U ovoj rubrici nećete naići na one koje su svoje život provele kao roblje robova robujući zaostalosti ili je pak moleći skrušeno i sklopljenih ruku za milost. Ovdje nećete naići na pripadnice ženskog spola koje su se mogle zadovoljiti onim što im je pokvareni svijet, u kojem su samim rođenjem bivale označene kao niža bića, htio dati već su umjesto bespomoćnih molbi i popuštanja silovito krenule razbijati okove kojima ih je nesretna povijest okovala. One su prve koje su silovito krenule u borbu hranjene suzama i patnjom milijardi žena koje svoje živote nisu smjele provoditi niti kao robovi jer su i robovima morale robovati. U trenucima dok ovo čitate potoci ženskih suza i dalje teku; mora ženske patnje i dalje se zbijaju u njihovim grudima; oceani ženskog očaja poništavaju svaki njihov dah života. Muškarac sam - ne mogu osjetiti. Ne mogu osjetiti, ali mogu znati da nema te sile koja može zaustaviti obespravljenog u borbi za svoja prava - žene u borbi za svoje živote. Revolucionarke iz ove rubrike tome su dokaz; poklonimo im se, učimo od njih, zahvalimo im i slijedimo njihov primjer.


Rosa Luxemburg
(1871.-1918.)

Teško je reći ima li žene koja se tijekom svog života uzdigla toliko visoko iznad muških glava, ali je sigurno da nema žene koje su se cijele vladajuće klase "superiornih" muškaraca toliko prestravljeno bojale. Bojale su je se toliko strašno da su izlaz iz svog straha mogli pronaći jedino lomljenjem njezine lubanje i bacanjem njenog tijela u kanal da što prije istrune i tako je udalji što dalje s lica zemlje. O njoj nećete učiti u školi, djevojčicama koje se borbeno hvale svojim feminizmom njeno ime ništa ne znači, a ipak je to ime ostalo čvrsto ugravirano u povijest borbe čovjeka za čovječnost; borbe žena za sebe. Ipak se komadić njene smrskane lubanje nalazi u srcima svih koji je znaju i poštuju.

Koliko se zapravo Rosa visoko uspela lako možemo primijetiti na svakom trenutku njenog života i na mnoštvu područja njenog djelovanja. Ako bacimo pogled na povijest marksizma vrlo ćemo lako doći do zaključka da je, uz Lenjina i Trockog, Rosa možda i jedina koja se takvim imenom punopravno može nazivati. Ona je ta koja je najdosljednije slijedila Marxov moto "nemilosrdne kritike svih postojećih stvari." Ona je ta koja je cijeli svoj život provela u stalnoj i neumornoj borbi za revoluciju. Ona je ta koja je prva uvidjela neograničenu moć koju proletarijatu daje generalni štrajk. Ona je ta koja je najdosljednije zastupala internacionalizam u trenucima kada je cijeli svijet izgubio glavu u sveopćem krvavom piru. Ona je ta koja je bila teoretičar i organizator nekolicine proleterskih stranaka diljem Europe. Ona je ta koja je stajala na vrhu slavne i tragične njemačke revolucije, najvažnije revolucije u povijesti koja je na našu žalost u krvi ugušena.

Svoj životni put Rosa je počela u Poljskoj koja se nalazila u sastavu carske Rusije. Može se reći da u ranom djetinjstvu nije bila pravi revolucionar, ali je to postala kada je sa 16 godina ušla u revolucionarnu partiju pod imenom "Proletarijat". Pošto je revolucionarno djelovanje u Poljskoj obično značilo skori odlazak u Sibir, Rosa je prije svoje 18 godine morala poći u egzil. Već tada se radilo o iznimno izgrađenoj ličnosti, koja je u odnosu na sve do sad postojeće revolucionare u tim godinama bila daleko superiornija i izgrađenija. Ona je već tada bila glavni predstavnik svoje partije koju je i zastupala na kongresima Internacionale. Kongresi Internacionale bila su mjesta puna zadubljenih bradonja od kojih su mnogi bili starci, u to vrijeme još uvijek predvođeni Engelsom na čelu. U to vrijeme (početkom '90tih godina 19. stoljeća) djevojke i žene ne samo da nisu imale nikakva prava, već je bilo potpuno nemoguće očekivati da jedna žena, a kamoli dvadesetogodišnja djevojka, bez dopuštenja uopće progovori u muškom društvu. Takva pravila, naravno, nipošto nisu vrijedila u marksističkim krugovima, ali se ipak nije moglo očekivati da jedna tako mlada osoba, neovisno o spolu, može posebno radikalno pobijati ono što su veliki socijalisti, među kojima je bio i Engels, tvrdili i zastupali; ako zbog ničega onda zbog toga što nije mogla imati dovoljno znanja. No to ipak nije spriječilo Rosu da skupovima Internacionale otvoreno, bez ikakvog ustručavanja, pobija stavove cjelokupnog marksističkog društva i to po nacionalnom pitanu Poljske. Marksistička teza, koju je su Engels i svi ostali zastupali bila je da Poljska mora težiti osamostaljenju od Rusije kako bi se otrgnula i oslabila najnazadniji ostatak feudalizma u Europi. Rosa Luxemburg, dvadesetogodišnja djevojka, suprotstavila se cijeloj Internacionali i drsko ustvrdila da Poljska nema zbog čega težiti nacionalnom oslobođenju od Rusije već da se Poljaci moraju s ruskim proletarijatom ujediniti i iznutra uništiti carizam. Dok žene diljem Europe nisu mogle ni sanjati o tome da svome mužu bilo što prigovore, Rosa Luxemburg je pobijala kompletnu teoriju cijele Druge Internacionale na čelu s samim Friedrichom Engelsom. Osobno se teško suzdržavam kada danas od nekih priprostih liberala i ostalih pokvarenjaka slušam o demokraciji, slobodi govora i nekom marksističkom konfliktu s njima; zanimljivo je to što ni dan danas svi oni nisu dosegli ni polovinu demokracije koju je marksizam posjedovao prije sto pedeset godina!

