Mnogobrojne fabrike osnovane od strane radnog naroda socijalističke Jugoslavije, danas su ako ne razvaline, onda blijede sjenke postrojenja koja su zapošljavala hiljade radnika.
 
Svaka od tih fabrika ima svoju priču, obilježenu lokalnim posebnostima. Ipak sve su te priče suštinski vrlo slične i govore o osnivanju, zlatnim godinama socijalizma, krizi, ratu, uništavanju i privatizaciji. Ovo je priča o fabrici koja se danas zove Fabrika poljoprivrednih mašina Nova Mehanika – Kozarska Dubica, nastala na osnovu intervjua sa bivšom direktoricom ove fabrike, Slavicom Drvenicom.
 

 


PRIVATIZACIJOM  SMO PREVARENI


Razvojni put fabrike datira od 1945. godine kada je preduzeće djelovalo kao radionica za opremu i održavanje poljoprivrednih mašina. Od 1956. godine posluje kao samostalni pogon pod zazivom Mehanika pri vodoprivrednom preduzeću Una – Bosanska Dubica. Dvadeset godina kasnije postaje dio Radne organizacije Tvornica traktora i priključnih mašina - Novi Travnik. Od 1980. do 1983. transformiše se u Radnu organizaciju Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina i pod tim imenom posluje sve do 1990. godine. Tokom 1990. godine transformisana je u društveno preduzeće Tvornica poljoprivrednih mašina i pod tim nazivom funkcioniše sve do prelaska u akcionarsko društvo registrovano 2001. godine. U naredne dvije godine država prodaje svoj dio akcija. Preduzeće kao akcionarsko društvo bez udjela državnog kapitala djeluje do 2009. godine kada je otvoren stečajni postupak. Dvije godine kasnije fabrika je prodana na javnoj licitaciji firmi „Kondić komerc DOO Kozarska Dubica“. 

 

Kako bi ste generalno opisali stanje u Mehanici kada ste u njom počeli da radite?

 

U Fabrici poljoprivrednih mašina Nova Mehanka iz Kozarske Dubice (sadašnji naziv) zaposlila sam se 1989. godine. Njen tadašnji naziv bio je Radna organizacija Tvornica poljoprivrednih priključnih mašina Bosanska Dubica u sastavu SOUR-a MMK „Bratstvo“ Novi Travnik. Visoko je kotirala na tržištu bivše Jugoslavije kao jedan od najboljih proizvođača poljoprivrednih priključnih mašina. U njoj je rad bio poštovan a radnik nagrađivan za svoj rad.

 

U to vrijeme bila je čast svakom radniku da radi u takvoj sredini. Radnički savjet je bio organ upravljanja i direktor kao izvršni organ. Radnici su putem svojih predstavnika, koje su birali u Radnički savjet, odlučivali o svemu što je bilo bitno za rad i život u fabrici. Bila je to organizovana zajednica gdje se kroz radnički savjet formirala radnička svijest tako da radnik kao član društva radi, stvara i sudjeluje u upravljanju fabrike kao jednog segmenta društva. U takvoj sredini radnik se osjećao slobodan i zaštićen. Postizao je bolje rezultate jer ga je društvo vrednovalo srazmjerno njegovom doprinosu kroz naknade za rad tj. platu i druge vidove nagrađivanja. Radnički savjet su činili predstavnici svih sektora, proizvodnih i neproizvodnih odjeljenja prema sistematizaciji rada fabrike.

 

Koliko je fabrika u to vrijeme imala zaposlenih i koje su bile njene osnovne djelatnosti?

