"Aluminij" je samo jedan u nizu industrijskih giganata i državnih preduzeća u Bosni i Hercegovini koji je opljačkan, uništen i obezvrijeđen, kao ratni plijen i sredstvo za izvlačenje vrijednosti i novca za određene političke strukture. Ono što izdvaja "Aluminij" od drugih propalih firmi u Bosni i Hercegovini je stav dijela javnosti u Federaciji BiH, kao i radničkih aktivista koji radnike "Aluminija" posmatraju kroz HDZ BiH. Na primjer, Sindikat solidarnosti iz Tuzlanskog Kantona, koji okuplja radnike uništenih tuzlanskih preduzeća, i u proteklim godinama je predstavljao najborbeniji nezavisni sindikat u Bosni i Hercegovini, čak je najavio proteste ako federalna vlada (čiji udio u kombinatu iznosi 44% vlasništva) odobri paket pomoći "Aluminiju", od oko 300 miliona KM. Predsjednik sindikata Solidarnosti Sakib Kopić je optužio radnike "Aluminija" da su njihova primanja, previsoka za bosanskohercegovačke standarde, dovela do kolapsa kombinata. Radnicima se takođe spočitava i pristanak na diskriminaciju njihovih predratnih kolega srpske i bošnjačke nacionalnosti, kojima nakon rata nije bilo dozvoljeno da se vrate na svoja stara radna mjesta.

67803232 484480792331920 671759286258368512 n 
 hercegovina.info

 "Aluminij" je samo jedan u nizu industrijskih giganata i državnih preduzeća u Bosni i Hercegovini koji je opljačkan, uništen i obezvrijeđen, kao ratni plijen i sredstvo za izvlačenje vrijednosti i novca za određene političke strukture. Ono što izdvaja "Aluminij" od drugih propalih firmi u Bosni i Hercegovini je stav dijela javnosti u Federaciji BiH, kao i radničkih aktivista koji radnike "Aluminija" posmatraju kroz HDZ BiH. Na primjer, Sindikat solidarnosti iz Tuzlanskog Kantona, koji okuplja radnike uništenih tuzlanskih preduzeća, i u proteklim godinama je predstavljao najborbeniji nezavisni sindikat u Bosni i Hercegovini, čak je najavio proteste ako federalna vlada (čiji udio u kombinatu iznosi 44% vlasništva) odobri paket pomoći "Aluminiju", od oko 300 miliona KM. Predsjednik sindikata Solidarnosti Sakib Kopić je optužio radnike "Aluminija" da su njihova primanja, previsoka za bosanskohercegovačke standarde, dovela do kolapsa kombinata. Radnicima se takođe spočitava i pristanak na diskriminaciju njihovih predratnih kolega srpske i bošnjačke nacionalnosti, kojima nakon rata nije bilo dozvoljeno da se vrate na svoja stara radna mjesta.U posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini je aktuelna priča o stečaju u kombinatu "Aluminij" iz Mostara. Kombinat već nekoliko godina posluje sa gubitkom i dug, koji je prešao 400 miliona KM, od čega je polovina za električnu energiju federalnoj elektroprivredi, doveo je do gašenja proizvodnje. Iako je došlo do određenog dogovora između federalne vlade, Nadzornog odbora i sindikata "Aluminija" o restrukturiranju preduzeća u narednom periodu, što uključuje smanjenje plata, penzionisanje dijela radnika i otpuštanja, sudbina kombinata ostaje neizvjesna. Dogovor o restrukturiranju je došao nakon pritiska radnika na rukovodstvo HDZ BiH čije su političke strukture od kraja rata upravljale kombinatom i najodgovornije su za krizu u kojoj se "Aluminij" nalazi. Svakako da HDZ BiH nakon pritiska radnika, čak i cijepanja članskih karti HDZ BiH, želi da gašenje proizvodnje odloži kako bi sačuvao političku podršku među bosanskohercegovačkim Hrvatima. Oštar raskid sa klijentelističkom mrežom koja je stvorena unutar kombinata sa oko 900 zaposlenih radnika, može ozbiljno ugroziti glasačku bazu Čovićeve partije.


Ovakav stav je potpuno pogrešan i ne doprinosi ujedinjavanju radničkih borbi u Bosni i Hercegovini, za šta je neophodno držati se nepokolebljive internacionalističke linije. Prvo, dijeliti radnike na osnovu primanja i na taj način kategorisati radnike na više i manje dostojne da budu pripadnici radničke klase nije korak u borbi za veću platu i veći životni standard bosanskohercegovačkog radništva. Naprotiv, takvo prebacivanje nas vodi u dodatno raslojavanje, gdje se radnici u bolje stojećim firmama, umjesto poziva na solidarnost i korišćenje svoje komotnije pozicije za zajedničku borbu, praktično guraju u ruke gazdama, kao jedinim garantima njihove kakve-takve materijalne stabilnosti.