Međutim to nije najveće postignuće koje je Rosa ostvarila u '90tim godinama; daleko najveće dostignuće i jedno od njenih najvećih uopće je njeno shvaćanje generalnog štrajka kao temelja same revolucije. Ona je ta koja je tada formulirala ono što će u svim budućim revolucijama biti pravilo; ona je zaključila da je generalni štrajk put u revoluciju. Njezini zaključci posebno su zanimljivi danas, kada se diljem Europe čuju pozivi na generalni štrajk. Rosa je zaključila da isto kao što štrajk u jednoj tvornici napada njenog vlasnika, tako generalni štrajk neizbježno napada kompletan sistem. Takav štrajk je akcija; akcija u kojoj se sam proletarijat obrazuje, organizira i solidarizira nevjerojatnom brzinom. Istovremeno s tim on je strašno moćno oružje protiv kojeg se jednostavno ne može boriti; oružje koje može poslužiti za postizanje kako banalnih tako i krajnjih ciljeva proletarijata.

Rosa je u međuvremenu svoje mjesto našla u Njemačkoj i posebno se aktivirala u njemačkoj socijal-demokratskoj partiji u kojoj se već počeo javljati prizvuk reformizma. Početkom 20. stoljeća Rosa je bila ta koja se upustila u najoštriju borbu sa takvim reformističkim strujanjima i možemo reći da je njena kritika onih koji su izmislili "put u socijalizam pomoću postepenih promjena" najargumentiranija; naravno uz one Trockog i Lenjina. Početkom stoljeća sve je više jačala suprotstavljenost između suparničkih imperijalističkih blokova i sukob između njih sve je više izgledao potpuno neizbježno. Kako se rat približavao reformisti su sve više uzimali maha i sve je jasnije bilo da socijalističke partije unutar Internacionale neće ostati pri svom internacionalizmu kada rat počne i da će se pokvarena, licemjerna partijska vodstva koja su već odavno od marksizma odstupili, svrstati uz svoje buržuje i krenuti u klanje drugova proletera iz drugih zemalja. Rosa takvo što nije mogla prihvatiti te je odmah postala najglasniji protivnik takve šovinističke politike koja je na vidjelo izašla prvog dana rata. I nakon što je rat počeo, i što su "socijalistički" predstavnici u parlamentu glasali za njega, Rosa okružena malim brojem istinskih revolucionara koji nisu htjeli ni mogli izdati sebe i europski proletarijat i dalje je ogorčeno uzvikivala proteste, pisala pamflete i proglase, i borila se; borila se iako je buka topova pomiješana s kricima milijuna umirućih vojnika uskoro nadglasavala njene pozive. No da bi njeni pozivi bili još više ušutkani trebalo ju je zatvoriti u tamnicu iz koje ne može uopće stupiti u kontakt sa vanjskim svijetom.

U toj tamnici Rosa je dočekala Oktobarsku revoluciju koja je bacila tračak nade nad kaos i bezizlaz u kojem se nalazila Europa okupana morem krvi zaklanih ljudi; ljudi zaklanih za interese krupnog kaptala. No to što se Oktobarska revolucija u njenim očima kao kakvo sunce pojavila nije nipošto značilo da će i sada odstupiti od one "nemilosrdne kritike svih postojećih stvari", pa je tako boljševike pogladila oštrom kritikom po mnoštvu pitanja. Kritizirala ih je zbog toga što su insistirali na pravu naroda na samoodređenje, zbog toga što su radili ustupke seljacima posjednicima i tako komadali zemlju na mnoštvo komadića i unazađivali revoluciju, kritizirala ih je zbog toga što su ograničavali sovjetsku vlast i što nisu već sada dopuštali veću razinu demokracije. Sve su te kritike bile ono što je dužnost svakog marksista; pa tako i jedne od najvećih.

