Grčki premijer Aleksis Cipras najavio je svoje povlačenje. On je izgubio parlamentarnu većinu i Siriza je podijeljena, sa najavom lijevog lidera Lafazanisa o formiranju nove partije, Narodnog jedinstva. U televizijskom obraćanju prošle noći, Cipras je izjavio da će vlada prihvatiti njegovu ostavku i raspisati prijevremene izbore. Cipras kaže da ispred sebe Grci imaju nove borbe ali da je Grčka „posvećena poštovanju" najnovijeg takozvanog paketa pomoći. Šta ovo znači?

Taj paket, u vrijednosti 86 milijardi evra – donosi sa sobom novi set „reformi" po diktatu Trojke. Poslije žestoke rasprave u parlamentu, grčka vlada je prihvatila ogromno povećanje poreza, masovne privatizacije i smanjenje javne potrošnje. Ovo znači potpuno napuštanje svega što je Cipras obećao grčkom narodu kada je izabran 25. januara. 

Svi u Grčkoj znaju da ova politika znači još mjera štednje, još veći pad životnog standarda, još nezaposlenosti, više očaja. I zbog čega? Poslije pet godina štednje, nagomilani dug Grčke je porastao Sa 125% na 185% BDP-a i ide prema 200%, zaista izvanredan uspjeh! Od sveg novca datog Grčkoj, samo 10% ide Grčkoj. Ostalo odlazi pravo u kofere njemačkim i evropskim bankama. 

Jasno je čak i slijepcu da Grčka nikad ne može platiti te ogromne dugove. Privatno (čak i u javnosti) buržoaski ekonomisti priznaju ovu očiglednu činjenicu. Uprkos tome oni nastavljaju da pritiskaju grčki narod preko granica ljudske izdržljivosti. Nemoguće je još rezova provoditi nad grčkim narodom bez rizika da to ne izazove socijalnu eksploziju. 

Radikalizacija masa u Grčkoj je jasno pokazana julskim referendumom, kada je grčki narod masovno glasao protiv novog paketa pomoći zasnovanog na štednji. Ali mobilizacijom masa i velikom pobjedom, lideri Sirize su odmah nakon toga zamahnuli bijelom zastavom predaje i pristali na sve zahtjeve evropskih kreditora. 

Ova sramna kapitulacija je uzrokovala razočaranost i izazvala talas napuštanja partije. Početni šok i dezorijentacija je prešla u bijes kako je stvarnost nove politike postala jasna narodu. Ovo se nalazi u pozadini podjele u Sirizi i Ciprasovog poziva za prijevremene izbore. 

Reformističko sljepilo 

Grci su u januaru izabrali Sirizinu vladu sa obećanjem o kraju mjerama štednje. Ali ako prihvatiš granice kapitalizma moraš prihvatiti i zakone kapitalizma. Ovo znači da moraš upravljati krizom kapitalizma a to neizbježno znači provoditi mjere štednje nad radničkom klasom dok se ogromne količine javnog novca predaju u ruke bankarima i kapitalistima. 

U svom reformističkom sljepilu Cipras i Varufakis su vjerovali da mogu kroz pregovore uvjeriti Merkel i ostatak evropske buržoazije da naprave ustupke Grčkoj. Ali, kao što smo predvidjeli, pregovori nigdje nisu doveli. Evropska buržoazija je bila odlučna da zgazi Sirizu. Drugačije bi napravila primjer za partije u drugim zemljama kao što je Podemos u Španiji. 

Suočen sa neumoljivim otporom lidera Evrogrupe, Cipras poziva na referendum. To je imalo za posljedicu mobilizaciju masa iza vlade. Grčki narod je bio spreman da se bori protiv štednje. Da je Cipras marksist, mogao je iskoristiti pokret za promjenu društva. Pozvao bi radnike da zauzmu i nacionalizuju banke. 