 

Fabrika je 1989. godine zapošljavala nešto manje od 600 radnika. Osnovni proizvodni program bila je proizvodnja poljoprivrednih priključnih mašina. Pored osnovnog programa fabrika je od 1981. godine bila uključena u proizvodnju pozicija za namjensku industriju. Po toj osnovi bila je dugi niz godina stalni kooperant Radnoj organizaciji „Pretis“ iz Vogošće, Fabrike „Đuro Đaković“ iz Slavonskog Broda, Vazduhoplovnog zavoda „Kosmos“ iz Banja Luke i „Rudi Čajevec“ iz Banja Luke. Od 1987. do 1992. godine uspješno je sarađivala sa firmom „Vogel & Noot“ iz Austrije. Zahvaljujući toj saradnji u fabrici su razvijeni proizvodi visoke kvalitete za domaće i svjetsko tržište. Mehanika je bila stalni učesnik na međunarodnim sajmovima gdje je stekla priznanja za rad i razvoj novih proizvoda. Bila je jedan od najboljih i napoznatijih proizvođača poljoprivrednih priključnih mašina u Jugoslaviji i jedan od rijetkih koji je izvozio na strano tržište Čehoslovačke, Nigerije, Italije, Pakistana, Iraka i Austrije.

 

Radeći u okvirima planske privrede u periodu od 1981. do 1991. godine fabrika bilježi rast obima proizvodnje, akumulativnosti, produktivnosti i ostalih važnih elemenata poslovanja. Raste broj zaposlenih kao i lični standard radnika.  Planska privreda ima svoj red. Sve što funkcioniše u redu u skladu sa pravilima odnosno planovima daje pozitivne efekte. U vrijeme planske privrede, kada je vlasništvo nad materijalnim dobrima bilo državna svojina,  gdje je organ upravljanja bio radnički savjet, bili su pozitivni rezultati u odnosu na danas.

 

Da li možete da uporedite tadašnja prosječna radnička primanja sa današnjim, kvalitet života radnika tada i danas?

 

Prosječna plata radnika u metaloprerađivačkoj industriji u odnosu da današnje vrijeme po parametrima standarda za zadovoljovanje osnovnih materijalnih potreba je bila skoro duplo veća. Pored naknade za rad, radnik je dobijao regres za godišnji odmor i imao je obezbjeđen topli obrok u Restoranu društvene ishrane u sastavu fabrike. Plaćane su naknade za prevoz radnika.

 

Plate su isplaćivane redovno u granicama kretanja naknada za rad u grupaciji. Radnicima su dodijeljivani stanovi i stambeni krediti. U krugu fabrike organizovana je društvena ishrana i potpuna zaštita na radu, zdrastvena zaštita, ambulanta opšte i stomatološke prakse.

 

Danas od kvaliteta života radnika u odnosu na period do 1990. godine skoro da nema ništa, osim mjera zaštite na radu. Radnici se tretiraju kao potrošna roba. Česta je pojava rada na crno bez uplate doprinosa za Penziono–invalidski fond i zdrastveno osiguranje. Danas postoji velika ponuda radne snage i nemogućnost zapošljavanja. Nasumično zapošljavanje u privatnom sektoru i na mjestima državnih službenika se ne može porediti sa zaposlenošću radničke klase u periodu do 1990. godine.

 

Kako je funkcionisao sindikat u to vrijeme? Na koji način su bila zaštićena prava radnika, i kako su mogli da djeluju ako bi im ta prava bila uskraćena?

 

U sindikalnu organizaciju birani su  predstavnici svih sektora u fabrike. Sindikalna organizacija je radila u skladu sa donesenim sindikalnim pravilnicima o radu sindikata usklađenim sa zakonskom regulativom. Sindikalna organizacija je bila član  Saveza sindikata na nivou metalo-prerađivačke industrije Bosne i Hercegovine. Prava radnika bila su zaštićena i propisana pravnim aktima fabrike. Svaki radnik je znao svoja prava i obaveze koji su razrađivani na sindikalnim grupama. Nepravilnosti su rješavane putem disciplinskih i drugih komisija na nivou fabrike u skladu sa donesnim pravnim aktima fabrike, a ista su bila usklađena sa zakonom.