No revolucija je uskoro dolazila i u Njemačku. Rat se približavao kraju, a Njemačka je bila pred bolnim porazom. Radnici i vojnici koji su na svojim leđima iznijeli cijeli teret rata, sada su se trebali pripremiti na još bolnije žrtve koje će morati davati u miru; dok oni zbog čijih se interesa rat i pokrenuo nisu naprezali ni u ratu, a nisu ni sada trebali patiti pod novim nametima. I tako je na kraju rata došao početak revolucije; mornarska pobuna iz Kiela proširila se zemljom poput kakve pošasti za vladajuće klase. Zemljom su počeli nicati radnički sovjeti i crvene zastave su se počele uzdizati iznad zgrada i gradova. Kaiser je pao, a isti oni reformisti, socijal-šovinisti, koji su u početku rata s Kaiserom za rat glasali, sada su panično proglasili republiku. Rosa je puštena iz zatvora i odmah je krenula u organizaciju. Organizaciju proletarijata i brzinsko stvaranje revolucionarne organizacije koja bi imala snage provesti revoluciju kakva se odigrala u Rusiji. No Lenjin je svoju organizaciju pedantno stvarao dvadeset godina da bi u trenutku kada je revolucija došla mogao precizno reagirati. Boljševici su bili prepuni najobrazovanijih kadrova, od kojih su neki bili najveći umovi 20. stoljeća, i uz to su imali iskustvo iz prethodne ruske revolucije. Rosa se našla u zrakopraznom prostoru; mali broj revolucionara iz SPDa, Spartakovski savez, bio je toliko malen, neiskusan, neorganiziran da naprosto nisu mogli ništa očekivati. No Rosa se ipak nije predavala, ona je stala na čelo i zajedno s svojim drugom Karlom Libknechtom nevjerojatnom energijom nastojala sve posložiti i provesti revoluciju do kraja. Početkom prvog mjeseca 1919. novoosnovana Komunistička Partija Njemačke, na čelu sa Rosom Luxemburg, pozvala je na masovne demonstracije u Berlinu. Stotine tisuća radnika pristupile su i marširale berlinskim ulicama. Neiskusno i naivno vodstvo koje se u takvim okolnostima nije moglo ni znalo snalaziti kao neki od revolucionara pozvalo je na preuzimanje vlasti. Reakcija silovite i jake kontra-revolucije bila je nemilosrdna. Reakcionarni odredi, monarhistički ostaci i ostale slične vojne organizacije predvođene "Socijal-demokratima" na vlasti u krvi su ugušile ustanak i pobile tisuće radnika.

Rosa Luxemburg ponovno je uhapšena; uhapšena je, ali si ovaj put prestravljena buržoazija više nije mogla dopustiti grešku. Nakon uhićenja sprovedena je u postaju, gdje joj je tupim kundakom smrskana lubanja. Tijelo jedne od najvećih revolucionarki u povijesti, žene koja u dosadašnjem tijeku ljudske povijesti uzdigla visoko iznad razine koje bi kućanice i majke trebale ići, žene koja je jedna od rijetkih žena koja je uistinu svoj život uzela u svoje ruke i tako stvarno stvarala povijest, bačeno je u kanal da u njemu istrune.

Rosina drugarica, i jedna od spartakovskih vođa, Clara Zetkin na njenoj je osmrtnici napisala da je Rosa cijelog života bila oštri mač i živi plamen revolucije. Da ... bila je Rosa ... no ona nije bila jedina 'žena razbijač svojih okova'. O drugima čitajte u sljedećim brojevima.


Alexandra Kollontai
(1872.-1952.)

Veliki dio našeg svijeta živi u skladu s činjenicom da postoje određene žene koje uistinu mogu zauzimati važne političke i društvene funkcije. Svakako je točno da su te funkcije najprije fiktivne, a tek onda stvarne, isto kao što je jasno da te žene do njih ne dolaze realizacijom svog identiteta već njegovim zarobljavanjem; no ipak je unatoč tome istina da su ministrice i premijerke dio našeg svijeta. Jasno je vidljivo i da te žene ustrajnim prilagođavanjem unaprijed određenim(muškim) normama ne ograničavaju samo slobodnu realizaciju svog vlastitog identiteta, već stvaraju lažnu sliku o oslobođenoj modernoj ženi, koliko moćnoj toliko i udaljenoj od stvarnosti u kojoj se golema većina ženskih osoba neposredno i posredno, nesvijesno i svijesno, postavlja i samopostavlja u drugi red čovječanstva; čovječanstva koje se, dok u njemu vladaju trenutni samodestruktivni zakoni, takvim teško može nazivati. No eto ukoliko zanemarimo takve nevažne sitnice, možemo na miru i uz božji blagoslov formalno zaključiti da našim (kapitalističkim) svijetom hodaju i moćne žene; ministrice i premijerke. Štoviše; takav zaključak sami ne moramo ni donositi jer će nam ga u naše glave dobrovoljno ubaciti dominantna ideologija, istovremeno, u skladu sa zakonitostima sistema, uzimajući kamate u vidu našeg samoformirajućeg identiteta.

No unatoč tome svakom će se prosječnom promatraču, bez obzira uzima li u obzir moj uvod ili ne, učiniti čudno zbog čega nam onda ideologija koju svadodnevno konzumiramo tako šturo govori o izvorištima i prethodnicama naših slavnih i moćnih, okovanih i ograničenih ministrica i premijerki- moćnih žena u kojima se očituje koliko se visoko žena u okvirima trenutnog sistema može popeti i koliko joj to malo može koristiti. Srednjoškolski udžbenici i popularni kvizovi ne poznaju pitanja: "Tko je bila prva žena ministar u vladi?", "Tko je bila prva žena ambasador?" ili pak "Tko se prvi usprotivio korijenima birokratske diktature u SSSRu?" Alexandra Kollontai odgovor je na ova, kao i na mnoga druga pitanja.

