Da li su izbori bili pošteni? Kako bi bili, jugozapadni dio zemlje, dom Kurda koji većinom podržavaju ljevičarski HDP, u stanju je jednostranog rata od jula. Brutalni vojni pretresi, opsade i snajperi, policijski sati su koštali 2 hiljade života – većinom nevine omladine, djece i starih; glavnoj ljevičarskoj i kurdskoj partiji zaplijenjeni su izborni materijali, a stotine njihovih prostorija je uništeno od strane rulje, koju je organizovala i štitila turska država; hiljade turskih ljevičara i kurdskih aktivista, među kojima ima i lokalnih zvaničnika, je napadnuto i pritvoreno bez ikakvog razloga.

 

Posljednja tri mjeseca, turska vladajuća klika je stvorila atmosferu terora. Stotine radničkih i ljevičarskih aktivista je zlostavljano, napadnuto i ubijeno u napadima države ili u terorističkim napadima islamističkih i nacionalističkih sluga. U trenutku dok je objavljen zastrašujući snimak tijela dvadesetčetvorogodišnjeg glumca Haci Lokman Birlika ( ubijenog od strane policije ) kako njegovo tijelo pripadnici specijalnih jedinica vuku po ulici, Sabah, vjerno glasilo režima, je taj čin opravdalo tvrdeći da je to praksa i u ostatku svijeta.

U nedjelju, partija turskog predsjednika, Redžepa Tajipa Erdogana, AK Partija osvojila je većinu u turskom parlamentu. Za hiljade radikalizovane omladine i radnika ovo je došlo kao veliki šok. Kako je ovaj ubica i despot dobio podršku velikog djela populacije?

AKP ( Partija pravde i razvoja ) 49,29% - 313 mjesta;

CHP ( Republikanska partija ) 25, 5% - 134 mjesta;

MHP ( Nacionalistički pokret ) 12% - 42 mjesta;

HDP ( Narodna demokratska partija ) 10,69% - 61 mjesto.

Brojevi govore sami za sebe. AKP je dobila skoro 9% više glasova nego na izborima u junu. Povratila je parlamentarnu većinu koju je izgubila u junu, koji je bio prvi veći Erdoganov poraz.

Da li su izbori bili pošteni?

Da li su izbori bili pošteni? Kako bi bili, jugozapadni dio zemlje, dom Kurda koji većinom podržavaju ljevičarski HDP, u stanju je jednostranog rata od jula. Brutalni vojni pretresi, opsade i snajperi, policijski sati su koštali 2 hiljade života – većinom nevine omladine, djece i starih; glavnoj ljevičarskoj i kurdskoj partiji zaplijenjeni su izborni materijali, a stotine njihovih prostorija je uništeno od strane rulje, koju je organizovala i štitila turska država; hiljade turskih ljevičara i kurdskih aktivista, među kojima ima i lokalnih zvaničnika, je napadnuto i pritvoreno bez ikakvog razloga.

Posljednja tri mjeseca, turska vladajuća klika je stvorila atmosferu terora. Stotine radničkih i ljevičarskih aktivista je zlostavljano, napadnuto i ubijeno u napadima države ili u terorističkim napadima islamističkih i nacionalističkih sluga. U trenutku dok je objavljen zastrašujući snimak tijela dvadesetčetvorogodišnjeg glumca Haci Lokman Birlika ( ubijenog od strane policije ) kako njegovo tijelo pripadnici specijalnih jedinica vuku po ulici, Sabah, vjerno glasilo režima, je taj čin opravdalo tvrdeći da je to praksa i u ostatku svijeta. Premijer Ahmet Davutoglu je u međuvremenu obećao istragu o tome zašto je incident sniman!

U bombaškom napadu u Ankari na sindikalni i ljevičarski mirni protest ubijeno je preko 100 ljudi. I dok su milioni ljudi oplakivali žrtve i krivili državu za umješanost u napad, režim je neopravdano napao žrtve i ljevičare. Akcije policije za vrijeme napada, napadanjem demonstranata, ranjenih i pripadnika hitne pomoći, potvrdilo je umješanost države u ovaj varvarski čin terora.