 

Danas je, generalno, sindikat kao institucija skoro zamro, osim u prosvjeti i u zdrastvu. Izgubila se solidarnost među radnicima zbog straha od gubitka posla, tako da nema aktivnosti sindikata u privatnom sektoru. Problem je što ljudi nemaju vjeru u koncept aktuelnih vlasti jer su u posljeratnom periodu, a to je skoro 20 godina, uzaludno pokušavali da riješe radničke probleme putem sindikalnih organizacija i ostali bez odgovora nadležnih državnih institucija. Takav status radnika je bio ogledan primjer za mlade ljude sa novostečenim diplomama, potencijalne radnike i stručnjake da zaposlenje traže u inostranstvu. Da li je to strani koncept ugrađen u domaći privredni sistem ili nesposobnost zakonodavne i izvršne vlasti da uposli mladu profesionalnu radnu snagu i brine o domaćem privrednom sistemu – pitanje je otvoreno.

 

Kada je počeo proces imovinske transformacije fabrike, i u kojoj mjeri su radnici Mehanike bili svjesni šta taj proces sa sobom donosi? Da li je uopšte bilo otpora svojinskoj transformaciji?

 

Slavica Drvenica

Početkom 1998. Vlada Republike Srpske je donijela odluku o bezuslovnom procesu transformacije privrednog sistema i vlasničkoj transformaciji. To je obrazlagano uslovljenošću od strane međunarodne zajednice. Uslov za bilo kakvu komercijalnu pomoć, oporavak ili saradnju bilo je provođenje privatizacije privrednog sistema, odnosno identifikovanje vlasnika.Vlada Republike Srpske je u saradnji sa stranim konsultantima sačinila opšti koncept procesa privatizacije privrednog sistema Republike Srpske. Polazna osnova privatizacije bila je transformacija državnog kapitala u privatni akcionarski kapital. O provođenju tog procesa je doneseno niz zakonskih akata. Koncept privatizacije podrazumijevao je da se u potpunosti prizna privatni kapital koji je nastao na osnovu internih dionica i ostalih privatnih ulaganja.

 

Privatizacija je realizovana u više faza. Prvo je privatizovan državni kapital u preduzećima, a kasnije i privatizacija svega ostalog državnog kapitala koji je iznosio otprilike 25%. On je na kraju prodan za staru deviznu štednju kao ekvivalent novca za kupovinu državnog kapitala. Akcionarsko društvo Mehanika je registrovano 28.9. 2001. godine u skladu sa zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima.

 

Radnici nisu mogli uticati na donošenje zakonske regulative o vlasničkoj transformaciji fabrike. Takođe, radnici nisu bili svjesni šta taj proces sa sobom donosi.  Državni kapital se mogao kupiti putem vaučera. Pravo na vaučere su imali svi državljani Republike Srpske tako da su i radnici fabrike raspolagali svojim vaučerima po svojoj volji i mogli ulagati gdje oni žele. U tom procesu jedan  dio radnika kupio je državni kapital fabrike.

U toku tog procesa kao vlasnici fabrike  preovladali su investicioni fondovi – BORS fond, PIO fond, jedan dio su imali radnici iz fabrike i treća lica. Ukupno je bilo oko 580 akcionara. Tada je bilo oko 300 radnika a visina akcionarskog kapitala se kretala oko 12.35 miliona KM.

 

Da li su se radnici na ideološkom planu suprostavljali kapitalizmu?  Kako objašnjavate da su tako lako odustali od društvanog okvira koji im je tada davao posao i socijalnu sigurnost?

 

Plansku privredu i društvene odnose koju su živjeli do 1991. godine uništio je rat u bivšoj Jugoslaviji. Radnici se toj sili razaranja materijalnih dobara i transformaciji društvenih procesa nisu mogli da suprostave. On je nametnut višom silom i tek 1995. godine radnici su se suočili sa onim što je preostalo od fabrike i ukupnog privrednog sistema.

 

U kakvom stanju je Mehanika dočekala raspad Jugoslavije i početak rata?

