i estradnu muziku kao uzroke asocijalnog ponašanja i nemotivisanosti među mladima, te zahtevaju od Države da vrši intervenciju u sadržaju na televizijskim i radio kanalima. Dalje, porast delikvencije među omladinom i nezainteresovanost za učenje se često tumače kao porazi porodice i škole kao institucija. Iako se donekle priznaje uticaj loše ekonomske situacije, ovdašnji pedagozi ističu „dobro kućno vaspitanje“ kao dovoljan uslov za sprečavanje asocijalnog ponašanja i za uspeh u školi i u životu. Kako se tako nešto može tvrditi kad je sama porodica pod presudnim uticajem građanskog, kapitalističkog društva? Živimo u sistemu gde se od radnika, apsolutne većine društva, otuđuje proizvod njihovog rada, i gde se svakodnevno vrši nasilje nad njima kako bi se očuvale privilegije kapitalističke manjine i njenog državnog aparata. Izmrcvareni na poslu i u školi, radnici i omladina će ređe gledati obrazovni TV program ili slušati muziku za čije je razumevanje potrebna prethodna edukacija. Mladi će nasilničko ponašanje najpre naučiti iz svoje neposredne okoline – TV program tu igra sekundarnu ulogu. Egoizam, asocijalnost i parohijalni kretenizam, gde se ne gleda dalje od sopstvenog dvorišta, jesu ideološki odraz sistema koji se temelji na nacionalnoj državi i na privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju. Porodica ne postoji u vakuumu, i društveni odnosi će se nužno odraziti na odnose unutar nje. Stoga ne čudi što danas sve više „pedagoga“ zagovara fizičko kažnjavanje kao legitiman metod vaspitanja. Kao što kapitalistička država garantuje gazdama odrede naoružanih ljudi za suzbijanje eventualne pobune među radnicima, tako država (treba da) podstiče roditelje da se late kaiša kad god dete dovede u pitanje njihov autoritet.

Kako se može očekivati od škola da podstiču intelektualni razvoj omladine, kada se prosvetnim radnicima stalno režu plate, sve se manje ulaže u opremanje škola, a same škole postaju sve manje obrazovne, a sve više ustanove za treniranje radne snage? Mladi danas, koliko god radili na svom obrazovanju, ne mogu da biraju zanimanje na osnovu svojih sklonosti i želja, već prema potrebama tržišta – njihov fizički opstanak zavisiće od toga da li gazdama mogu doneti profit. Kapitalizam je horor bez kraja, te ne čudi što mnogi mladi traže utehu u raznim vidovima eskapizma. Drugi, pak, izlaz traže u emigriranju u zemlje centralnog kapitalizma, iako tamo važe iste tržišne zakonitosti što se tiče radnih mesta. Drugi pokušavaju sa karijerom u profesionalnom sportu ili muzičkoj industriji, koji nisu ništa manje eksploatativni.

Solidarnost, radoznalost i želja za uzdizanjem sebe i drugih ne postoje kao nekakve apsolutne vrednosti koje važe za bilo koje društvo. Te vrednosti kod nas nikada nisu bile toliko relevantne kao u nekadašnjoj radničkoj državi Jugoslaviji, gde se gro društvenog bogatstva vraćalo onima koji ga proizvode. Kapitalistička Srbija kao takva ne može sprovoditi široku i svima dostupnu kulturnu politiku, već narodu nudi surogate poput šoping centara, volontiranja po komercijalnim festivalima ili raznih NVO radionica. Radnička Jugoslavija je emancipaciju omogućila kroz izgradnju domova kulture, dečjih pozorišta, bioskopa, te kroz obrazovne dečje emisije, velike kulturne manifestacije... To društvo je aktivno stvaralo osnovu za ekonomski i kulturni boljitak ne samo budućih generacija, nego i trenutnih. Samo revolucionarnom obnovom tog društva možemo izaći iz začaranog kruga siromaštva i zatucanosti.

Tekst objavljen u 3. broju štampanog izdanja Crvene kritike

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!