Vladajuća klasa komuniste često prikazuje kao nasilne pojedince koji se neće smiriti dok se društvo ne utopi u vlastitoj krvi. Stoga nas nije iznenadilo kada je najveća danska digitalna medijska kuća, BT – intervjuirajući vodećeg druga naše danske sekcije o njihovoj istorijskoj odluci da osnuju Revolucionarnu komunističku partiju – provela intervju pokušavajući ga natjerati da prizna da se zalažu za nasilje.

Odgovorimo ovdje čvrsto i jasno na pitanje: da li se komunisti zalažu za 'nasilnu revoluciju'? Ne, mi se borimo za najmirniju moguću tranziciju ka socijalizmu.

communism and violence Image public domain

Međutim, teško je potisnuti naš prezir, u ovom periodu, u ovom kapitalističkom svijetu, kada branitelji sistema u tišini prelaze preko miliona dnevnih užasa i zločina, samo da bi vrištali od užasa pred budućim, imaginarnim 'nasiljem' komunističke revolucije.

Širom svijeta kapitalizam prolijeva okeane krvi. 114 miliona ljudi raseljeno je zbog rata i nasilja koji su proizašli iz imperijalističkih intervencija i siromaštva, od Gaze preko Ukrajine do Sudana, DR Konga, Etiopije, Haitija, itd. Od oktobra, svi zapadni mediji i politički establišment branili su izraelsko kolektivno kažnjavanje naroda Gaze kao "legitimnu samoodbranu" - "samoodbranu" u kojoj je potvrđeno da je ubijeno preko 35 000 ljudi, od čega 70 posto žena i djece.

Pa ipak, isti mediji izjavljuju da su užasnuti kada kao komunisti kažemo da, iako želimo mirnu transformaciju društva, radnička klasa ima pravo da brani sebe i svoje tekovine.

Ima logike u licemjerju kapitalista. Vladajuća klasa uvijek može opravdati nasilje ugnjetača i izrabljivača u odbrani svog bogatstva i privilegija, koje su svetinje. Ali vatre pakla nisu dovoljno vruće za svakoga ko se usudi osporiti njihovu vladavinu.

Kako bijes raste u dubinama društva, čak i u takozvanim demokratskim zemljama, vladajuća klasa pokazuje koliko je spremna služiti se nasiljem, samo da bi odbranila svoje interese. Razmotrićemo pokret gilet jaunes („Žuti prsluci“) iz 2018. godine, kada su francuske mase ustale protiv „demokratske“ Makronove vlade kao odgovor na povećanje cijena goriva, što je pokrenulo široko rasprostranjeno nezadovoljstvo protiv sistema.

„Nasilje na ulicama neće biti tolerisano“, svečano je izjavio predsjednik Makron naciji, prije nego što je poslao naoružane žandarme, koji su ispalili eksplozivne metke u svrhu 'kontrole mase' u kojoj je 17 ljudi izgubilo oči, a tri osobe su primorane da se podvrgnu amputaciji stopala. Jedna žena (koja nije bila uključena u proteste) ubijena je na svom balkonu nakon što je upucana u lice suzavac granatom.

U skorije vrijeme, nasilje je korišteno za razbijanje mirnih kampova od Kolumbija univerziteta u SAD-u, do amsterdamskog univerziteta u Holandiji. Ovo je daleko od izolovanih primjera – Amnesty International je izračunao da je 2022. godine 54 posto vlada koristilo nasilje protiv mirnih protesta, kršeći čak i sopstvene zakone.

Ali kada pokret masa ugrozi samu srž njihovih vitalnih interesa, nema granica za nasilje koje će kapitalistička klasa pokrenuti. Nakon puča 1973. koji su podržale SAD protiv Aljendeove demokratski izabrane socijalističke vlade u Čileu, 10 000 radnika, socijalista, komunista i drugih aktivista pobio je Pinočeov režim. Pravne sitnice nisu bile zaštita za čileanski narod.

Kada je njihova vlast zaista ugrožena, kao u revolucijama, vidimo tačno za kakvo je nasilje sposobna vladajuća klasa. Njihova žeđ za osvetom raste srazmjerno sa prijetnjom koju revolucionarni pokret – čak i najmirniji – predstavlja za njihovu vladavinu. Ako su mase nespremne uzvratiti, s oružjem u ruci ako je potrebno, bespomoćne su. U Čileu je Aljendeova nespremnost da naoruža mase omogućila Pinočeu da preuzme vlast bez borbe, što je dovelo do krvoprolića.

Možemo uzeti i skoriji primjer Sudana. Između 2019. i 2023. zemlju je potresla potpuno mirna revolucija koja je srušila omraženu al-Baširovu vojnu diktaturu. U Kartumu i širom zemlje došlo je do masovnih okupacija, generalnih štrajkova i formiranja masovnih komiteta otpora. Rukovodstvo revolucije – prije svega Sudansko udruženje profesionalaca – ne samo da se obavezalo na pregovore mirnim putem, već je sve nade revolucionarnih masa vezalo za dobru volju starih vladara, s kojima su pregovarali, ne preduzimajući nikakve mjere za naoružavanje masa radi samoodbrane.

 Sudanese revolution Image Osama Elfaki Wikimedia Commons
 Foto: Osama Elfaki, Wikimedia Commons

Ali kada je revolucionarni zamah splasnuo, stari vladari su odbacili pregovore i krenuli u ofanzivu. Bande plemenskih milicija organizovane kao Snage za brzu podršku (RSF) spustile su se na Kartum, nekažnjeno ubijajući i silujući. Ova kontrarevolucija bila je samo krvavi uvod u novi građanski rat koji je raselio 8 miliona ljudi, uključujući polovinu stanovništva Kartuma, dok se Burhan i Hemedti – dva gangstera, podržana od strane različitih regionalnih i imperijalističkih sila – bore oko plijena poput lešinara.

