Poslije Bregzita, Britanija je doživjela još jedan politički zemljotres. Tereza Mej se suočava sa nestankom sa političke scene. Vanredni izbori su se pretvorili u Torijevsku katastrofu. Očekivana laka pobjeda torijevaca, koja je trebala uvesti decenije konzervativne vladavine, pokazala se kao običan mit. Umjesto toga, vidjeli smo nestanak vladine većine čiji je uzrok povratak Laburističke partije pod vodstvom Džeremija Korbina.

Dejvid Kameron se kockao i izgubio, sada se i Tereza Mej kockala i izgubila. Rezultati izbora su gurnuli zemlju u političku nesigurnost. Ovo je težak udarac za torijevce. Konzervativci su 2015. imali 331 poslaničko mjesto. Sada, nakon prebrojavanja svih glasova, oni bi trebali dobiti samo 318 mjesta. To znači nestabilan i „viseći“ parlament (u kojoj nijedna partija nema većinu).

CorbynMej je obećala „jaku i stabilnu“ vladu, koja će se uhvatiti u koštac sa teškim pregovorima oko Bregzita. Slika „jake“ Mej je pak sada razbijena u komade. Ovo je dovelo do uzbune u krugovima krupnog biznisa koji se odmah odrazio reakcijom na tržištima. Funta je pala za više od 2% u odnosu na dolar i evro. „Jasno da tržišta nisu bila spremna na ovakav ishod, jer to znači još više nestabilnosti“, rekao je to Džefri Ju, predsjednik Britanske investicione kancelarije.

Na izborima smo vidjeli prepotentno zalijetanje poput onog kada je Golijat odlučio da izazove Davida na dvoboj. Masovni mediji su pokušali da Mej prikažu kao „jaku i stabilnu“, te da napadnu i diskredituju Korbina. Ipak, što je više ljudi vidjelo robotizovanu Mej, sve više su je zamrzili. Manifest, po kojem je nastojala natjerati stariju populaciju da plati za socijalnu zaštitu i povući im subvencije za zimsko gorivo, je ispao potpuni fijasko, dok je neslavni naknadni zaokret oko toga otjerao mnoge torijevske tvrdokorne glasače. Njeno odbijanje da učestvuje u predizbornim debatama ili da odgovara na pitanja običnih ljudi je učinilo stvari još gorima i stvorilo utisak političkog kukavičluka.

Sada se Tereza Mej bori za svoj politički opstanak. Njen autoritet je uništen, ne samo među glasačkim tijelom, već i u sopstvenoj partiji, gdje se već poziva na njenu ostavku. Uprkos ovome, ona je odlučila (očito pod pritiskom torijevskog vodstva koje se plaši alternative) da formira manjinsku konzervativnu vladu. Ovo je doduše bilo moguće samo kroz truli dogovor sa Demokratsko-unionističkom partijom (DUP) čijih 10 poslaničkih mjesta u Vestminsteru mogu privremeno spasiti njenu političku kožu.

Podrška od strane DUP će doći uz visoku cijenu. Obe partije imaju svoje razlike i ovaj aranžman neće dugo potrajati u neizvjesnosti narednog perioda. „Ovaj dogovor znači da će Mej vladati koalicijom vrlo različitih interesa“ , istaknuo je Fajnenšel Tajms.

Tokom predizborne kampanje, Mej je upozoravala da bi Korbinova vlada bila “koalicija haosa”. To je sasvim prigodan opis vlade koju ona sada pokušava formirati. Ovo će biti vlada krize i kratkog vijeka trajanja. Poražavajući rezultati izbora su već gurnuli torijevce u krizu. Torijevska poslanica Ana Soubri je rekla da bi premijerka „trebalo razmotriti svoju poziciju nakon vođenja ovako poražavajuće kampanje“.