Mogao je pozvati evropske radnike da slijede primjer socijalističke Grčke. To je mogao biti početak militantnog evropskog pokreta protiv štednje – jedini način da se Merkel i ostali primoraju na povlačenje. Ali, kao reformist, Cipras nije ni razmislio o takvoj mogućnosti. Umjesto toga, on je mislio da referendum može iskoristiti kao „polugu" da dobije bolji dogovor. Na kraju je dobio gori dogovor nego onaj kojeg je grčki narod odbio u julu. 

Sada je vlada koja je izabrana da se bori protiv štednje pripremala još veće rezove. Ovo je neizbježno povuklo Grčku i Sirizu u veću krizu. Cipras, koji je bio popularan ne tako davno, sada je diskreditovan među većim dijelom društva. Ovo se odrazilo i u vođstvu Sirize. Pod takvim uslovima bilo je nemoguće da Siriza zadrži unutrašnje jedinstvo. Čak i prije formalnog raspada, Cipras se oslanjao na podršku opozicionih buržoaskih partija jer je izgubio kontrolu nad svojom. 

Šta će izbori riješiti? 

Razlog zašto je Cipras tako brzo pozvao na nove izbore je taj što se nada da neće biti dovoljno vremena za novu partiju – pokrenutu od lidera Lijeve platforme Panajotisa Lafazanisa. Nije jasno koliko podrške Narodno jedinstvo može dobiti od Sirize. Ali je jasno da će Lafazanis dobiti veliku podršku od onih koji su razočarani Ciprasom.

Uprkos ovome, vrlo je vjerovatno da će Siriza biti partija sa najviše glasova, iako će izgubiti puno podrške. Ali alternative na desnici su još više diskreditovane. Nakon što je dobila 27,8% podrške na januarskim izborima, desna Nova Demokratija na anketama sada redovno stoji ispod 20%. 

Ako Cipras dobije dovoljno glasova, on će vjerovatno formirati koaliciju sa Pasokom i To Potami. Međutim, nije sigurno da će Pasok osvojiti uopšte mjesto u parlamentu. I ako Siriza dobije manje od 20%, Cipras bi mogao formirati koaliciju sa Novom Demokratijom. To će sigurno biti poljubac smrti za Sirizu. U svakom slučaju, šta god da se desi, to će biti slaba i nestabilna koalicija i vlada krize, koja neće dugo trajati. 

Biće pripremljena pozornica za jačanje klasne borbe, koju će karakterisati jasna polarizacija na ljevicu i desnicu. Politički centar koji sad predstavlja Cipras ništa ne može riješiti. Počeće da se raspada. Doći će do rasta KKE i Narodnog Jedinstva na ljevici i Zlatne Zore na desnici. 

Sadašnja situacija je puna revolucionarnog potencijala. Ono što nedostaje je istinska revolucionarno vodstvo koje masama može ponuditi izlaz iz krize. Komunistička partija Grčke (KKE), bez obzira na svoje ultralijevo sektaštvo – i dijelom zbog njega, dobit će podršku nakon što Cipras kapitulira. Komunistička tendencija Sirize, koja se konstantno protivila Ciprasovim kapitulacijama i zagovarala socijalističku politiku, dobija podršku radnika koji su napuštaju Sirizu i od članova KKE. 

Drugu Lafazanisu se mora odati priznanje za protivljenje kapitulaciji vodstva Sirize, ali njegova politika ne nudi nikakvu stvarnu alternativu. On zagovara napuštanje evra, ali je vrlo vjerovatno da će Grčka biti izbačena iz evrozone u svakom slučaju. Međutim, na kapitalističkim osnovama ovo bi još više produbilo krizu, valutu u kolapsu, hiperinflaciju, i dalji pad životnog standarda. Unutar ili van evra i EU, nema rješenja za probleme Grčke na kapitalističkim osnovama. Ozbiljni problemi zahtjevaju ozbiljna rješenja. 

