Zaposlen sam u preduzeću A. D. Romanija putevi čije je sjedište u Podromaniji, opština Sokolac. Preduzeće se primarno bavi održavanjem, zaštitom, rekonstrukcijom, izgradnjom puteva, kao i proizvodnjom asfalta, betona, betonske galanterije te proizvodnjom kamenih agregata. Trenutni broj radnika je oko 220. Angažovan sam kao vozač motornih vozila i, kao i većina zaposlenih, žrtva sam izrabljivanja, a u posljednje dvije godine i žrtva zlostavljanja.

Naime, više od petnaest godina radnici ovog preduzeća se izrabljuju. Nismo plaćeni za prekovremene sate, sve subote su bile radne, nismo imali dodatni topli obrok, regres, čak smo morali da radimo na privatnim imanjima direktora i njegove uže rodbine, kao i njegovih prijatelja. Svi radnici, bez obzira na to koju stručnu spremu imaju i na kojoj se poziciji nalaze, dobijaju minimalnu platu, takozvani minimalac.

Foto: Blazek Lyjak, shutterstock.com

A. D. Romanija putevi godinama je imalo status najuglednije firme u sarajevsko-romanijskoj regiji, uz najbolje plate i radne uslove, sve dok vlast nije preuzeo Mirko Pandurević (s porodicom). Nakon privatizacije preduzeća, veliki broj akcija bio je u vlasništvu radnika, da bi tadašnji, ali i sadašnji generalni direktor Mirko Pandurević sumnjivim porijeklom novca počeo kupovati akcije radnika. Radnici koji su imali akcije bili su prinuđeni, ucjenjivanjem i pod prijetnjom otkaza i premještaja, prodati svoje akcije direktoru preduzeća Mirku Pandureviću za minimalnu cijenu. Nekim načinom uspio je da kupi 30% akcija i da postane punomoćnik ostalih većinskih akcionara (MIRKO PANDUREVIĆ 30%; ZORAN GAJIĆ 24%; EIB INTERNATIONALE AD BANJA LUKA 22%; PREF AD BANJA LUKA 10%; FOND ZA RESTITUCIJU RS AD BANJA LUKA 5%; S. C. P. LEIN INTERNATIONAL 4% i ostali akcionari 5% akcija). Razlozi opunomoćenja i dalje su nepoznati, i možemo samo da pretpostavljamo u koju ili kakvu svrhu su akcionari opunomoćili Mirka Pandurevića. Preuzimanjem većinske vlasti Pandurevića nastaju problemi radnika. Radnici su odmah vraćeni na minimalna primanja, prestala je isplata ostalih dodataka, čak je odbijano svima po 20% od plate bez adekvatnog obrazloženja. Osim toga, radnici su radili, kako voli da se pohvali tehnički direktor, nadljudskim naporima i uz loše uslove rada – minimalna primanja i tehnički neispravna tehnika. Sve poslove su obavljali prije rokova, a da za to nisu dobili ništa više nego što je minimalac. Mirko Pandurević nakon preuzimanja vlasti postavlja svog sina Jovana Pandurevića za predsjednika Upravnog odbora A. D. Romanija putevi, a uže članove porodice za članove Upravnog odbora ovog preduzeća. Dakle, na rukovodeća mjesta postavlja užu rodbinu i kuma, čime postiže potpunu vlast nad preduzećem.

Prema radnicima su se odnosili kao prema robovima, dok su sticali ogromno bogatstvo sumnjivog porijekla. Zaposleni su radili uz dosta zastarjelu tehniku i neispravna vozila (bez kočnica i minimalne tehničke ispravnosti), dok je uprava kupovala najskuplja putnička vozila kojima se koristila za lične potrebe, između ostalog, samo za potrebe generalnog direktora kupljena su dva najskuplja mercedesa (putničko i terensko) iz klase visoko luksuznih vozila.

Početkom novembra 2022, radnici pokretne mehanizacije obraćaju se, u tom trenutku, nadređenom  Mladenu Forcanu, koji je bio i prijatelj Jovana Pandurevića, uz molbu da im se omogući ili organizuje sastanak s generalnim direktorom preduzeća kako bi se dogovorili u vezi s povećanjem plata jer su cijene konstantno rasle, odnosno, život je postajao sve  skuplji. Na to smo dobili brz odgovor direktora Pandurevića: „Kome se ne sviđa nek uzme radnu knjižicu i nek ide kući.“ Ovakav odgovor izazvao je revolt među zaposlenima, pa smo odlučili da potražimo pravnu pomoć. Skoro svi radnici su ujedno i članovi Saveza sindikata Republike Srpske, međutim, tzv. sindikalna organizacija u preduzeću je samoizabrana i formirana na osnovu članova bliskih samom direktoru, te smo u tom slučaju morali da potražimo pomoć sindikalnog centra na regionalnom nivou (koji ima kancelarije u Istočnom Sarajevu, uključujući Sokolac). Nakon što smo posavjetovani da se organizujemo i obratimo Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova, kolege su odabrale mene kao najpreduzimljivijeg kako bih prikupio potpise i u njihovo ime predao ih agenciji i sindikatu.

