Fabrika „Dubicotton“ iz Kozarske Dubice koja se bavi preradom pamuka je 01. februara 2015. godine bez zvanične najave otpustila oko 130 radnika. Koliko je život radnika u kapitalizmu nesiguran pokušaću da prikažem na primjeru ove firme u kojoj sam radio devet mjeseci pod ugovorm na određeno vrijeme.

Italijanski vlasnici su otpuštanje radnika obrazložili, nakon podjele otkaza, potrebom za reorganizacijom, smanjenjem i rezanjem troškova proizvodnje usljed nekonkurentnosti na svjetskom tržištu. Nije bilo nikakve najave niti saopštenja šta podrazumijeva reorganizacija proizvodnje i šta ona zapravo znači za radnike. Sastanci rukovodstava sa šefovima smjena i poslovođama su počeli krajem januara, a da pri tome nijedan predstavnik radnika nije pozvan niti na jedan sastanak. Niko od šefova nije javno rekao šta se sprema, tako da su fabrikom kružile glasine i neprovjerene priče o spiskovima sa imenima onih koji će dobiti otkaze.

 

Jedino što je bilo zvanično saopšteno jeste da fabrika neće raditi 1. i 2. februara zbog remonta fabrike. Pokazalo se da je to saopštenje obična laž! U ponedeljak, 1. februara, već od jutarnjih časova radnici su pozivani telefonom iz uprave fabrike. Svakom od njih rečeno je da dođu u fabriku na razgovor u tačno određeno vrijeme. Na tim „razgovorima“ uručivani su otkazi uz priču o tehnološkom višku. Radnici su praktično dovedeni pred svršen čin. Sve je bilo smišljeno tako da se spriječi bilo kakva reakcija radnika. Ovo bezobzirno i bahato ponašanje vlasnika i rukovodstva je posebno gnusno jer su tokom januara radnicima potpisivane garancije za kredite, iako je u planu bilo njihovo otpuštanje. Nekoliko dana nakon otpuštanja navodnog viška, proizvodnja je nastavljena u punom kapacitetu. Sada su preostali zaposleni radnici u situaciji da rade više posla za istu platu. To je ono što nam pod mjerama štednje i rezanjem troškova proizvodnje plasiraju kapitalisti i njihovi politički predstavnici!

“Dubicotton” je tipičan primjer stranog investitora zbog kojeg nas buržujski političari uvjeravaju da je potrebno fleksibilno tržište koje će omogućiti strane investicije koje prestavljaju kao rješenje za sve naše probleme. S druge strane, radnicima je postalo jasno da interes stranog investitora nije ekonomski napredak zemlje u koji ulaže kapital, već izvlačenje maksimalnog profita eksploatacijom jeftine i nesindikalizovane radne snage. Prosječna plata jedva prelazi 400 KM. Sa minimalnom platom većina radnika ne može sebi da priušti ni najosnovnija sredstva za život tako da su bili prisiljeni na zaduženja kod banaka za koje im je poslodavac uredno popunjavao papire. Klasičan primjer funkcionisanja kapitalističkog sistema. Svi zadovoljno trljaju ruke, i bankar i industrijalac, jedino radnik prolazi najgore jer mu je radno mjesto sve nesigurnije, plata sve manja, sredstva za život sve skuplja.

Reakcija sindikata

Posebnu priču predstavlja granski sindikat tekstila, kože i obuće Republike Srpske. Pošto u fabrici “Dubicotton” ne postoji sindikalna organizacija, nakon što sam saznao za otkaze odlučio sam da elektronskom poštom kontaktiram sa službom za informisanje Saveza sindikata Republike Srpske i da ih obavjestim o otpuštanju 130 radnika. Nakon što sam im dostavio detaljne informacije o fabrici, vrsti djelatnosti, namjeri otpuštanja radnika, dobio sam odgovor da je moj zahtjev prebačen predsjedniku granskog sindikata tekstila, kože i obuće Danku Ružičiću. Samo nekoliko sati nakon toga, na razgovoru na kojem mi je uručen prekid ugovora, direktor mi je saopštio da mu je lično predsjednik granskog sindikata Danko Ružićić rekao da sam ja kontaktrao sindikat. Nametnulo se logično pitanje: Koga zapravo zastupa sindikat i u čijem interesu radi rukovodtsvo Saveza sindikata Republike Srpske? Na upit sindikatu zašto su obavijestili direktora fabrike da sam sa njima kontaktirao, dobio sam šturi odgovor kako nisam naznačio da sam se javio anonimno!

