Fašizam je, dakle, neodvojiv od kapitalističkog građanskog društva i to građanskog društva koje se nalazi u krizi, koje je nesposobno da ponudi bilo kakve ustupke radnim masama. Umesto politike reformi i ustupaka iz perioda kapitalističkog privrednog uspona, koja je karakteristična za socijaldemokratiju, fašizam nudi homogenizaciju ispod nacionalnog barjaka služeći se malo manje dizanjem nacionalističke opijenosti, a mnogo više golom i brutalnom silom Države. U ime nacionalizma i "nacionalnog interesa", Adolf Hitler je, odmah po dolasku na vlast, 1933. godine, preduzeo sveobuhvatan proces privatizacije državne imovine, čime je kratkoročno gledao da popuni zjapeće rupe u državnom budžetu Nemačke, kao i da otplati dugove svojim predizbornim sponzorima iz redova nemačkih kapitalista.

Najveći neprijatelj svakog fašizma je uvek vlastiti narod, čak i kada ga nabeđuje da je "viša rasa" i kada sebe predstavlja kao "branioca" od nekakve "spoljašnje opasnosti".

Nacifašizam je, pikirajući jevreje, Rome/Cigane, homoseksualce i druge "nečiste elemente" u stvari pripremao teren u kojem će se najkrvavije razračunati upravo sa nemačkom i italijanskom radničkom klasom, kojoj će ukinuti izborena prava, smanjiti radna mesta i čije će sinove poslati u peć Drugog svetskog rata - ne samo da osvajaju, već i da, kao višak proizvodnih snaga, kao nezapošljivi elementi, ginu i time rasterete prezacićeno tržište radne snage.

Danas je kapitalizam opet u krizi. I danas se, kao pre više decenija, čuju poklici za "nacionalno jedinstvo" i "odbranu nacionalnog interesa". Još jednom kapitalistička elita nastoji da svoj profiterski interes prikaže kao "opšti" i da radnicima nametne obaveznu bedu i poslušnost, a, ako je to tržištu potrebno, i smrt u nekom Iraku ili Avganistanu.

Danas se prividni, manjinski i "spoljašnji" neprijatelji fašizma možda razlikuju. Stvarni neprijatelj fašizma, međutim, ostaje isti kao što je bio i pre - mi, radni ljudi. Pod parolama "bezbednosti", "vladavine prava" i "rata protiv terorizma", služeći se paranojom protiv "ilegalnih" imigranata (koja po pravilu prerasta i u paranoju protiv "legalnih" manjina), nameću se autoritarni policijski režime, čija je glavna svrha da radničke i omladinske demonstracije brutalno guše uz pomoć policijskih struktura koje sve više poprimaju formu vojski. Uz ovakve fašistoidne reakcionarne mere ne staju samo ekstremni desničari - uz njih staje celokupna paleta građanskih političkih stranaka. Ova gospoda će, dok se na rečima zgražavaju pred nacističkim holokaustom, biti prva koja će pozivati na još pendreka i još logora jer su svesni da jedino na takav način mogu spasti svoju napljačkanu, "privatizovanu", svojinu.

Borba protiv fašizma, stoga, ne može biti dosledna i ne može imati trajne rezultate, ukoliko ona nije ujedno i borba protiv građanskog društva, protiv kapitalizma, a za emancipovano, komunističko društvo!

Danas, stoga, umesto samo "smrt fašizmu", vičimo jasno i nedvosmisleno 

SMRT KAPITALIZMU!  ★  ŽIVEO KOMUNIZAM!