Da li su mase trebale dozvoliti da ih kao jaganjce vode na klanje? Komunisti odgovaraju, ne! Apsolutno se zalažemo za pravo masa da se brane! Nismo pacifisti i ne gajimo iluzije o dobrim namjerama vladajuće klase.

Tragična lekcija Sudana je jasna: jedini način na koji se ovo varvarsko krvoproliće moglo spriječiti je da rukovodstvo revolucije poduzme odlučujući korak organizovanja pobunjeničkog generalnog štrajka kako bi paralisalo državu, apelujući na revolucionarne vojnike da pređu na stranu revolucije.

Na takav način su krvoločni nasilnici starog režima lako mogli biti razoružani, a vođe uhapšene. Umjesto toga, kolebanja vođstva dovela su do krvavog poraza revolucije i daljnjeg pada Sudana u varvarstvo.

Da - mirne revolucije su moguće, ali samo ako nadmoćna snaga organizovanih radnika i siromašnih uvjeri staru vladajuću klasu da je otpor uzaludan.

Vladajuća klasa će nam reći da su revolucije nasilne i da svako ko zagovara revoluciju zagovara nasilje. Ali istorija govori sasvim drugačiju priču. Revolucije u modernoj eri su uglavnom imale tendenciju da počnu relativno mirno. Upravo radi okončanja ugnjetavanja i nasilja statusa quo, potlačeni pribjegavaju revoluciji.

Kada kontrarevolucija krene u ofanzivu, vidimo jezivo nasilje. Ruska revolucija iz oktobra 1917, na primjer, bila je toliko mirna u Petrogradu da je više ljudi umrlo na snimanju dramatizacije napada na Zimski dvorac 10 godina kasnije nego što je stvarno umrlo u samom događaju. Bila je potrebna imperijalistička intervencija 21 strane armije da se zemlja gurne u užasni građanski rat.

Ili recimo Njemačka revolucija 1918. godine, relativno miran događaj koji je doveo do kraja Velikog pokolja u Prvom svjetskom ratu. Ali nakon što radnici nisu uspjeli da preuzmu vlast, vladajuća klasa je poslala odrede smrti, Frajkore širom Njemačke da love i ubijaju komuniste i radikalne radnike. Konačno, kada je izbila nova kriza 1929. godine, vladajuća klasa je radije prepustila vlast Hitleru nego se suočila sa novim revolucionarnim eksplozijama, pripremajući put za pokolj miliona u holokaustu i Drugom svjetskom ratu.

Vladajuća klasa bi radije spalila stari svijet do temelja nego gledala kako nastaje novi svijet  oslobođen ropstva i degradacije njihove vladavine.

Kriza kapitalizma će natjerati mase da krenu revolucionarnim putem. Najmirniji ishod će biti zagarantovan samo ako to učine odlučno, pod čvrstim revolucionarnim vođstvom i sa velikim snagama na svojoj strani. U ovim okolnostima danas, kada je snaga radničke klase ogromna, nije isključeno da će na mnogim mjestima vladajuća klasa uvidjeti beskorisnost pružanja otpora. Čak i ako bi poželjela, bila bi lišena sredstava za to.

Nasuprot tome, u onoj mjeri u kojoj su radničke vođe neodlučne ili prihvataju pacifističke iluzije, stara vladajuća klasa će vidjeti svoju priliku da stvori krvavi haos i da se grabežljivo vrati nazad. Ironično, pacifističke iluzije, a ne revolucionarni realizam, dovode do najkrvavijih katastrofa.

Istorijski spisi pokazuju kako može izgledati osveta vladajuće klase. Od razapinjanja 6 000 robova duž Apijskog puta 71. p.n.e. nakon Spartakovog ustanka protiv Rima, do semaine sanglante ('krvave sedmice') u kojoj je 30 000 pariskih radnika pobijeno nakon sloma Pariske komune u maju 1871. Gdje god je kontrarevolucija vladajuće klase pobjednička, oni nastoje utopiti revoluciju u krvi.

Paris commune Image public domain

Razlog je jednostavan: oni moraju eksploatisane mase naučiti lekciju koju neće uskoro zaboraviti. Kao što je Ričard II navodno rekao poraženim engleskim seljacima koji su ustali 1381. godine: Seljaci ste bili i seljaci ste još uvijek. Ostaćete u ropstvu, ne kao prije, već neuporedivo gore.”

Tvrdnjom da su komunisti nasilni, vladajuća klasa pokušava da okrene ploču i da nas okrivi. Naprotiv, mi stojimo ovdje kao optuživači kapitalizma.

Oni stoje na optuženičkoj klupi zbog najmonstruoznijih zločina. U nemogućnosti da ponude bilo šta u odbranu ili ublažavanje svojih postupaka, užasnuto upiru prstom u sudiju i porotu: „Kako me možete optužiti? Ja bih trebao biti tužilac. Vi čudovišta biste me osudili za nasilne zločine samo da biste izvršili još gore nasilje nada mnom u izvršavanju vaše kazne!”

Ovo je samo pokušaj bacanja prašine u oči radnicima. Naša osveta neće biti besmisleno prolivena krv. Naša osveta će biti eksproprijacija kapitalističke klase i stvaranje budućeg novog društva pogodnog za ljudska bića, umjesto ruševina koje prijete da se stvore u sadašnjosti.

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!