Premijer Davutoglu, govoreći par dana kasnije, rekao je da su pogledi njegove partije i vlade „360 stepeni" različiti od onih ISIL-a – službeno okrivljenih za napad. Premijer je kasnije naredio zabranu svih vijesti koje se tiču istrage o počiniocima napada. Dok su informacije o počiniocima i njihovim vezama sa islamistima i državom slobodno kretale u internacionalnim medijima, njihovo širenje u Turskoj je bilo ilegalno.

Davutoglu je takođe tvrdio da država posjeduje imena nekoliko islamističkih samoubica koje međutim ne može uhapsiti jer još uvijek nisu počinili ništa ilegalno. U međuvremenu, desetine novinara, aktivista i običnih ljudi je uhapšeno zbog tvitova i komentara u kojima su navodno uvrijedili predsjednika. Dva dječaka od 12 i 13 godina su pod prijetnjom dvije godine zatvora zbog trganja postera predsjednika kako bi to prodali kao otpad.

Namjerna dvosmislenost države po pitanju podrške ISIL-u i ubijanja ljevičara, posebno nakon napada u Ankari, je Erdoganova poruka – poruka koju je ljevičarski dopredsjednik HDP-a ispravno dešifrovao: „Ako nam se suprotstavite, ubićemo vas u sred bijela dana i to ćemo zataškati". snagatorerdogan

Narednih sedmica, državni teror se nastavio; sve više novinara je pritvoreno, i ako je postojao bilo kakav privid slobode štampe, on je pod prijetnjama potisnut, sudskim nalozima i talasom eksproprijacije kompanije iako čak pripadaju buržoaziji – oponentima Erdoganove vladavine. Posljednje sedmice pred izbore, Erdogan je uveo monopolsku kontrolu masovnih medija, koja je uz ostala sredstva države upotrebljen za širenje laži i spinovanja, s ciljem da proširi atmosferu terora i antikurdske histerije.

U tipičnom dvoličnom maniru zapadnih „demokrata", njemačka kancelarka Angela Merkel ( kandidat nobelove nagrade za mir! ) otišla je u Tursku da promoviše Erdogana, nudeći Turskoj članstvo u Evrposkoj Uniji u zamjenu da Turska spriječi dolazak izbjeglica u Evropu. Objavljivanje izvještaja o napretku Turske je takođe odložen za nakon izbora.

Stupanj uznemiravanja i zastrašivanja nije nestao ni na dan izbora. Kurdski djelovi zemlje su militarizovani, a strahom je vršen maksimalni pritisak na glasače. Delegat Evropskog Parlamenta je to nazvao najmilitarističkom atmosferom kojoj je svjedočila.

Naravno, bilo je i direktnog lažiranja, kao što su izborna mjesta sa više glasova nego glasača; kandidati AKP kojI su tvitovali svoje listiće prije same procedure glasanja; i nekoliko djelova Istanbula gdje je turska izborna komisija ( YSK ) objavila izborne rezultate prije nego što su glasački listići stigli.

Kako izbori pod ovakvim uslovima mogu biti slobodni i pošteni? Erdogan ništa nije prepustio slučaju. Ipak, AKP nije dobila izbore zbog lažiranja, već zbog kampanje terora.

Balansiranje između klasa

Boreći se protiv nacionalističke i republikanske frakcije turske buržoazije da bi došao na vlast prije deset godina, glavni problem AKP danas je radikalizacija omladine i radničke klase koja se približava ljevici. Ova tendencija se jasno pokazala tokom protesta u Gezi parku 2013., i talasu štrajkova i protesta od tada. Klasna borba se djelom odrazila u usponu HDP-a, ljevičarske organizacije koja ima korijene u kurdskom pokretu. Njihov ulazak u parlament u junu je bio glavni razlog zašto je AKP uzgubila većinu. Ovo je uništilo Erdoganov san o uspostavi turskog sultanata koncentrisanjem moći u predsjedničkom kabinetu, pri čemu bi parlament imao dekorativnu poziciju.

Erdogan je oportunistički iskoristio pregovore sa kurdskim pokretom da zada udarce turskim nacionalistima, posebno CHP-u, sa lijeva; a onda se oštro okrenuo na drugu stranu, napadajući Kurde da bi dobio podršku sitne buržoazije i lumpennacionalističkih šovinista, s ciljem da napravi podjelu između HDP-a i ostatka turske radničke klase – da ih podijeli po nacionalnim linijama.