Iza scene, ljudi kao Boris Džonson se pripremaju za preuzimanje vodstva partije. Noževi su izvađeni, ali nesuđeni atentatori se još uvijek plaše da bi njihov postupak izazvao građanski rat unutar partije i njeno razbijanje. Zato su privremeno spremni toleristai diskreditovanu i nepopularnu Terezu Mej da bi dobili na vremenu, čekajući povoljniji trenutak da pokrenu izbore unutar partije. Međutim, rijetko ko od ozbiljnih posmatrača smatra da će ovo krhko primirje trajati dugo poslije ljetnjeg odmora.

Korbinova pobjeda

Pravi pobjednik ovih izbora je Džeremi Korbin. On je ovo učinio uprkos svim izgledima. Cijela torijevska štampa i establišment su u potpunosti stali iza Tereze Mej. Kada su proglašeni izbori, novine poput „San“ su Mej nazvale novom Megi (Tačer) koja bi mogla dokrajčiti Laburističku partiju.

Dan prije izbora, „Dejli mejl“ je iskoristio 13 stranica da napadne Korbina na najodvratniji mogući način. Štampa i mediji su pokušali Korbina okriviti za terorizam i druge zločine. Iskoristili su terorističke napade u Mančesteru i Londonu da ocrne Korbina kao apologetu terorizma. Ovi novinski baroni, koji su mislili da mogu oblikovati javno mnjenje, su se pokazali impotentnima.

Ankete su pokazivale veliku prednost za torijevce: i do preko 150 poslaničkih mjesta više od laburista. Ove ankete sada ne znače ništa. Čak i kada su se birališta zatvorila, stručnjaci establišmenta su prognozirali veliku pobjedu za torijevce i težak poraz za Korbina, ali cijela stvar se obrnula. Kada su čuli rezultate, torijevci nisu znali šta ih je snašlo. Neko vrijeme su odbijali da povjeruju u rezultate. Kada su konačno shvatili šta se desilo, njihova lica su odavala šok, zapanjenost i očaj.

Pored histeričnih napada establišmenta i medija, Džeremi Korbin se morao suočiti i sa zlobnim napadima iz sopstvene partije. Laburističko desno krilo je konstatno predviđalo da će laburisti izgubiti i da će pobjeda torijevaca biti ubjedljiva i slična pobjedi Margaret Tačer 80ih godina prošlog vijeka. Nema sumnje da su bleristi u Parlamentarnoj laburističkoj partiji željeli takav rezultat kako bi mogli pokrenuti novi napad uklanjanja Korbina iz vodstva Laburističke partije. Njihova zavjera je pak propala.

Protiv svih izgleda, Laburistička partija je napravila jedan od najspekatularnijih povrataka u britanskoj političkoj istoriji. Partija je dominirala u anketama i osvojila poslanička mjesta iako su joj svi predviđali teški poraz. Značajnije od poslaničkih mjesta je činjenica da su laburisti osvojili 40% glasova. Ovo je za 10% bolje od rezultata Eda Milibanda na posljednjim izborima, kad su laburisti poraženi. Brojke su veće i od rezultata Gordona Brauna i Tonija Blera iz 2005. Sigurno je više nego od Nila Kinoka (vođa laburista tokom 80ih, prim. ur.), koji je predviđao da će Korbin biti pregažen.

Ovo pokazuje da je laburistički Manifest, najljevlji još od 1950, vrlo popularan. On uključuje nacionalizaciju Kraljevske Pošte, željeznica i drugih javnih dobara. Manifest je mobilisao članstvo i ispunio entuzijazmom veliki broj običnih ljudi, posebno omladinu koja je u velikom broju glasala za laburiste. Ovaj rezultat je za laburiste fantastičan uspjeh, što je zbunilo sve Korbinove kritičare.