Drugo, pogrešno je na radnike svaljivati krivicu za odluke uprave o zavođenju svojevrsnog aparthejda na radnom mjestu. U donošenju te odluke radnici nisu bili konsultovani jer je vlasnička struktura državnih firmi u Bosni i Hercegovini takva da radnici nemaju nikakvu kontrolu nad politikom firme, niti na donošenju odluka, već sve odlučuju interesi i dogovori političkih struktura.

Čak i ako uzmemo da je na radnicima krivica što se nisu pobunili i stali u zaštitu svojih kolega, kada im je to najviše trebalo, čak i da uzmemo da zaslužuju moralnu osudu za nepružanje otpora nacionalizmu, postavlja se pitanje: šta se time praktično dobija? Da li se moralističkim osuđivanjem klasno jedinstvo i radnička solidarnost grade ili se ovekovječuju i produbljuju nacionalističke podjele, nametnute od strane tajkunsko-političkih elita?

Nemojmo se zavaravati, nacionalizam je uspješno nametnut cjelokupnoj jugoslovenskoj radničkoj klasi – da to nije slučaj, ne bismo izgubili svoju radničku državu i svoja samoupravna preduzeća. Veliki broj radnika raznih nacionalnosti je 90-ih nasjeo na razne oblike šovinizma. Po toj logici, danas bi trebalo da odustanemo od radničkog jedinstva jer je većina nepovratno moralno ukaljana i ne ispunjava standarde čistote. U vremenu kada su laži gazda ogoljene, kada tajkuni sve teže održavaju čak i klijentelizam, kada radnicima "Aluminija" život dokazuje da su ih hrvatski nacionalizam, HDZ i Dragan Čović doveli do ulice i prosjačkog štapa, najgori mogući potez za svakoga ko želi radničko jedinstvo i pobjedu u radničkim borbama jeste taj da se ti radnici odgurnu natrag u ralje hrvatske elite.

Razumljivo je da dugotrajne defanzivne i čisto ekonomističke borbe, koje su obilježile protekle tri decenije radničkog života u Bosni i Hercegovini, uzimaju danak među najborbenijim aktivistima jer ne dovode do trajnijih i većih uspjeha. Razumljivo je da se u uslovima ogromnih pritisaka sa svih strana i nezainteresovanosti najširih slojeva razviju određeni resantiman i ogorčenost među najborbenijim radnicima. Ljudski je da se u takvim uslovima zapitaju za koga i za šta se bore, ako se drugi ne bore za njih, pa i da obrise svoje pobjede traže u porazima onih radnika koji su se do juče držali gazdama za skute. Moralistički odnos Sindikata solidarnosti je vjerovatno posljedica takvog sentimenta. Ali najborbenije radničke organizacije sebi ne smiju dopustiti luksuz sentimentalnosti!

Borba protiv nacionalizma, borba za razvijenu radničku svijet jeste borba koja se upravo i vodi prije svega među onima koji su bili zavedeni nacionalizmom, kao što se i klasna borba unutar neke nacije vodi pre svega prilaženjem radnicima koji još uvek vjeruju sistemu i gazdama. Ukazivanjem solidarnosti i podržavanjem konkretnih radničkih borbi, ne samo bez obzira na nacionalnost radnika, već i bez obzira na njihovu nacionalističku zavedenost, jeste jedini realan put ka jačanju klasne svijesti. Jedino kada vide prijatelje u radnicima drugih naroda će bivši nacionalistički radnici postati do kraja svjesni svog stvarnog neprijatelja – gazda iz njihovog vlastitog naroda.

Borba za „Aluminij“ na dnevni red dovodi ponovo dva ključna pitanja za radničku klasu Bosne i Hercegovine. Prvo je pitanje prevazilaženja nacionalističkih podjela i još uvijek prisutne zavisnosti od „svojih“ elita. Drugo je pitanje daljih koraka za najborbenije slojeve radništva, nakon što su decenije ekonomističkih borbi uzele svoj danak u vidu političke i lične iscrpljenosti. Iako na prvi pogled nevezana, ta dva pitanja su lice i naličje istog problema – problema političkog organizovanja radničke klase. Jedino organizovanjem u vlastitu, radničku, partiju i jedino stvaranjem jedinstvenog programa za osvajanje vlasti i povratak kontrole nad našom privredom mogu radnici izaći iz iscrpljujuće situacije u kojoj njihovu taktiku stalno diktiraju potezi gazda. Jedino borbom za osvajanje vlasti od strane radničke partije mogu se pokidati lanci klijentelizma u kojima nacionalističke tajkunsko-političke elite i dalje drže ogroman broj radnika, kojima se nacionalizam nameće kao način da zadrže radno mjesto, sviđao se on njima ili ne.

Podrška radnicima „Aluminija“ je danas utoliko važnija i utoliko potrebnija. Ne samo uprkos njihovoj prošlosti prećutne saradnje sa nacionalističkim gazdama, već baš i zbog te prošlosti. Pružanje ruke borbi za spas „Aluminija“ je ujedno i poziv na zajedničku borbu protiv onih koji su najkrivlji za sve što se u toj fabrici dešavalo u ratnim i posleratnim godinama, protiv nacionalističkih tajkuna i političara. Naše pomirenje će biti naša zajednička borba
!