Izazivajući PKK da napadne turske snage i ubije turske vojnike- nijedan nije bio iz elitnih porodica oko Erdogana i njegovih saveznika – uspio je da stvori stanje terora, nestabilnosti i neizvjesnosti, povlačeći dio turskih masa iza sebe.

Taktika se isplatila – ne samo među konzervativnom anadolijskom srednjom klasom, od koje je dobio novi procenat glasova, već i među konzervativnim Kurdima koji su podržali HDP na izborima u junu. HDP je izgubio ukupno milion glasova u poređenju sa junskim izborima i većina ovih glasova je izgubljena u istočnom i jugoistočnom djelu zemlje.

Iako Erdogan nije imao zvaničnu ulogu na ovim izborima – kao predsjedniku nije mu dopušteno da bude član ili da javno podržava bilo koju partiju – izbori su bili o njemu. Njegova poruka je bila jasna: birajte između mene, garanta reda i jedinstva Turske, ili nekoga drugoga, koji će ponuditi samo haos.

Opozicija

U ovom kontekstu, važno je napomenuti da je većina glasača glasala protiv Erdogana. Ovo je pokazatelj podijeljene situacije u današnjoj Turskoj. Nacija je podjeljena na dva kampa, sa većinom populacije koja je protiv Erdogana, njegove korumpirane vladavine, njegovih autoritativnih islamističkih tendencija i imperijalističkih avantura. U isto vrijeme, kampanja AKP nije sadržavala nadu i entuzijazam za budućnost, već je izgledala jednolično i dosadno.

Pravo pitanje mora biti, zašto je Erdogan pobijedio? Zašto je neko ko je korumpiran i ubica, i ko ne budi entuzijazam, dobio izbore u tako podijeljenoj atmosferi? Erdogan je upetljan beskrajne skandale ; ponašao se kao lopov; i široko je prihvaćeno da on stoji iza povećanog prisutva ISIL-a i drugih islamističkih organizacija, koje igraju ulogu u destabilizaciji Turske u posljednje tri godine. Većini populacije je takođe jasno da iako ne vole PKK ( Radnička partija Kurdistana ), ipak je Erdogan taj koji je izazvao rat i smrt stotine turskih vojnika i policajaca, koji su većinom iz siromašnih slojeva društva. Ipak, iako su mase radikalizovane, na izborima im nije ponuđen politički projekat koji može pokazati put iz ćorsokaka i haosa današnJe Turske.

CHP je kroz istoriju bila partija koja je prikupljala lijeva stremljenja i trendove u turskom društvu. Ali za većinu onih koji traže izlaz iz krize u Turskoj, partija, i posebno njen vođa Kemal Kiličdaroglu, ne razlikuje se od tipičnog „pragmatičnog" političara; bez principa. Za predsjedničke izbore prošle godine, CHP se ujedinila sa ekstremno desnim MHP da podrže zajedničkog kandidata, koji ne samo da je branio desničarski ekonomski program, već koji je izabran zbog svojih islamističkih stavova.

Dok članovi CHP-a guraju partiju lijevo i u opoziciju prema AKP, vodstvo je vrlo umjereno u svojim dogovorima sa Erdoganom , koji su išli toliko daleko da je bilo dogovaranja o zajedničkoj koalicionoj vladi – zamka u koju su upale sve partije. Pokušajem da se uklopi sa AKP ili da dodvoravanjem legitimiše njene zločine, CHP se diskreditovao i udaljio od radnika i omladine. CHP nije ni kapitalizovao Erdoganov pad popularnosti i ostala je u stagnaciji od izbora 2011.

Bivši savjetnik i jedan od osnivača AKP, Abdulah Gul, govoreći o nedostatku alternative, rekao je: „ Druge partije su totalno promašile aspekt: njihove kampanje nisu pokušale da mobilišu oko određene ideje kao AKP. Oduševljene negativnom slikom AKP u svijetu, opozicija je bila sigurna da će AKP ostati ispod 276 mjesta u parlamentu i nakon ovih izbora.