Milioni su izašli da glasaju, najviše u poslednjih 25 godina. Razlog ovome je laburistička masovna kampanja, ljevičarski manifest, i uključivanje velikog broja omladine. Počevši sa 20% zaostatka u anketama, Korbinova kampanja je u par sedmica smanjila zaostatak za torijevcima. Omladina je posebno podržala laburiste. Unutar populacije između 18 i 24 godine starosti, prema anketi „YouGov“, Korbin je dobio podršku od 71% naspram 15% za torijevce. Tokom izbora, veliki broj omladine je izašao na glasanje, najveći izlazak omladine na izbore još od 1987.

Raspoloženje tokom laburističkih masovnih okupljanja je bilo naelektrisano, posebno tamo gdje je Korbin držao govore. On je uspio da kanališe nezadovoljstvo u britanskom društvu, kao što je to uradio Berni Sanders u Americi. Politički komentatori su slijepi na ovo raspoloženje masa i ne mogu ga objasniti. Politički „stručnjaci“ su ostali zapanjeni.


Torijevci su poraženi u mjestima u kojima to niko nije očekivao. U Kanteberiju, čvrstom torijevskom uporištu posljednjih 100 godina, laburisti su razbili nekadašnju prednost torijevaca od 10 hiljada glasova.. Razliku je napravila činjenica da se 8 hiljada mladih registrovalo za glasanje. Laburisti su zamalo srušili i Amber Rad, torijevsku sekretarku unutrašnjih poslova u Hejstingsu. Laburisti su čak i blizu pobjedi u Kensigtonu, tradicionalnom torijevskom središtu. Izbori u tom okrugu posle dva prebrojavanja su morali biti suspendovani zbog male razlike u broju glasova.

Laburisti su napredovali širom zemlje. Pobijedili su u torijevskim mjestima u Velsu. U onim mjestima gdje laburisti nisu osvojili većinu, torijevci su izgubili veliki broj glasova koji je otišao prema laburistima. Osam torijevskih ministara iz prvog reda Donjeg doma je poraženo.

Liberalni demokrati, stisnuti između torijevaca i laburista, doživjeli su niz poraza. Nik Kleg, bivši lider liberala i bivši zamjenik premijera, je poražen u Šefildu – zaslužena kazna za prošle izdaje.

Ironično, jedina stvar koja je spasila Mej je torijevski oporavak u Škotskoj, gdje su torijevci dobili podršku među određenim slojevima gdje su propagirali „Uniju“. Kao rezultat ove demagogije, i određene zasićenosti Škotskom nacionalnom partijom (SNP), dobili su 12 mjesta, dok je broj glasova za SNP pao za 13%. Većina njihovih glasova je otišla torijevcima, čiji je broj porastao za 14%. Laburisti su takođe dobili određeni rast, povećali su broj glasova za 3%, najviše zbog Korbina. Ovu činjenicu su bleristički lideri škotskih laburista nevoljno priznali.

U Velsu, predizborna anketa je dala prednost torijevcima za 10%. Mej je bila uvjerena u torijevski proboj u ovom laburističkom uporištu, te je Vels posjetila čak tri puta. Ankete su pak brzo oborene početkom kampanje, gazeći torijevsku nadu. Vels ostaje čvrsto laburistički.

Desničarska antiimigrantska partija UKIP je doživjela potpuni kolaps. Ideja da će njihovi glasovi automatski otići torijevcima se pritom pokazala pogrešnom. Mnogi su dali podršku laburistima, privučeni laburističkom politikom protiv mjera štednje. Na kraju, Bregzit je ispao pas koji laje dok karavani prolaze, jer su ljudi postali zauzeti socijalnim problemima, poslovima, penzijama, nezaposlenošću i Nacionalnim zdravstvenim servisom (NHS).

Većina laburističkih poslanika je bila neprijateljski raspoložena prema Korbinu. Pokušali su ga se riješiti svakom prilikom, izglasavanjem nepovjerenja i pokušajem puča unutar partije. Tokom izbora, desno krilo se sramno predstavljalo lokalnim materijalom kao „lokalni laburisti“, (bez pomena Korbina) i potpuno ignorišući laburistički Manifest. Neki su čak otišli toliko daleko da su dijelili letke govoreći kako će Tereza Mej pobjediti i da Korbin nikad neće postati premijer! Ovo je bila očigledna sabotaža laburističke kampanje.