Nedaleko od početka kraja 19.st., u staroj ruskoj plemenitoj obitelji Domontovič, na svijet je došla curica pod imenom Alexandra. Alexandra Domontovič, kao i mnoga ruska djeca, u školu nikad nije išla. Razlozi za to uobičajeno izostajanje nisu bili uobičajeni jer Alexandra nije morala djetinjstvo provesti u fizičkom radu, već se radilo o tome da su se njeni brižni i dobrostojeći roditelji previše brinuli za zdravlje svoje curice i bojali novih liberalnih uticaja galopirajuće buržoazije, pa su svome djetetu osigurali osobnog učitelja. Brižni su roditelji svoju curicu uspješno obranili od opakih liberala, istovremeno je dajući u ruke crnocrvenim anarhističkim vragovima; osobna je učiteljica male Alexsander naime bila Maria Strakhovna, intelektualka povezana s revolucionarnim, anarhističkim, krugovima. Prisutnost učiteljice, prikrivene revolucionarke, nije imala neki jači neposredni utjecaj na mladu Alexsandru; prvi sukob s konvencijama dogodio se naravno u stvarnom životu, a ne na području apstraktnih ideja nerazumljivih plemenitaškoj djevojčici. Alexsandra je, u skladu s običajima i interesima svoje klase, u trenutku početka vrhunca svoje mladosti, istu tu mladost morala sahraniti brakom s unaprijed određenim, dobrostojećim, zrelim gospodinom. Na takvo što ova djevojka nije mogla pristati, pa je stoga odbacila davno pregažene norme svoje obitelji, i zaljubljeno stupila u brak s mladim inženjerom Kollontajevim, čije prezime svijesno uzima. No brak rođen u velikoj ljubavi je, kao što zna svaki supružnik, ipak brak; ili kao što Alexandra kaže:

"Naša pogreška[ženska p.p.] je ta da svaki put podlegnemo osjećaju da smo konačno našle jednog i jedinog muškarca kojeg volimo, osobu kojoj bismo mogli predati svoju dušu, onoga koji nas je u potpunosti spreman prihvatiti kao duhovno- fizičku cjelinu. No takvo se stanje neprestano pretvara u drugu krajnost, jer muškarac nastoji nametnuti svoj ego preko nas i prilagoditi nas u potpunosti svojim svrhama. Stoga unatoč svemu unutarnja pobuna se neprestano ponavlja i neminovna je jer takva ljubav postaje sputavajuća. Osjećamo se zarobljeno i pokušavamo oslabiti te lance ljubavi. I nakon vječno ponavljajuće borbe s voljenim muškarcem, mi se na koncu otrgnemo i pojurimo prema slobodi. I tada smo opet osamljene, nesretne, izolirane, ali slobodne- slobodne za lov na naš voljeni, izabrani ideal."

Alexandra je sretno rodila sina, u svojem sretnom braku uživala, ali i istovremeno sve više učila, promartala svijet oko sebe, i zapravo nastojala živjeti svijesno i nesputano. Kako u svojoj autobiografiji sama kaže:

"Sreća u mom braku trajala je skoro tri godine. Rodila sam sina. Iako sam ga odgajala s velikom brigom, majčinstvo nikad nije bila svrha mog postojanja. Dijete nije moglo čvrsto povezati spone mog braka. Još sam voljela svog muža, no sretan život kućanice i supruge postao je za mene obični kavez. Sve više i više moje simpatije, moji interesi okretali su se revolucionarnoj radničkoj klasi. Hlapljivo sam čitala. Gorljivo sam proučavala sva društvena pitanja, pohađala predavanja i radila u polu-legalnim zajednicama za obrazovanje ljudi."

Prelomni trenutak u formiranju identiteta Alexsandre Kollontai dogodio se 1896. kada je kao već dobro obrazovana i s marksizmom upoznata osoba sa svojim suprugom inženjerom neko vrijeme boravila u velikoj tekstilnoj tvornici Krengolm. Nakon tog trenutka proleterska revolucija, tj. dokidanje izrabljivanja i nečovječnog odnošenja među ljudima, oslobođenje čovječanstva i ženska emancipacija, postale su glavne preokupacije koje su je mogle istovremeno zadovoljiti, osloboditi i omogućiti joj da svijesno upravlja svojim životom.

"Morala sam otići, morala sam prekinuti s muškarcem kojeg sam izabrala, jer u protivnom bih se izložila opasnosti gubljenja vlastitog identiteta. Također moram istaknuti da ni jedan muškarac koji mi je bio blizak nikad nije mogao usmjeravati moje sklonosti, težnje ili moj pogled na svijet."

Po drugi put se oslobađajući kaveza, drugačijeg kaveza u koji se je sama svijesno postavila, Alexandra se, ostavivši muža i dijete, zaputila na studij u Zurich, kod marksističkog ekonomista Heinrich Herknera. Dotični gospodin je svoje stavove razvijao u skladu sa sve dominantnijim revizionističkim strujanjima u Drugoj Internacionali; samim time bio je osuđen na sukob s mladom Alexandrom koja naprosto nije imala razloga krenuti u postepeno pomirivanje sa svijetom kojeg je htijela svijesno oblikovati i mijenjati. Nakon svog uspješnog boravka u Zurichu Kollontaijeva se vraća u Petrograd gdje započinje svoj stvarni revolucionarni put. Oštro se suprostavlja buržoaskom feminizmu, tj. liberalizmu koji se u to vrijeme postavljao kao glavna i neizbježna alternativa umirućem carističkom lešu. Alexandra se naravno odmah po dolasku učlanjuje u ilegalnu Socijal-demokratsku Radničku Partiju čiji se članovi još uvijek nisu dijelili na menjševike i boljševike. Kada se rascijep uskoro i dogodio Alexsandra, slično kao Trocki, ostaje izvan podjela, rascijep ne smatra stvarnim i nastoji raditi na jedinstvu partije. Takav stav zadržava u trenutku revolucije iz 1905., kada zajedno s Trockim, njenim najistaknutijim predvodnikom, podržava Sovjete spontano osnovane od strane radnika i bori se za jednistvo partije. Ilegalni život u Rusiji bio je ne samo težak, nego prije svega opasan, tako da je većina iole važnijih revolucionarnih kadrova spas morala tražiti u egzilu. Takva je sudbina zadesila i sada već potpuno formiranu Alexsandru koja je 1908. u bijegu od vlasti produžila preko njemačke granice.