HDP

HDP je bio izuzetak u turskoj politici tokom prošle decenije. Dok je opšta retorika predstavljala uglađeni novi govor, neodređenost i „umjerenost", HDP je viđena kao radikalni glas i glas naroda. U isto vrijeme, radikalna i herojska borba sirijskog YPG-a, grupe koja je dio istog trenda kao i HDP, inspirisala je stotine hiljada Turaka koji su se osjećali očajno zbog Erdoganovog flertovanja sa ISIL-om i drugim reakcionarnim islamistima. Dalje, uprkos mnogim pokušajima vodstva HDP-a da se dogovori sa Erdoganom, njegovi nasilni napadi protiv njih, natjerali su partiju na drugu stranu i privukli omladinu koja je protiv Erdogana.

Pozivajući se na „duh Gezi parka", HDP je ukazala na najveću slabost kurdskog pokreta posljednjih 40 godina – prvenstveno na to da se bazirao samo na kurdske djelove zemlje i oko kurdskih nacionalnih zahtjeva. Postajući turska organizacija, a ne samo kurdska, HDP je odigrao važnu ulogu u premošćavanju razlika između turskih i kurdskih djelova radničke klase, koju je vladajuća klasa posebno održavala. Ovo je djelomično i posljedica dvije decenije ubrzane urbanizacije. HDP je djelom uspio ujediniti i hronično podjeljenu tursku ljevicu i najnaprednije slojeve radničke klase. Ovo je pozicija koju je HDP zadržao.

Iako su se glasovi HDP-a smanjili sa 6 na nešto preko 5 miliona u odnosu na junske izbore, ovaj broj je ipak veći od 3,9 miliona koje su osvojili na predsjedničkim izborima 2014. a duplo više nego 2,5 miliona koji su dobili kurdsko/ljevičarski kandidati 2011. Uprkos svim pokušajima Erdogana da izgura HDP iz pretežno turskih zapadnih djelova zemlje, HDP je ipak zadržao svoje prisustvo tamo; značajno dostignuće s obzirom na oklonosti.

Dok su hiljade mladih podržale HDP, veliki slojevi populacije su bili skeptični. Tokom Gezi park pokreta, dok je većina članstva partije učestvovao u pokretu, partijski vrh nije uzeo organizovanog učešća, što je protumačeno kao uzdržavanje od pokreta s ciljem da se spasi mirovni dogovor između vlade i PKK.

Tokom predsjedničkih izbora prije godinu dana, isto ponašanje HDP-a je značilo neubjedljivu kritiku Erdogana u očima masa. Iako je partija promjenila liniju u odnosu prema ovim pitanjima, njeno vodstvo je stalno izgledalo kao da želi kompromis. Tokom ljeta, samo sedmicu dana prije masakra u Suruču, vodstvo HDP-a je ostalo otvoreno za koalicijske pregovore sa AKP ukoliko propadnu pregovori sa drugim partijama. Kasnije, nakon što je Erdogan pokrenuo jednostrani rat protiv Kurda i ljevice, HDP se čak priključio privremenoj vladi, formiranoj nakon objave novih izbora, zajedno sa AKP, pravdajući to boljom pozicijom da iznutra kritikuje i bori se protiv Erdogana i AKP.

Čak i danas, nekoliko dana poslije izbora, kada je postalo jasno da će Erdogan ostati na vlasti bez obzira na sve, glasnogovornici HDP-a su ostavili mogućnost prihvatanja predsjedničkog sistema u zamjenu za promjenu Ustava. Iako je ovo kasnije demantovano, to i dalje pokazuje sumnju da je HDP spreman da izda pokret i napravi dogovor sa Erdoganom u zamjenu za bolji dogovor u vezi kurdskog pitanja.

Tokom izborne kampanje, radikalni program HDP-a sa mnogo dobrih demokratskih zahtjeva, kao što su prekid rata, više autonomije regionalnim vlastima, više prava za nacionalne manjine i jasan zahtjev za mirom. Međutim, ovi zahtjevi potpuno u drugi plan guraju društvene i ekonomske zahtjeve HDP-a, i u očima naroda oni su ponovo potvrda laži i izvrtanja vlade – da HDP brine samo o Kurdima. Osim toga, mnogi zahtjevi partije su se poklapali sa zahtjevima drugih partija, stvarajući neuočljivu razliku između njih i drugih partija.

Uprkos svemu ovome, bombaški napad u Ankari je doveo do talasa antivladinih osjećaja i podrške za HDP. U danima poslije napada, hiljade ljudi su izašle na ulice. Univerziteti širom zemlje su zatvoreni zbog spontanog izlaska na ulice zajedno sa radnicima javnog i industrijskog sektora. U kurdskim djelovima zemlje, raspoloženje je bilo još gnjevnije, u nekim djelovima je bilo masovnog otpora prema vojnim operacijama.