Evo kako na zvaničnoj stranici granskog sindikata tekstila, kože i obuće konstatuju sa kakvim problemima se radnici u privatnom sektoru, posebno tekstilnom, susreću prilikom pokušaja sindikalnog organizovanja (preko 5 godina stara i jedina objava na njihovoj stranici): “Proces sindikalizacije u fabrikama se odvija teško zato što pojedini poslodavci to ne dozvoljavaju, a ukoliko i dođe do formiranja sindikata pojedini sindikalci bivaju proganjani i otpuštani s posla.” Koliko licemjerstva i bezobrazluka ima u ovoj izjavi vidimo kada se granskom sindikatu javi radnik a potom od strane predsjednika tog istog sindikata putem fantomskih sindikalnih povjerenika biva hitno prijavljen rukovodstvu fabrike. Kakvo uopšte ohrabrenje možemo dati radnicima koji su spremni da se sindikalno organizuju kada vas zvanični sindikat, koji bi trebao bar na papiru predstavljati radnike, otvoreno sabotira, prijavljuje gazdama a potom licemjerno lamentira kako je teško organizovati sindikat u privatnom sektoru?

Posebno je indikativno kako Danko Ružičić, predsjednik granskog sindikata tekstila, kože i obuće Republike Srpske, vidi otpuštanje skoro 130 radnika “Dubicottona”. U odgovoru koji mi je poslao obavjestio me je da je sindikalni povjerenik u firmi Dragan Puzavac, kako sa tim čovjekom ima odličnu saradnju i da ne vidi ništa sporno u otpuštanju radnika jer je sve urađeno po zakonu. Dakle, predsjednik granskog sindikata ne vidi ništa sporno u tome što su radnike poslali na ulicu. Njega ne interesuje da li će ti ljudi imati čime da prehrane sebe i svoje porodice i da li će im društvo omogućiti neki drugi posao kako bi mogli zaraditi osnovna sredstva za život. Ne! Njemu je bitno da zakon donešen u interesu kapitalista nije prekršen.

Kada predsjednik govori o odličnoj saradnji sa sindikalnim povjerenikom, treba imati par stvari na umu. Prvo, koga uopšte predstavlja fantomski sindikalni povjerenik, za koga samo par ljudi u fabrici zna da obavlja sindikalnu funkciju, ako u njoj nema sindikalne organizacije? Iz razvoja događaja jasno je da sindikalni povjerenik ne predstavlja radnike jer isti čovjek ima mjesto šefa održavanja i bio je na svim sastancima sa rukovodstvom firme na kojima se razmatralo otpuštanje i na kojima su sačinjavani spiskovi za otpuštanje radnika. Dakle, isti čovjek sa kojim granski sindikat ima odličnu saradnju pravi spiskove radnika za otkaz, a nema obraza niti zrno poštenja da radnicima otvoreno kaže šta se sprema. Drugo, ako granski sindikat ima svog povjerenika u firmi, koja je njegova uloga? Da li on treba da radi na organizovanju sindikalne organizacije, podnosi izvještaje granskom sindikatu o svome radu ili se sve samo svodi na formalnost? U svakom slučaju, očigledno da je sindikalni povjerenik po svom radu polu prikriveni agent rukovodstva fabrike, čovjek koji sve radi da podjeli radnike i onemogući bilo kakvo organizovanje.

Predsjednik granskog sindikata, očigledno, ne predstavlja radnike u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji osim na papiru tako da radnici ne mogu računati na bilo kakvu pomoć od predsjednika granskog sindikata. Čak i ako ga kontaktiraju, rizikuju da ih predsjednik granskog sindikata preko svojih ljigavaca koje naziva sindikalnim povjerenicima, prijavi gazdama firme. Takođe, upitno je i koje su aktivnosti granskog sindikata na organizovanju radnika jer na zvaničnom sajtu stoji samo jedna obavjest stara više od pet godina. Nema nikakvih izvještaja o borbi radnika, šta se učinilo u zaštiti radničkih prava, šta se radi na organizovanju radnika itd.