Odmah nakon dolaska u Njemačku učlanjuje se u SPD i u njenim se redovima blisko sprijateljuje s njenim istaknutim članovima; Karlom Kautskim, Karlom Libknechtom, Rosom Luxemburg, Clarom Zetkin i dr. Početak Velikog rata, najveće klaonice koju je svijet do tada vidio pokrenute za ostvarenje interesa krupnog kapitala, nakon putovanja po cijeloj Europi, Kollontajeva dočekuje upravo u Njemačkoj. Kao i za sve Ruse u Njemačkoj početak rata za Alexandru je značio susret s ljubaznom policijom koja ju je htjela zatvoriti i po mogućnosti likvidirati kao stranca, tuđinca, dušmana i neprijatelja. Problemi s policijom su, naravno, nestali kada su čuvari zakona i nacionalnog interesa shvatili da je Alexsandra socijalistički emigrant i uz to žena; te da sukladno s tim nipošto nije obožavatelj Cara ili pak ruski patriot. Takvo što se nipošto nije moglo reći za Alexsandru, kao i za većinu ruskih marksista, no to nipošto ne znači da potpuno drugačije stanje nija vladalo u okružju njemačke socijal-demokracije. Početkom rata druga se internacionala raspala kao pješčana kula pod naletom plimnog vala. Takvo stanje Alexsandru je, kao i sve druge istinske socijaliste, potpuno šokiralo. No ona i oni bili su u velikoj manjini. Karl Libknecht i Rosa Luxemburg ostali su u Njemačkoj voditi nemoguću bitku protiv pomahnitale Europe ogrnute u domoljubne kabanice natopljene krvlju radnika zaklanih u blatnjavim rovovima, dok se Alexandra uputila prema Skandinaviji gdje će moći slobodnije djelovati u borbi protiv istog neprijatelja, s istim ciljem. Odmah po dolasku organizira internacionaliste, drži govore, piše pamflete, održava sastanke. Dodatni poticaj za rad Alexandra dobija kada iz Pariza od Trockog i iz Švicarske od Lenjina prima pisma u kojima saznaje da su obadvoje tvrdoglavih jaraca, koji su se godinama glavom o glavu tukli, u ovom trenutku na početku klaonice jednoglasno i militantno, bez ikakvog kompromisa, istupili protiv rata, bilo kakvog patriotizma i za revolucionarno rušenje sistema koji stvara takve pokolje. Stvari su se dobro odvijale, internacionalistički pozivi na radničku solidarnost snažno su odjekivali iz Alexadrinih usta, sve do trenutka kada se neutralnost Skandinavije pokazala u pravom svijetlu; uskoro je Alexandra naime bila uhapšena i zatvorena u dobro čuvani zatvor. Nakon puštanja iz zatvora Alexandra se službeno priključuje boljševicima koji su od samog početka rata izrazili najbeskompromisnije neprijateljstvo prema njemu, ali i najveću organiziranost i spremnost za njega. Isto tako uskoro upravo ona dobija poziv američkih socijalista, na koji se sa oduševljenjem odaziva; na svojoj turneji po Americi održava ukupno 123 govora u kojima izražava jasnu internacionalističku perspektivu i poziv na radničku solidarnost u dokidanju izvora ratova. Unatoč tome, ili bolje rečeno upravo zbog toga, Kollontajevu američke novine nazivaju Kaizerovim špijunom, ili pak agentom Antante.

Alexandra se u Europu vraća neposredno prije Februarske revolucije. Odmah nakon prispjeća vijesti o radničkoj pobuni u Petrogradu i Carevoj abdikaciji, kao i svi drugi ruski bjegunci iz svih krajeva svijeta, bez trenutka čekanja hita u Petrograd. Kollontajeva je ipak svojom brzinom pretekla ostale egzilante, pa je tako bila jedna od prvih koji su došli na granicu nove Rusije, zemlje koja se konačno riješila stiska davno prevaziđenog carizma. Alexsandra svoj dolazak opisuje sljedećim riječima:

"Torneo, mali pogranični gradić smješten sa sjeverne strane Švedsko- Finske granice, kroz koji sam prošla, još je bio pod okriljem okrutne zime. Saonice su me nosile preko rijeke koja je označavala granicu. Na Ruskoj strani stajao je vojnik. Sjajna crvena vrpca treperila je na njegovim grudima. "Molim vas identifikacijske papire, građanko!" "Nemam ih. Politički sam bjegunac." "Vaše ime?" Predstavila sam se. Mladi časnik bio je oduševljen. Da, moje ime je bilo na popisu političkih bjegunaca koje je trebalo slobodno pustiti u zemlju odlukom Radničkog i Vojničkog Sovjeta. Mladi mi je časnik pomogao sići sa sanjki i poljubio mi ruku gotovo s poštovanjem. Stajala sam na republikanskom tlu oslobođene Rusije! Može li to biti moguće? Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu."