Selahatin Demirtas je održao vrlo snažan govor koji su vidjeli milioni ljudi u kojem je izjavio da svako zna da su država i Erdogan odgovorni za teror u Turskoj.

Trodnevni generalni štrajk koji su vodili sindikati nakon napada u Ankari je bio najuspješniji štrajk posljednjih godina, i pokazao je da radnička klasa postaje spremna da se uključi u borbu protiv Erdogana. Ovaj pokret nije bio izolovan događaj. On je bio odraz nakupljenog nezadovoljstva radnika i omladine uzrokovanog godinama napada na životni standard i teško stečena dostignuća kao što su sekularizam i demokratska prava. Bilo je jasno da je režim uzdrman ovim pokretom.

Ali glavni potencijal pretvaranja pokreta u masovnu nacionalnu borbu je ostao neostvaren. Masovne aktivnosti su čak obustavljene tokom perdizborne kampanje zbog straha od napada. Iako je ovo ispravna mjera, ne smijemo zaboraviti da je 2 hiljade ljudi direktno ubijeno od strane režima, a samo 150 je ubijeno tokom masovnih protesta. Erdogan ne treba masovna okupljanja da ubija ljude. Niti će svojevoljno napustiti vlast ako izgubi izbore. Jedini način da se on ukloni sa vlasti je da se pripremi pokret odozdo baziran na revolucionarnom pokretu turskih i kurdskih masa.

Erdoganovi manevri

Izostanak takvog razvoja je dao Erdoganu više prostora za manevrisanje. Izostankom jake i jasne alternative, uz porast nesigurnosti i nestabilnosti, najzaostaliji slojevi i konzervativni djelovi sitne buržoazije – koja je pod ogromnim pritiskom kolapsa ekonomije i porasta nestabilnosti, i koja očajno traži jaku klasu kojoj će se prikloniti, okreće se Erdoganu. Ovo je tipično za ovu klasu, kojoj nedostaje sposobnosti i nezavisnosti, i koja se uvijek na kraju prikloni odlučnijoj i jačoj od dvije klase – radničkoj ili kapitalističkoj klasi.

Erdoganova obećanja o stabilnosti i povratku ekonomskog prosperiteta od prvih deset godina njegove vladavine, savršeno odgovara konzervatizmu ove klase, koja nije vidjela nijednu drugu alternativu koja može spriječiti haos koji ulazi u njihove živote. Podjelom radničke klase po nacionalnim linijama i režimom terora, Erdogan se uspio predstaviti kao jak čovjek, utjelovljenje i garant sigurnosti nacije. Cijela njegova kampanja se zasnivala na ovome, sa sloganom: „Nisam ja, niste vi, to je Turska."

Ovo je takođe imalo uticaj i na konzervativne kurdske djelove zemlje. Dok je HDP išao napred, kao i kurdski pokret u Siriji, oni su podržavali pokret; ali čim su se pojavile tenzije bez jasnog odgovora kurdskog vodstva, kurdski konzervativni srednji slojevi su postali demoralisani i pesimistični. Vidjevši povratak PKK metoda, koji nisu postigli mnogo tokom 40 godina građanskog rata, oni su se vratili AKP-u da mole za stabilnost.

Nestabilnost ispred

Problemi Turske nisu problemi parlamentarne većine; oni su dio krize turskog kapitalizma. Dok je turska ekonomija, uz podršku svjetske ekonomije, bila u rastu, ekstremna nejednakost i korumpirana vladavina vladajuće klase je tolerisana od strane radnih masa. Ali čim je rast ekonomije usporen, mase su postajale sve više radikalizovane i nemirne. S ciljem da odbrani svoju vladavinu i privilegije, vladajuća klika se pomjerila prema desnici, podilaženjem najzaostalijim i reakcionarnim slojevima, ali pomjeranjem prema desnici još više je podijelila društvo.