Zaključak

Kakvi zaključci se mogu izvući iz ovog slučaja? S jedne strane, moramo računati da će otpuštanja biti sve više. Gazde su odlučile da usljed protuvrječnosti koje su dovele do globalne kapitalističke krize, održe zaradu tako što će otpuštati radnike da bi rezali troškove proizvodnje, a u isto vrijeme će pojačati eksploataciju tako što će manje radnika raditi više posla za istu ili čak manju platu. Ne smijemo zaboraviti da će veći broj nezaposlenih na birou za zapošljavanje obarati već ionako nisku cijenu rada, pogotovo u industriji.

Ne smijemo gajiti iluzije u lokalne i republičke vlasti, političke predstavnike i njihova prazna predizborna obećanja, jer vidimo da ti isti ljudi koji nas svakodnevno bombarduju pričama o “nacionalnom interesu” rade sve suprotno od interesa običnog radnog čovjeka. Sjetimo se samo novog Zakona o radu napisanog u interesu poslodavaca, koji im daje odriješene ruke da otpuštaju radnike, krše ionako ruinirana radnička prava i da za to nikome ne odgovaraju.

Vidimo da sindikati, pod pritiskom vladajuće klase imaju, toliko degenerisano rukovodstvo da otvoreno sarađuje sa predstavnicima kapitala. Radnici i radnička baza u sindikatima im služi samo za potkusurivanje i bolju trgovačku poziciju u pregovaranju sa vladajućom klasom u čuvanju svojih privilegija i pozicija.

Međutim, ovo nas ne smije obeshrabriti da odustanemo od borbe koja za početak može uspjeti samo kroz sindikalno organizovanje i vraćanje Saveza sindikata pod kontrolu radničke baze. Neophodno je rukovodstvo koje radi na zaštiti i proširivanju radničkih prava a ne na neprestanom ponavljanju priče o socijalnom dijalogu koja u suštini znači čuvanje sopstvenih privilegija i interesa vladajuće klase. Zašto je važno sindikalno organizovanje? Ako pogledamo u prošlost vidjećemo da su radnici sva prava osvojili i odbranili samo kroz organizovanu borbu. Kroz cjelokupnu istoriju radničke borbe vidimo nužnost organizovanja ljudi koji žive od svog rada jer je to jedini način u borbi za poboljšanje životnog standarda. Na primjeru Dubikotona vidimo da je izostanak sindikalne organizacije značio da su radnici prepušteni sami sebi, da ne postoji ni minimum zahtjeva oko kojeg bi se radnici okupili, i samim tim su bili lak plijen za vlasnike koji su pred sobom imali otvoren put da rade šta im je volja. On pokazuje koliko je gazdama važno da drže radnike neorganizovane i podjeljene jer tad mogu neometano da krše radnička prava. Takođe, uz sindikalno organizovanje važno je da predstavnici radnika i u lokalnom i granskom sindikatu budu pod kontrolom radnika, tj. demokratski birani od strane radnika i u svakom trenutku smjenljivi ukoliko ne rade u interesu onih koji ih biraju. Samo se tako može spriječiti otuđenje sindikalnih povjerilaca i sindikalnog vodstva od baze i zloupotreba pozicija za otvorenu sabotažu borbe radnika za svoja prava.

Uz sve što je rečeno o neophodnosti sinidikalnog organizovanja, mora nam biti jasno da sindikati ostaju ograničeni na ekonomistička pitanja i samostalno u borbi protiv kapitala mogu doći samo do određenih taktičkih pobjeda. Iz iskustva sindikalne borbe moraju doći politički zaključci jer se borba protiv kapitala može završiti samo rušenjem kompletnog sistema.

Svakim danom nam je sve jasnije da protuvrječnosti u društvu (gdje na jednoj strani imamo nagomilano bogatstvo u rukama manjine a na drugoj opštu bijedu, nizak životni standard i perspektivu životarenja na rubu egzistencije) mogu razrješiti jedino borbom i organizovanjem oko konkretnih materijalnih interesa. Ovaj zadatak ne možemo ostvariti dok ne formiramo radničku partiju koja svoj program zasniva na korjenitom društvenom preobražaju u korist radnika koji predstavljaju većiniu u svakom društvu.