Jedini način da grčki narod preuzme kontrolu u svoje ruke je da prekinu diktaturu bankara i kapitalista – ne samo onih iz Berlina i Brisela, već i onih iz Atine. Potrebno je razvlastiti bankare, magnate koji vode brodogradilišta i ostatak parazitske oligarhije koja stvarno vlada Grčkom. Samo ovako će biti moguće planirati ekonomiju na racionalan način, ukloniti nezaposlenost i beskućništvo, stvoriti uslove za stvarno demokratsko društvo. 

Kriza grčkog kapitalizma može trajati godinama sa usponima i padovima. Jedna nestabilna koalicija će slijediti drugu, sa nasilnim promjenama biračkog tijela sa lijevo na desno koje će trajati određeno vrijeme prije konačnog rješenja – u revolucionarnom ili kontrarevolucionarnom smislu. 

Na kraju će grčka i evropska buržoazija zahtjevati kraj onome što oni vide kao „haos". Reći će: „previše je štrajkova, previše demonstracija i protesta na ulicama. Zahtjevamo red"! Ako ljevica ne ponudi izlaz, na kraju bi to moglo pripremiti put za bonapartistički režim u Grčkoj. Međutim, čak i reakcionarni bonapartistički režim bi bio nestabilan. Ne bi mogao riješiti ništa i ne bi dugo trajao. Pripremio bi samo za još veći revolucionarni polet, kao što smo vidjeli 1974. Grčki radnici imaju revolucionarnu tradiciju i dugo sjećanje. Sjetimo se da je hunta koja je trajala od 1967. do 1974. zbačena revolucijom. 

Evropska kriza 

Kriza evropskog kapitalizma se najjače pokazala u slabijim kapitalističkim zemljama kao Španija, Portugal i Grčka, gdje je proces otišao dalje. Španija je samo jedan korak daleko za Grčkom a Italija jedan korak za Španijom. San o ujedinjenoj kapitalističkoj Evropi je razbijen o stene štednje. 

Više od dvije decenije smo upozoravali da je nemoguće ujediniti ekonomije kretajući se u različitim pravcima. Na osnovama buma, neki spoljašnji znaci jedinstva su se mogli zadržati određeni period. Ali ekonomskom krizom svi stari nacionalni antagonizmi su se ponovo javili. Moćne ekonomske centrifugalne sile vuku prema raspadu i ove sile sve više jačaju. 

Uticaj grčke krize se osjeća daleko preko granica Grčke. Širom Evrope je strah da mjere štednje nisu privremeno stanje već permanentni napad na životni standard. U zemljama kao Grčka, Portugal i Irska ova politika je već rezultirala dubokim rezovima na platama i penzijama a nisu riješile problem deficita. Svugdje je patnja naroda bila uzalud. Siromašni su sve siromašniji a bogati bogatiji. 

Ideja evropskih integracija je razbijena. U pregovorima sa Grčkom, Njemačka se ponašala kao vođa orkestra, koji o svemu odlučuje. Francuska buržoazija, teoretski druga u evropskom komandnom lancu, morala je pognuti glavu dok je Merkel odbijala sve njihove prigovore. Ovdje vidimo okrutnu stvarnost iza nasmiješene maske „evropske solidarnosti". U odnosu prema Grčkoj, njemačka buržoazija se ponaša kao najgori lihvar. „Ne možeš platiti svoj dug? Prodaj namještaj! Već si prodao namještaj? Onda ćemo te izbaciti na ulicu!" 

Kriza reformizma 

U periodu nakon drugog svjetskog rata, radničke i socijaldemokratske partije su provele mnoge reforme. Ove partije su uživale podršku koja im je davala određenu stabilnost. Ali taj period je sada završen. Kriza je toliko duboka da buržoazija ne može više tolerisati ni radničke tekovine iz prošlosti, a kamoli da dopusti nove reforme. Kriza kapitalizma je time i kriza reformizma. 

