Brutalno ubistvo Vuka Stoiljkovića, kao i oprečne informacije o zločinu, izvele su nekoliko hiljada Nišlija na centralni gradski trg, gde su mirnim protestom u pomen Vuka poslali poruku upozorenja nadležnim institucijama da neće tolerisati nikakve iznimke po pitanju kažnjavanja počinioca.  Bez spekulacija o tome šta se zaista dogodilo u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje zašto se sumnja u zvanični izveštaj policije i gde, kada i zašto prestaje poverenje naroda u rad nadležnih institucija? Ovo svakako nije izolovani slučaj, paralelno se u Novom Sadu demonstriralo protiv ukidanja presude i vraćanja u ponovni postupak slučaja ubistva manekenke Červenko, a aktuelizovane su rasprave o nerešenom ubistvu Nikole Albijanića, smanjenju kazne zatvora ubici Igora Pavlova, kao i kašnjenju suđenja ubici Marije Cimbal, da pomenemo samo neke. Ovaj niz nas upućuje na zaključak da se ne radi o pojedinačnom odstupanju, nego o sistemskom problemu koji je u srži svake kapitalističke države. 

 

Država kojom vlada diktatura kapitala, sve svoje odluke nužno donosi u interesu kapitala, te je samim tim i moć pojedinca ekvivalentna njegovom imovinskom stanju koje diktira različit tretman za, sa materijalno-pravne strane, istovetne slučajeve. Proteklih dvadeset godina privatizacije koje je rezultiralo uništenjem privrede, otpuštanjem velikog broja radnika, uništavanjem sistema socijalne zaštite i permanentnim stanjem nezapošljivosti, dovelo je većinu stanovništva na ivicu bede, dok su se paralelno nove elite sve više bogatile, zaoštravajući klasnu razliku. Bes onih koji nemaju dovoljno materijalnih sredstava za osnovne egzistencijelne potrebe u susretu sa luksuzom i bogatstvom povlašćenih slojeva kulminira pred činjenicom da to bogatstvo može da podrazumeva i izuzeće iz zakona, makar bila u pitanju i najteža krivična dela. Protivrečnosti u policijskim saopštenjima su okidač za sumnju i uznemirenost, a nelogična javna preinaka činjenica ili odluka drskost koja se narodu  baca u lice dodatno pojačavajući opšti gnev. 

Međutim, ovakav odnos ima dvojako povoljne efekte po državu, sa jedne strane ona ostaje na strani privatnog kapitala, a sa druge strane blagonaklonim odnosom prema kriminalu indirektno ga podstiče, stvarajući sebi opravdanje za jačanje represivnog aparata, opet upravo u cilju sigurnije zaštite materijalnih interesa vladajuće klase. Nuspojava je skretanje sve većeg broja mladih u kriminal, odnosno pojačana lumpenizacija radničke klase čije su izvanzakonske radnje ekvivalentne jurišanju muva na lepak, koji je u ovom slučaju buržujski. Jačanje represivnog aparata je nužno u društvu koje počiva na nepomirljivim klasnim razlikama, a nema resurse uz pomoć kojih bi se država nosila sa bedom koju sama proizvodi, te je spremna da na socijalni bunt svog naroda reaguje silom. 

U konkretnim slučajevima ova sila je spremna da brani niz sudskih presuda i postupaka neprimerenih izvršenim zločinima, pod parolom očuvanja državnog poretka. Ukoliko sudovi ne sude u ime naroda, kako i dalje ipak stoji u dispozitivu svake presude, ne treba da bude i najmanje sumnje da će u jednom trenutku narod presuditi u svoje ime. Uopšte, postavlja se pitanje zašto još uvek sudovi sude u ime naroda. Daleko bi pravednije bilo da sudovi sude u ime države. U tom slučaju ove presude materijalno ne bi bile sporne, jer se od države koja neguje socijalne razlike u društvu tako nešto i očekuje.

Pojačan kriminal u Nišu je pravdan dugogodišnjim odsustvom načelnika Policijske uprave, pa su ga horski, a u cilju svojih sitnih političkih kampanja prizivale i gradske vlasti i opozicione građanske partije. Pojednostavljeno, isti oni koji su zagovarali divlji zapad zarad ličnog bogaćenja, tražili su šerifa.

Akcije pripadnika Interventne brigade i Žandarmerije, kojima svedočimo od protesta Nišlija povodom ubistva Vuka Stoiljkovića, govore da je pristigli šerif policije svojevrsni domaćin koji se ne libi da izudara šamare nemirnoj deci, te poput Gavrila iz filma „Tri karte za Holivud“  lupajući šakom o sto viče: „Udri Milicijo! Nama nije potreban takav narod! Stvorićemo mi bolji narod!“. I dok tako načelnik policijske uprave golim grudima juriša na bajonete kriminala, i o tome kao u „Sumnjivom licu“ revnosno obaveštava ministra unutrašnjih dela, u PU Niš šesnaest slučajeva, koji za teška krivična dela terete pripadnike Žandarmerije, sakupljaju prašinu.

Ovde treba prepoznati socijalnu pozadinu problema radi koga se demonstrira, a to je sve lošija politika po pitanju zaposlenosti i sve jača reforma u pravcu učvršćivanja sistema koji je funkcionalno nesposoban da u zemlji poluperifernog kapitalizma uspostavi politiku makar blisku politici pune zaposlenosti i gde pravdu ne dobija niko osim državnih činovnika i njihovih sponzora.

Bitno je razumeti da su problemi koji su Nišlije nagnali na ulice isti oni problemi koji su radnike u Užicu i Leskovcu naterali na demonstracije i okupacije svojih fabrika, odnosno da je izravni kriminal sistemska nužnost privatizacije kao ozakonjene pljačke, pa borba za Vuka ne sme da se iscrpi u apstraktnim floskulama „borbe protiv vršnjačkog nasilja“, nego treba biti usmerena na srž problema.

Zajednički problemi se rešavaju zajedničkom borbom!

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!