Kada su iz uprave saznali o čemu se radi, mene su 25. novembra 2022. poslali na godišnji odmor u trajanju od 22 dana, bez pravnog osnova, s obzirom na to da sam u septembru 2022. bio na godišnjem odmoru. Na odmor sam poslan kako bi se spriječio moj kontakt sa ostalim radnicima. Pošto više nisam bio u mogućnosti da se sastajem s njima, predao sam do tada prikupljene potpise (konkretno 96 potpisa) Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. Početkom 2023. dobili smo sva potraživanja i dokazali da smo duži period bili neadekvatno plaćani za svoj rad. Od tog trenutka, radnici koji su potpisali da traže poštovanje sopstvenih prava i ono što su zaradili, počinju da trpe ogroman pritisak. Mirko i Jovan Pandurević su, uz kuma i ostatak rodbine, pozivali radnike ponaosob u kancelariju generalnog direktora i prijetili im da će biti prebačeni u druge radne jedinice, daleko od kuća i porodica, zatim da će dobiti otkaz, čak su i zastrašivali radnike kako će angažovati mafijaše za 50.000 koji će ih dovući u gepeku, u njihovo selo. Određeni broj radnika je podlegao prijetnjama i iz straha se povukao iz dalje borbe za svoja prava. Uprkos pritscima i prijetnjama, veća grupa radnika je nastavila borbu za još jedno pravo koje nam je uskraćivano više od 20 godina – regres. Uz pomoć sindikata i Agencije za mirno rješavanje radnih sporova, počeli smo nakon dvadeset godina dobijati regres. Poslije toga, uprava preduzeća počinje da sankcioniše i ugnjetava radnike čija su imena bila na spisku. Radnike su isključivali iz radnih procesa, prebacivali na niža radna mjesta i na taj način su ih prisiljavali da sami napuste posao, to jest, preduzeće. Uslijed pritiska i zlostavljanja ostali smo bez više od trideset radnika koji su sami morali da napuste posao. Neki radnici su se povukli i počeli, uslovno rečeno, da igraju kako direktor svira, a neki su započeli anonimno prijavljivanje neregularnosti inspekcijama.

Počeo sam da radim u preduzeću A. D. Romanija putevi u junu 2016, kao vozač motornih vozila. Od tada pa do spornog datuma (25. novembra 2022) radio sam na najtežim mjestima bez greške i pritužbi nadređenih, uz česte pohvale samih direktora, jer dok sam udarnički radio i ćutao bio sam najbolji. Kada sam zatražio ono što mi pripada, moje zalaganje se više nije vidjelo i uvažavalo. Kao pokretač i predstavnik radnika doživljavam najveće zlostavljanje na poslu. Već dvije godine sam isključen iz radnog procesa i radno vrijeme provodim sam u prostoriji, izolovan i udaljen od kolega, pokušavajući tako da me natjeraju da sam otkažem posao. Dvije godine ne obavljam posao za koji sam primljen i samim tim mi je uskraćena mogućnost da ostvarim određeni učinak kako ne bih dobijao minimalnu platu. Međutim, ne želim i neću da odustanem od borbe jer to nije isključivo lična stvar, ovo je borba za prava radnika i ujedno borba protiv mobinga.

Naišli smo na veliki otpor i izgubili dosta radnika koji nisu mogli da izdrže zlostavljanja te su stoga morali da napuste preduzeće, ali dosta smo i dobili. Već dvije godine radnicima se plaćaju prekovremeni sati i noćni rad, iako se rukovodioci trude da ih nemamo kako ne bi morali da dodatno plaćaju. Radimo regularno radno vrijeme bez subota, tačnije, posljednje dvije godine nismo radili subotom, dok smo prije toga uredno radili i subotama koje, kako je već istaknuto, nisu naknadno plaćene. Takođe, redovno dobijamo regres. Uz pomoć inspektorata i zahvaljujući presiji na preduzeće i stanice tehničkog pregleda uspjeli smo da se riješimo nefunkcionalnih vozila i da se nabave nova sredstva za rad. Sada je mehanizacija skoro sva nova, čime radnici postižu dosta bolje rezultate, ali smo još na minimalcu. Pandurevići i dalje pokušavaju da se vrate na stari način rada, ali je moje prisustvo za njih na neki način trn u oku, mene ne mogu prepasti i otjerati. Boriću se dok sam živ. Naša borba nije završena. Još dosta ljudi je pod pritiskom zlostavljanja i izrabljivanja, ali nisu svjesni da zajedničkom borbom možemo sve.

Na kraju mogu samo da poručim:

RADNICI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

Tekst je objavljen u drugom broju naših novina "Komunistička revolucija".