Sada im se ova strategija obila o glavu. Laburističko desno krilo je primorano da proguta svoje riječi. Oni nemaju alternativu već da čekaju i daju škrte komplimente Korbinovoj kampanji. Džek Strou, Tom Votson, Piter Hejn, Margaret Beket i ostali su primorani da pregrizu jezik i upute par gesti prema Korbinu. Sve to je samo jeftina gluma. Zavjere protiv Korbina će se nastaviti iza scene. Desničari neće odustati od potkopavanja Korbina.

Komentatori koji su otpisali laburiste sada se drže za glave. Ovo se nije trebalo dogoditi. Ljevičarska politika bi trebala biti nepopularna! Oven Džons, „lijevi“ žurnalist Gardijana, se držao ove pesimistične linije, a sad pjeva drugačiju pjesmu.

Glavna stvar koju možemo vidjeti jeste da se klatno u britanskom političkom životu okrenulo ulijevo. Program radikalnih reformi, uključujući nacionalizaciju, je našao odjeka širom populacije. Ideje koje su trebale biti gurnute u zaborav sada su ponovo u prvom planu. Nju Lejbor i blerizam su bačeni u defanzivu.

Ovaj rezultat će dati Korbinu veći autoritet u ponovo oživljenoj Laburističkoj partiji. Od početka izbora, 100 hiljada novih članova se pridružilo laburistima, prebacujući ukupan broj članova preko 600 hiljada. Ovo će ojačati ljevicu unutar partije. U stvarnosti postoje dvije Laburističke partije: Na jednoj strani imamo masovno članstvo koje podržava Korbina, a na drugoj strani desno krilo u okviru parlamentarnog dijela partije i birokratsku mašinu.

Ova situacija ne može trajati u nedogled. Korbin ne smije dozvoliti nastavak sabotaže. On treba vratiti automatski reizbor laburističkih poslanika tako da se partija može riješiti pete kolone koju čine karijeristi i torijevski simpatizeri koji iznutra potkopavaju partiju.

Poslije ovih izbora, Britanija se nalazi u nepoznatim vodama. Predstoje teški pregovori oko Bregzita. Britanski politički život je polarizovan između ljevice i desnice na način koji nije viđen od Drugog svjetskog rata. Ovo je alarmantno za stratege krupnog kapitala.

Dvije glavne partije, laburisti i konzervativci, su uzeli više od 80% glasova, fenomen koji nije viđen decenijama. Torijevci su gurnuti još više desno, a Laburisti pod vodstvom Korbina su krenuli ulijevo. Ova politička polarizacija je odraz rastuće polarizacije između klasa u britanskom društvu. Centar koji su predstavljali liberalni demokrati je uništen ovom polarizacijom.

Nalazimo se u periodu duboke političke, ekonomske i socijalne nestabilnosti. Čak i ako torijevci naprave dogovor sa DUP, manjinska vlada neće dugo trajati. Svakako neće trajati cijeli mandat. Pritisci će rasti i izvan parlamenta, sa uličnim pokretima protiv vlade. Torijevci će biti potpuno diskreditovani.

Prije ili kasnije doći će novi izbori. Politička kriza je odraz kapitalističke krize koja je počela 2008. i još uvijek traje. Ovo će stvoriti iznenadne i oštre promjene, koji će otvoriti nove prilike za laburiste i ljevicu. Cijela politička klima se radikalno promjenila.

Kapitalizam ne nudi rješenje za probleme radnog naroda i sve hitnija će biti potreba za promjenom društva. U narednom periodu doći će do porasta interesovanja za istinske ideje socijalizma i marksizma. Pred nama se otvara uzbudljivi novi period.