 

Fabrika je do 1991. godine radila u dvije pune smjene a dio kapaciteta je korišten 24 časa dnevno. Prerađivano je i do 3,5hiljda tona čelika na godišnjem nivou. Početkom 1991. godine svi rezultati po pitanju kvaliteta proizvoda i zastupljenosti na tržištu ukazuju da je bila najbolja fabrika ovog proizvodnog programa u bivšoj Jugoslaviji. Uz konstantan razvoj novih proizvoda fabrika je tada imala oko 150 vrsta proizvoda osnovnog proizvodnog programa. Zapošljavala je oko 600 radnika.

 

Šta se sa mehanikom dešavalo tokom rata i u kom kapacitetu je radila i na koji način se upravljalo njenim radom?

 

Rat je skoro u potpunosti prekinuo poslovanje fabrike. Smanjen je broj zaposlenih zbog ratnih obaveza u odbrani zemlje. Proizvodnja se na minimalnom nivou odvijala samo za kupce iz Republike Srpske i Srbije i u svojstvu radne obaveze.

 

U procesu privatizacije 30% vlasništva je pripalo državi – ostatak je ponuđen putem vaučera svim građanima Republike Srpske. Oni su to prihvatili i učestvovali u kupovini privrednih i javnih preduzeća. U tom postupku radnici nisu mogli razumjeti šta dobijaju, a šta gube. Vjerovali su u državne institucije bez pogovora. Kad su nastupile negativne posljedice privatizacije radnici više nisu mogli reagovati jer je proces privatizacije završen. Isti postupak je vođen u cijeloj privredi Republike Srpske čiji je sastvni dio Fabrika poljoprivrednih mašina Kozarska Dubica.

 

Kako su radnici reagovali na proces privatizacije, ko ih je u tom procesu predstavljao i branio njihove interese?

 

Već sam rekla da je proces privatizacije bio bezuslovan. Zakon je donesen putem zakonodavne vlasti  i radnici, na to nisu mogli da utiču. Radnici nisu bili svjesni da je imovina koju su stvarali privatizacijom oduzeta i dijelom kompenzovana kroz akcije. Formirani su investicioni fondovi koji su došli u posjed preduzeća, zajedno sa trećim licima, putem vaučera. Tako su radnici koji su do sada učestvovali u životu, radu i upravljanju preduzeća izgubili materijalna dobra sa kojima su radili. Izgubili su sigurnost, zaštitu i volju za radom.

 

Proces propadanja započet ratom se tokom privatizacije ubrzano odvijao. Upravni odbor koji su činili predstavnici uloženog kapitala putem vaučer ponude bili su strani državljani koji su kao vlasnici upravljali vođeni vlastitim interesom bez ikakvog daljeg ulaganja kapitala. To je vodilo ka sljedećoj fazi - rasparčavanju imovine. Izvršni organi kao što je bio direktor bili su u službi provođenja odluka upravnog odbora. U takvoj konstalaciji snaga upravljanje i rukovođenje imovinom, procesom proizvodnje i najamnim radnicima  vodilo je u stečaj.

 

U kakvom stanju je bila Mehanika neposredno nakon rata i kojim dobrima je raspolagala?

 

Nakon rata fabrika je zadržala proizvodne kapacitete. Imala je manji broj radnika, izgubila je dio inženjerskog kadra i finansijska sredstva ali je ipak imala mogućnost da nastavi proizvodnju. Uslov za nastavak proizvodnje bila su obrtna srestva. Zahtjevi tržišta Republike Srpske i Srbije bili su osnov za planiranje proizvodnje. Proizvodnja se odvijala u skladu sa postojećim finansijskim sredstvima i osvajanjem novog tržišta. U posljeratnom periodu usljedila je dalja transformacija vlasništva.

 

Čini li Vam se da su se stvari mogle drugačije odvijati kako u Mehanici tako i generalno kada je riječ o pravima radnika u Jugoslaviji? Da su radnici bili organizovani u autentičnu radničku partiju koja bi branila njihove interese, organizovala otpor i aktivno djelovala tokom privatizacije?