Fiktivni karakter buržoaske demokratije je izložen milionima ljudi skorašnjim događajima. Od kakve vrijednosti su narodni referendumi i izbori ako velike sile i banke na kraju odlučuju o svemu? Praznina i iluzije reformizma i socijaldemokratije su razotkrivene cijelim kontinentom. Stvari se ubrzavaju i događaju u mnogim zemljama u isto vrijeme: generalan proces. 

Uspon i pad partija i lidera je kao barometar koji pokazuje brze promjene u svijesti masa. Ponekad su potrebne decenije da partije izgube svoju masovno bazu. Ali pod sadašnjim uslovima to traje par godina ili čak par mjeseci. Slijedom događaja, Siriza, relativno nova formacija, je brzo zamjenila Pasok. Ali u ovo vrijeme, nove formacije mogu brzo doživjeti uspon ali brzo i pasti. Masovne organizacije koje su postojale decenijama, čak generacijama, ulaze u krizu,raspadaju se ili čak potpuno nestaju. 

Pasok je donedavno bio glavna partija grčke radničke klase. Sada je većim dijelom uništen zbog izdaje. Rezultat je bio kolaps Pasoka i uspon Sirize. Ali vrlo brzo i Siriza je ušla u krizu. Degeneracija socijalističkih i „komunističkih" partija je dovela do uspona Sirize i Podemosa. Tražeći izlaz iz krize, mase testiraju jednu partiju za drugom. Stari lideri i programi se analiziraju i odbacuju. Grčka je pokazala da ove nove partije ako ne raskinu sa kapitalizmom i ne usvoje jasnu socijalističku politiku takođe mogu brzo nestati kao što su se i pojavile. Takva je priroda sadašnjeg istorijskog perioda.

U Španiji imamo rast Podemosa. U Britaniji sada vidimo Korbinov fenomen. Ovo je izraz dubokog nemira u društvu koje traži političko izražavanje. Vidimo isti proces i u otalim zemljama. Mase traže izlaz iz ovog košmara. Gledaju u jednu partiju za drugom, odbacujući ih redom u korpu za otpatke istorije. Raste ogorčenost političkim elitama: protiv bogatih, moćnih i privilegovanih. Ova reakcija protiv statusa kvo, koja u sebi sadrži embrionsko sjeme revolucionarnog razvoja, može trajati duže od tačke kada ekonomija može registrovati znakove poboljšanja. 

Veliki broj ljudi više ne vjeruje u ono što političari obećavaju. Veliko je nepovjerenje u političke partije i politički establišment. One partije koje se izaberu i izdaju nade naroda, provodeći rezove brzo budu diskreditovane. Politički lideri koji su bili vrlo popularni i zagovarali promjene brzo su izgubili podršku provodeći istu politiku kao i prije. Ono što se dogodilo Ciprasu je primjer toga. 

Objektivno govoreći, ovo je vrlo dobro za marksiste. Sadašnja situacija nudi puno mogućnosti onima koji su spremni da ih prihvate. Ali mnogo veće mogućnosti će se otvoriti o narednom periodu oluje i nemira. Ovo nije normalna kriza. Oštre promjene u svijesti se dešavaju u ovakvim situacijama. U takvim trenucima rutinizam, vrsta mentalne ljenosti da se drže stare formule iz prošlosti u potpuno drugim uslovima, bila bi fatalna za revolucionarnu tendenciju. Moramo naučiti da očekujemo neočekivano. 

Iznenadne i oštre promjene u objektivnoj situaciji zahtjevaju oštru promjenu taktike. Komunistička tendencija se pridružila Narodnom Jedinstvu. Pod sadašnjim uslovima to je jedina pravilna odluka. Sigurni smo da će Komunistička tendencija nastaviti da gradi svoje snage, pridobijanjem i obrazovanjem novih kadrova koji će omogućavati da raste zajedno sa razvojem grčke revolucije.