Svi socijalisti; dakle svi menjševici, svi socijal-revolucionari, svi boljševici, svi su bili sretni i samozadovljni i nije im na pamet padala bilo kakva nova, proleterska, revolucija; nikakva nova buna protiv buržoazije, nikakva internacionalna revolucija protiv kompletnog sistema. Bilo je jasno da samo potpuno lud čovjek u tom treutku, u trenutku revolucije koja je zbacila cara, koja je konačnu Rusiju postavila rame uz rame s modernim kapitalističkim državama i njihovim demokracijama, mogao razmišljati i govoriti nekakvim revolucijama koje ruše kapitalizam, koje su internacionalne, koje zaustavljaju ovaj i buduće ratove, koje oslobađaju čovječanstvo. Takve misli jedino su se vrtile u glavama najluđih, ili pak najposebnijih ljudi toga vremena. U trenutku kada je stigla u Petrograd Alexandra Kollontai bila je jedna od njih. Osim nje takav je stav zauzelo još nekoliko luđaka koji nisu bili isključivo boljševici, ali su se instiktivno skupljali oko boljševičke partije, čija je ogromna većina članstva osjećala averziju prema takvim zamislima. Nakon što je Lenjin u svojim Aprilskim tezama iznio perspektivu proleterske revolucije na vidjelo, Alexsandra je bila jedini boljševik koji je u Sovjetu glasao za nju. Osim njih još je samo Trocki, tada još uvijek izvan boljševičke partije, bio na toj liniji; on je već dobrih desetak godina usamljeno ponavljao upravo to u svojim tezama o permanentnoj revoluciji. Takav kontekst je neophodno shvatiti da bi mogli razumjeti tadašnju poziciju Alexadre Kollontai. Alexandru su sve novine neprestano napadale; čas kao "ludu ženu-boljševika", čas kao Kaizerovog špijuna koji radi u korist njemačkih neprijatelja, a čas kao osobu koja ima samo jednu haljinu. Kao što sama Alexsandra kaže:

"U to vrijeme novine, koje su već bile neprijateljski raspoložene, pisale su o "partijskom odijevanju Kollontajeve" koje je bilo posebno smiješno jer je moja prtljaga bila izgubljena na putu za Rusiju, tako da sam uvijek nosila jednu te istu haljinu. Čak su spjevali i malu uličnu baladu koja se odnosila na mene i Lenjina. U skladu s tim nije bilo ničega neobičnog u činjenici da sam uvijek bila zaštićena od strane mojih prijatelja i partijskih drugova."

Nakon spontanog pokušaja Julskog ustanka, (ne)organiziran od strane anarhista i ultraljevih lokalnih boljševika, svi boljševici, pa tako i Kollontajeva, bili su izloženi ubijanju i zatvaranju. Alexandra se, za razliku od nekih koji su bježali (Lenjin, Zinovjev...) nakon ustanka vratila u Petrograd da bi bila uhapšena. Nakon Kornilovljevog puča kao i svi boljševici na odluku Sovjeta biva oslobođena, da bi uskoro u Centralnom Komitetu glasala za Oktobarski ustanak.

Nakon Oktobarske revolucije Alexandra postaje prva žena član neke vlade u povijesti. Dok su se u kapitalističkim zemljama žene borile za pravo glasa, u sovjetskoj vladi, Sovjetu Narodnih Komesara, Alexandra Kollontai bila je ministrica socijalne skrbi. Oduševljenje koje je u to vrijeme vladalo preklapalo se s mukotrpnim poslom koji su svi, a pogotovo boljševici, poduzimali. Pred sobom su dobili slobodu da stvaraju novi, bolji, drugačiji svijet, ali su istovremeno na svoja leđa dobili nemoguće uvjete za takav posao. Alexandru takvo što naravno nije ometalo da naprosto danima uživljena u ulogu ministrice, vjerojatno se tu i tamo štipajući da bi provjerila sanja li, puna entuzijazma obavlja svoje cjelodnevne poslove. Nije bilo posla koji joj je teško padao jer je svaki bio zadovoljstvo, svaki je bio nevjerojatan, svaki je bio ono što je čekala i za što se borila još od vremena kada je ostavivši muža i sina, te krenula u revoluciju. Prvi posao koji je obavila bio je dodjeljenje jednog konja jednom seljaku koji ga je zahtjevao. Nakon toga se prebacila na izbacivanje religijskih uputa u školama, odjeljenje crkve i države, stvaranje sirotišta, osiguranje smještaja za beskućnike, sastavljanje komiteta za stvaranje besplatnog zdravstvenog osiguranja, te se posebno posvećuje podruštvenjavanju materništva i brige za djecu. Nadam se da ne moram posebno napominjati kakve su bure izazivali takvi potezi i nastojanja. Luda žena boljševik sada je došla na vlast i htjela je djecu oduzimati majkama, spaljivati križeve i crkve, uništiti obitelj i monogamni odnos, nametati promiskuitetnost itd. Kako sama Alexandra kaže:

"Moja nastojanja da podruštvenim materništvo i olakšam brigu za djecu stvorilo je nove valove bijesnih napada na mene. Sve vrste laži bile su oslobođene; o "nacionalizaciji žena", o zakonskim prijedlozima koji promoviraju majčinstvo kod 12- godišnjih djevojčica. Poseban je bijes dolazio iz smjera vjerskih sljedbenika starog režima kada sam, na svoju ruku, poznati samostan Alexandar Nevsky pretvorila u dom za ratne invalide. Redovnici su se pobunili i sukob je bio zajamčen. Tisak je ponovo podigao hajku protiv mene. Crkva je organizirala ulične demonstracije protiv mojih poteza i uz to me se "odrekla"... Neprestano sam dobijala prijeteća pisma, no nikad nisam zatražila vojnu zaštitu. Uvijek sam izlazila sama, nenaoružana i bez ikakve vrste čuvara. Zapravo nikad nisam ni pomislila na bilo kakav oblik opasnosti, jer sam bila potpuno uvjerena u potpuno drugačije stanje stvari."

Alexandra na ministarskoj poziciji ipak nije mogla predugo ostati. Tijekom pregovora o primirju s Njemačkom u Brest-Litovsku, Alexandra je podržavala stav Buharina i ljevog krila partije koji se zalagao za prekid pregovora, trenutno širenje revolucije na zapad, za trenutnu kontinentalnu revoluciju koja će onda jednim potezom dokinuti rat i kapitalizam uopće. Lenjin je bio znatno oprezniji i držao je da se njemački prolaterijat neće odazvati na poziv na revoluciju, te se sukladno s tim zalagao za potpisivanje primirja. Trocki, koji je bio i pregovarač, nalazio se u sredini između ta dva prijedloga, da bi na koncu pristao na prijedlog Lenjina koji je neprestano bio nadglasavan i u manjini. Nakon potpisivanja primirja s Nijemcima, dakle predavanja ogromnih teritorija pod njihovu vlast i odustanka od revolucionarnog rata, Alexandra je buntovnički dala ostavku na svoje mjesto u vladi. Nakon toga, tijekom građanskog rata, posvećuje se obrazovanju vojnika. Predvodi konferenciju komunističkih žena na kojoj se legalizira pobačaj i ostvaruje mnošto pogodnosti za žene na Sovjetskom teritoriju.

Nakon završetka građanskog rata Alexandra Kollontai ulazi u novu, možda i najvažniju, fazu svog revolucionarnog života. Ekonomsko stanje u državi bilo je ne samo neprihvatljivo, već i potpuno neodrživo. Ratni komunizam, koji se zasnivao na prisilnoj konfiskaciji viškova (i ne samo njih) za ratne svrhe dodatno je uništio ionako mizernu i zaostalu ekonomiju, potpuno devastiranu dvama ratovima. Radnika, koji su u Rusiji ionako bili neznatna manjina, sada praktički nije ni bilo jer su ili izginuli u građanskom ratu, ili se pak preselili na sela gdje su za vrijeme oskudice sigurno mogli naći hranu. Industrija i transport su bili potpuno uništeni. Sve kapitalističke zemlje ne samo da nisu htjele pomoći, ili pak trgovati, već su još uvijek slale snage i sredstva s ciljem rušenja sovjetske vlasti. Internacionalne revolucije u razvijenim zemljama (Njemačka, Austrija, Mađarska) ugušene su i nije bilo nade da će pomoć stići iz tog smjera. Nakon svih iskušenja, I entuzijazma, činilo se da će se cijela zemlja, a zajedno s njom i revolucija, srušiti kao kula od karata. Na to stanje različiti dijelovi partije gledali su na različite načine; Alexandra Kollontai predstavljala je i predvodila najdemokratskiju frakciju koja je izlaz iz problema vidjela u potpunom povjerenju u radnike (kojih doduše nije bilo) i potpunoj demokratizaciji koja proizlazi iz proleterske revolucije. Radnička opozicija, čija je Kollontaijeva bila najistaknutiji član, zahtjevala je 1920. godine da se iz partije izopće svi koji nisu radnici, da se partijskoj birokraciji uzmu sve ovlasti u rukovođenju proizvodnjom i distribucijom, da tvornicama demokratski upravljaju radnici preko sindikata, da se razvlaste svi "stručnjaci" koji su na osnovu svoje stručnosti ostali u službi iz starog režima. Svi ti zahtjevi bili su ono zbog čega proleterska revolucija i postoji. No ipak takvi stavovi Radničke opozicije došli su u teški konflikt s vrhom Partije. Lenjin je smatrao da je takvo što naravno cilj, ali je inzistirao na tome da se na stanje ne može gledati izvan konkretnog društvenog konteksta, te da jednostavno za takvo što ne postoje objektivne okolnosti. Smatrao je da je takvo trenutno predavanje uprave nad ekonomijom radnicima suludo jer radnika nema, tj. u apsolutnoj su manjini; jer radnici još uvijek naprosto ne mogu upravljati proizvodnjom u tako kriznim trenucima. Takvo bi što, po Lenjinu, značilo totalnu dezintegraciju i predstavljalo zadnji čavao u lijesu revolucije i sovjetske države. Njegov stav, kao i stav desnog krila partije bio je taj da se radnici trebaju organizirati u sindikate u kojima će se obrazovati i istovremeno braniti svoje interese u odnosu na državu koja će ekonomiju voditi dok se stanje ne promijeni; tj. dok ne dođe do širenja revolucije na druge europske zemlje i popravljanja stanja unutar države. Treći stav bio je onaj Trockog koji je ponovo imao svoje rješenje. Njegovoo se rješenje sastojalo od militarizacije rada, uklapanja sindikata u državu i istovremeno predavanja određenih funkcija samim radnicima. Trocki je htio uvesti najčvršću disciplinu među radnicima, najoštrije kazne, veliku odgovornost; isto tako uklapanje sindikata pod državnu kontrolu tako da ne bi mogli braniti zasebne interese radnika kao kod Lenjinovog sistema. No paralelno s tom militarizacijom rada, po njegovoj zamisli, uprava nad tvornicama i ekonomijom bi se permanentno, postepeno i već sada predavala tim istim sindikatima tj. samim radnicima. Stavovi Kollontaieve bili su čisti i izvorni revolucionarni stavovi koji s jedne strane možda i ukazuju na utopizam, ali zato s druge strane predstavlju prvu pobunu protiv birokratizacije. Prvi su koji vizionarski ukazuju na to da će revolucija nužno biti oborena ako ne dođe do njenog brzog širenja i uspostavljanja neposredne radničke demokracije. Svi koji žele biti kompetentni za kritiku staljinističkih diktatura svoje polazište moraju najprije naći u vizionarskim stavovima Alexandre Kollontai. Kakogod, unatoč tome, Radnička opozicija u svojoj nakani nije uspjela; na 10. partijeskom kongresu 1921. njihovi su prijedlozi nadglasani i njihova je frakcija zabranjena. To je bio jedan od prvih znakova početka degeneracije koji će nastupiti tek za par godina nakon Lenjinove smrti, progona Trockog i Lijeve opozcije i kulminirati u velikim čistkama sredinom tridesetih u kojima je konačno fizički likvidirana cijela stara boljševička partija. Da ironija bude veća čistke tridesetih godina, od svih članova boljševičkog Centralnog Komiteta iz tog vremena preživjela je jedino Kollontajeva, čija je funkcija tada bila diplomatske prirode.