 

Da nije bilo rata sve bi bilo drugačije. Rat je prouzrokovao velika razaranja, uništio materijalna dobra, koncept planske privrede i stvorio je haos. Ratom je uništena industrija Republike Srpske, a poznato je da je industrija kičma države. Država, odnosno zakonodavna vlast postavila je koncept bezuslovne privatizacije. Tako je i ono što je moglo da radi nestalo u opštem haosu. Dok god zakonodavnu vlast čine političke partije i njihovi sitni sitnosopstvenički interesi društvo u cjelini ostaje uskraćeno.

 

Na području bivše Jugoslavije rat je došao po receptu zapadnih sila. Diktiran i vođen od stranih zapadnih sila opustošio je privredne kapacitete tako što je radnike istjerao na bojna polja. Radnici su se vratili u preostale privredne kapacitete tek poslije 1995. godine. Znači da u tom periodu od 1990. do 1995. godine ne možemo govoriti o zaposlenim radnicima.

Kako je dalje tekao put funkcionisanja Mehanike u narednim godinama?

 

Zakon o stečajnom postupku Republike Srpske (Službeni glasnik br. 67/2002) je odredio dalji put urušene privrede koja je doživjela potpuni kolaps tokom rata.

 

U literaturi o primjeni ovog Zakona navodi se da se zakonodavac koristio iskustvima njemačkog zakonodavstva. Inostrani faktori su na tlu bivše Jugoslavije kroz razne vidove ratnih opcija sprovodili koncept uništavanja materijalnih dobara odnosno uništavanje koncepta planske privrede. Nakon rata, izvršen je pritisak na zakonodavnu vlast Republike Srpske i sprovođenje nama nepoznatih ciljeva. U ratnom periodu uništena su materijalna dobra stvorena u periodu planske privrede. Uništeno je tržište na području bivše Jugoslavije, prekinuti su poslovni odnosi sa inostranim partnerima, razorena je radnička klasa. Realizovana je dezorijentisana strategija razvoja  i sve se svelo na goli biološki opstanak.

 

 U tako stvorenom haosu putem zakonodavne vlasti fabrika je predata u ruke privatnika. Oni nisu bili svjesni njenog značaja i potreba poljoprivrednog sektora za proizvodima iz proizvodnog programa fabrike što je dovelo do daljeg urušavanja fabrike. Država je privatizacijom blokirala rješavanje statusa radnika, zapošljavanje profilisane radne snage i korišćenja instaliranih proizvodnih kapaciteta.

 

Povećane su obaveze po osnovu poreza i doprinosa i druge obaveze fabrike kao pravnog subjekta, a novi vlasnici odnosno privatnici nisu imali koncept niti strategiju rada i daljeg opstanka preduzeća. Država je sredstva Investiciono razvojne banke iz razvojnog programa Republike Srpske plasirala preko stranih poslovnih banaka kojima fabrika u novoj strukturi vlasništva nije mogla da raspolaže. Tako je zaustavljen razvoj fabrike i njenih potencijala. Organi upravljanja i direktor u skladu sa zakonskom regulativom su donijeli odluku o pokretanju stečajnog postupka. Dana 21.10.2009. godine je Osnovnom sudu u Banjaluci podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka sa ciljem reorganizacije preduzeća po metodi programirani stečaj.

 

U stečajnom postupku je procjenjena vrijednost imovine koja se prodaje kao cjelina u iznosu 5,224 miliona KM. U trećem javnom nadmetanju 26.04. 2011. godine fabrika je prodata u iznosu 1,199 miliona KM, pod uslovom da se nastavi proizvodni program i zaposli dio kvalifikovanih radnika Mehanike u naredne tri godine.

 

Koje su pouke koje se mogu izvući iz procesa uništenja Mehanike (ona i danas radi ali jedva da je sjena nekadašnjeg kolektiva)? Šta mladi radnici danas mogu da nauče iz tog primjera?