Reakcionarne snage koje su njegovane za intervenciju u Siriji i da unište ljevicu u Turskoj razvile su svoju logiku. Kao štvo svaki Pakistanac i Sirijac može objasniti, svi režimi koji su pokušali da pripitome islamiste su to požalili. S ciljem da očuva svoju poziciju, Erdogan je pripremio teren za „sirizaciju" Turske – tj. njenu dezintegraciju, ne samo između Kurda i Turaka, već i između anadolijskih i zapadnih djelova zemlje, koji bi mogli dovesti do toga da Turska postane propala država.

Međutim, izborna pobjeda će još više hraniti Erdoganovu megalomaniju, postajući sve brutalniji i arogantniji. Njegova kampanja protiv Kurda neće tu tavršiti, jer će on pokušati da se obračuna sa svima koji su ustali protiv njega.

Stabilnost koju srednji slojevi traže neće doći. Niti će se vratiti godine prosperiteta, podržane svjetskim ekonomskim bumom. Kad ova stvarnost spusti na mase, sve što ostane biće nejednakost u porastu i pojačana eksploatacija turskih radnika i omladine. Pljačkanje Palate i njegovih pristalica, sa rastom siromaštva i patnje, dovest će radničku klasu u ponovni sukob sa vladajućom klikom. Sitna buržoazija će oscilirati između zelje za stabilnošću obećanu od Erdogana, i bijesom uzrokovanog neispunjenim obećanjima. Ali oni neće imati drugdje da se okrenu nego radničkoj klasi.176080

Erdoganova despotska priroda njegovog kursa takođe izaziva rascjepe unutar vladajuće klase, djelovi su ozbiljno zabrinuti smjerom kojim njegova vladavina ide. Ali turska liberalna buržoazija, koja je nekad djelomično igrala progresivnu ulogu, svedena je na plašljivog parazita. Dok se boji Erdogana, u isti mah se još više boji pokreta masa. Uprkos prigovorima, oni su uvijek bili spremni na dogovor sa Erdoganom, koji im osigurava profite pljačkom državne kase ili privlačenjem špekulativnog kapitala u Tursku. Erdoganova zaostalost i lumpenska priroda je odraz ćorsokaka u kojoj se nalazi turska vladajuća klasa.

Jedina klasa koja može pokazati izlaz iz ćorsokaka je turska radnička klasa – najjača radnička klasa na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. Ali radnička klasa nema vodstvo ni organizaciju; ostaje zadatak na HDP-u da premosti jaz između revolucionarne omladine i radničkih masa. Ovo se može učiniti samo kroz odlučni napor da se povežu borbe radnika u svim djelovima zemlje sa opštim zahtjevima, radikalnim programom i planom borbe. Ako se bude vodila odlučno, takva borba bi brzo privukla srednje slojeve, koji su isto tako žrtve krize kapitalizma, ali koji su u nemogućnosti da pronađu izlaz kroz svoju klasu.

U isto vrijeme, partija mora povezati dnevne zahtjeve sa opštom borbom protiv kapitalizma. Borba za pravdu, mir i civilizovan životni standard ne može uspjeti ako moć ostane u rukama manjine. Samo preuzimanjem ekonomske i državne moći u svoje ruke, radničke mase mogu spriječiti truljenje i dezintegraciju društva koju kapitalizam donosi. Ovo mora biti strpljivo objašnjeno masama, koje će i same doći do istog zaključka kroz sopstveno iskustvo.

Turska prolazi kroz turbulentna vremena. Izbori su pobjeda za Erdogana; ali oni ne prikazuju cijelu situaciju. Izbori ne mogu ništa drugo prikazati nego statičnu tačku u pokretnom procesu; niti mogu prikazati ono što se događa ispod površine.

Turska se nalazi malo ispod tačke ključanja. Široko rasprostranjeni bijes i frustracija, epizodično se pojavljuju kroz slučajne pokrete i događaje, da bi se nakon toga primirili zbog nedostatka organizacije. I dok ovo vladajućoj klasi daje prostora za manevrisanje, ono ne rješava glavne protivrječnosti. U tako eksplozivnoj situaciji, raspoloženje se može promjeniti za 24 sata, i danas pobjedonosni Erdogan se može suočiti sa revolucinarnim pokretom koji ga može izbrisati sa karte. Jednom kada radnici i omladina Turske budu u pokretu, ništa ih neće moći zaustaviti. Njihov pokret će biti novi stupanj klasne borbe – ne samo na Bliskom Istoku, nego u cijelom svijetu.