Nakon raspuštanja Radničke opozicije Alexandra tako dobija novu funkciju. Ona ponovo ruši granice i postaje prva žena na poziciji ambasadora jedne zemlje. Postaje sovjetski ambasador za Norvešku. Nakon svih šokova koje je tijekom svog života priredila, ovo naizgled nije bio posebno velik; no ipak nije bilo tako. Kako sama Alexandra kaže:

"To je imenovanje stvorilo veliku senzaciju jer se ipak prvi put u povijesti jedna žena imenovala "ambasadorom". Konzervativni tisak, i posebno ruski "Bijeli" tisak bili su šokirani i pokušali su stvoriti pravo nemoralno čudovište od mene. Posebno su tada tema novinskih članaka postali moji "stravični pogledi" po pitanju braka i ljubavi. Kakogod ja moram ustvriditi da se samo konzervativni tisak postavio tako neprijateljski prema mojoj novoj poziciji. U društvenim odnosima koje sam imala tijekom te tri godine mog rada u Norveškoj nikad nisam osjetila ni najmanji tračak averzije ili nepovjerenja u ženske mogućnosti."

Nakon svog boravka u Norveškoj Alexandra je tijekom sljedećih 30tak godina zauzimala nove pozicije u Švedskoj, Meksiku, kao i pri Ligi Naroda. Kraj borbe s Radničkom opozicijom i odlazak Alexandre u diplomatske vode praktički je značio i kraj njenog revolucionarnog života. Tih 30tak burnih godina u sovjetskoj, svjetskoj i revolucionarnoj povijesti Alexandra je provela znatno mirnije u ugodnom diplomatskom okružju u raznim zemljama svijeta, a ne kao do tada u permanentnoj borbi. Nakon staljinističke političke kontrarevolucije simpatizirala je s Ljevom opozicijom i Trockim, ali se u inozemstvu nalazila previše daleko od kontakta sa sovjetkom stvarnošću, te se nije mogla aktivno uključiti u borbu. Kako je vrijeme prolazilo, i kontrarevolucija nastupala, njene ideje sve su više bivale potiskivane i marginalizirane, a njezin se život iz revolucionarne borbe sve više pretvarao u uspješnu diplomatsku službu. Alexandra je samim time bila politički eliminirana, tako da Staljin nije morao posezati za njenom fizičkom eliminacijom, kao što je bio slučaj s svim ostalim boljševicima. Iz službe se povukla 1945., kao starica mirno je umrla 1952. godine. To što njezin život nije završio herojskom smrću, pod udarcem kundaka ili krampa kao što je bio slučaj s životima većine njenih drugova, ne znači da njegovo herojstvo imalo gubi na težini.

Unatoč tome što njeno ime ne nalazi mjesta u prividu našeg svijeta, iza njega se krije oslobođena i moćna žena čija sloboda i moć nisu bili prividni. Upravo je ona taj traženi i isčekivani primjer žene koja svoju snagu nije temeljila na robovanju nečovječnom stanju izrabljivanja i opresije, već ju je našla u aktivnoj, svijesnoj i slobodnoj realizaciji vlastitog identiteta. Svi koji odgovore traže mnoge će naći u njenom imenu; Alexandra Kollontai - žena razbijač okova.