 

Danas kada prolazim pored fabričkog kruga, četiri godine od prodaje fabrike, vidim da se  infrastruktura nije promijenila.Na vanjskim skladištima gotovih proizvoda unutar poslovnog prostora fabrike vidljivi su proizvodi manjeg dijela nekadašnjeg proizvodnog programa fabrike sa promijenjenim dizajnom tj. novim imidžom vlasnika.

 

Prema dostupnim finansijskim podacima u fabrici je zaposleno 48 radnika. Godišnja neto dobit za 2013. godinu iznosi 100 000 eura, što u odnosu na ostvareni prihod od 950.000 eura iznosi 9,5%.  Taj procenat bi se mogao primjeniti i na iskorištenost mašinskog kapaciteta fabrike. Fabrika prema navedenim podacima kao da je na nekom čekanju, nekoga ili nečega iako postoji otvoreno tržište i inženjerski kadar koji je nekada radio u fabrici, a danas radi na drugim poslovima.

 

Tamo gdje nema stručnog znanja odnosno inženjerskog profila nema ni razvoja proizvodnog programa a samim tim niti proizvodnje. Svi resursi za funkcionisanje fabrike postoje ali se ne upotrebljavaju. Mi koji smo nekada živjeli i radili, doprinosili da ostane u životu za buduće naraštaje i čini okosnicu privrednog razvoja opštine gledamo kako je  jedini metaloprerađivač sada u rukama privatnog biznisa zavijenog sa puno tajni.

 

Nažalost to su opšte šeme privatizacije kojima smo naivno podlegli i gdje je društveni kapital koji su radnici stvarali nestao. Pored svega proživljenog vezanog za održavanje života fabrike u ovoj tranziciji od početka rata pa do 2009. godine društveni kolač je dobio putem zakonske regulative neko iz drugih sfera interesovanja i mi kao radnici i društvo smo tom privatizacijom izgubili. Viši interesi društva su predati u privatne ruke.

 

Društvena svojina se niti po jednom zakonu nije smjela prodati. Radnici su svojim radom doprinosili i gradili fabriku i uz pomoć kreditnih sredstava. Kada su krediti vraćeni društvena svojina je ušla u proces transformacije, to je jedna od opštih pojava. Država je primjenila pogrešan ekonomski koncept i u našem slučaju i uopšte. To je neoliberalni koncept nametnut od strane zapadnih sila. Taj koncept je potpuno uništio domaću ekonomiju sa osnovnim ciljem da država postane zavisna od uvoza. Narod je vjerovao izabranoj vlasti, svojim stranačkim predstavnicima, izgubio oprez, a ista ta vlast je primjenila pljačku društvene svojine kroz privatizaciju. Da li su se pojedinačno okoristili u tom procesu ili nisu? U svakom slučaju sve to je  pogubno je za narod a nečasno za vlast koja bi trebala biti servis naroda.

 

Država se pravi i uređuje na poznat način. Prvo se moraju riješiti opšta pitanja da bi se mogla rješavati pojedinačna. Ako mislimo da pojedinačno budemo bogatiji i bolji to je u smislu napretka društva unaprijed propalo. Jednostavno, u procesu privatizacije mi smo prevareni. Kada vlast donese zakon mislimo problem je riješen. To je varka. Iskustvo transformacije vlasništva kroz koju smo prošli da bi nam oduzeli sredstva za rad pokazuje da vlasti nikada ne treba vjerovati. Samo radnici mogu da naprave bolju državu. Na nama je da procijenimo da li imamo prava na bolju ili lošiju državu. Radnici bi trebali da uzmu sudbinu u svoje ruke, da se osvjeste od prethodnih prevara, loših poteza loše vlasti, stranačkih interesa i da pokrenu svoju energiju i učine dostupnim resurse koji pripadaju društvu. Mi ne treba da zavisimo od stranih sredstava, ekonomskih ubica i MMF-a. Nismo mi invalidi. Treba odbraniti ljudsko dostojanstvo i pravo na život što smo propustili u vrijeme tranzicije. Fabrika pravi put za napredak društva. Promjena svijesti i revolucija. Ekonomija je ključ života.