Intervju Robert Brenner-a, urednik publikacije “Against the Current” i autor knjige Ekonomika globalne nestablinosti (“The Economics of Global Turbulence”, Verso 2006) je dao intervju za “Hankyoreh”, vodeći Korejski dnevnik. Intervju je vodio Seongji Jeong. Ovaj intervju je objavljen 22. januara 2009. godine i ovde je publikovan uz manje uređivačke korekcije.

Songjin Jeong (SJ): Većina medija i analitičara tekuću krizu naziva “finansijskom krizom”. Da li se slažete sa ovakvim opisom?

 

Robert Brenner (RB): Razumljivo je da analitičari krize polaze od urušavanja bankarskogi tržišta hartija od vrednosti u svojoj analizi. Ali, problem je što nisu otišli dalje od toga. Počev of Sekretra trezora Henry Paulson-a i Predsednika FED-a Ben Bernanke-a naniže, svi tvrde da se kriza može objasniti prosto problemima u finansijskom sektoru. U isto vreme, tvrde da je realna ekonomija snažna, i da su takozvani 'temelji’ u dobrom stanju. Ovo je vrlo poggrešno.

Osnovni uzrok današnje krize je opadajuća vitalnost razvijenih ekonomija počev od 1973., i posebno od 2000. godine. Privredni rezultati SAD, zapadne Evrope i Japana su se postojano pogoršavali, iz jednog u drugi poslovni ciklus, u pogledu svakog od standardnih makroekonomskih indikatora: BDP, investicije, realne zarade itd. Kao najbolja ilustracija može poslužiti činjenica da je poslovni ciklus od 2001. do 2007. koji je upravo završen bio nubedljivo najslabiji u posleratnom periodu, i to uprkos najvećoj državnoj intervenciji u mirnodopskoj istoriji SAD.

SJ: Kako bi ste objasnili dugoročno slabljenje privrede od 1973., ono što vi u vašem radu nazivate “dugoročni pad”?

RB: Osnovni razlog je dug i trajan pad stope prinosa na investirani kapital još od kraja šezdesetih. Nemogućnost oporavka stope profita je još značajnije u svetlu značajnog pada realnih zarada tokom ovog perioda.

Osnovni razlog za pad stope profita, iako ne jedini, je trajna tendencija kreiranja viška kapaciteta u proizvodnji. Ono što se dogodilo je da su velike privredne sile jedna za drugom ulazile u svetsko tržište – Nemačka i Japan, novoindustrijalizovane zemlje severozapadne Azije, jugoistočni Azijski Tigrovi, i konačno Kineski Levijatan.

Ove privrede koje su se kasnije razvile su proizvodile iste proizvode koji se već proizvode drugde, samo jeftinije. Kao rezultat se javlja prevelika ponuda u odnosu na tražnju u jednoj za drugom privrednom granom, što je uticalo na pad cena a time i profita. Korporacije koje su iskusile snižavanje profita nisu izašle iz ovih industrija. Naprotiv, one su pokušale da zadrže svoje mesto oslanjajući se na inovacije i ubrzavajući investicije u nove tehnologije. Ali, naravno, ovo je samo pogoršalo situaciju.

Zbog pada stope prinosa, kapitalisti dobijaju manje viškove od svojih investicija. Stoga nemaju izbora nego da uspore razvoj proizvodnih pogona i zapošljavanje. U isto vreme, da bi obnovili profitabilnost oni vrše pritisak na zarade zaposlenih, dok država smanjuje rast javnih davanja.

Ali posledica svih ovih rezova u trošenju je dugoročni problem agregatne tražnje. Trajna slabost agregatne tražnje je neposredni uzrok dugoročne privredne slabosti.

SJ: Inicijalna kapisla za krizu je bilo pucanje balona cena nekretnina, koji je rastao tokom pune protekle decenije. Kakav je po vašem mišljenju značaj ovoga?

RB: Balon cena nekretnina se mora posmatrati kao deo niza balona cena imovine koji su se dešavali u privredi tokom devedesetih, uz posebno obraćanje pažnje na ulogu Federalnih Rezervi SAD u podsticanju ovih balona.

Još od početka duge faze opadanja, državne ekonomske vlasti su pokušavale da se izbore sa problemom nedovoljne tražnje podsticanjem rasta zaduživanja, kako javnog tako i privatnog. U početku su to bili budžetski deficiti, koji su pomogli da se izbegnu zaista duboke recesije. Ali u isto vreme, vlasti su mogle osvarivati sve manji rast od istog iznosa pozajmljenih sredstava. U stvari, da bi izbegli veliku krizu koje su tokom istorije mučile kapitalistički sistem, morale su da plihvate klizanje u stagnaciju.

Tokom ranih devedesetih, vlade SAD i Evrope, predvođene Klintonovom administracijom, su pokušale da se oslobode tereta dugova okretanjem ka uravnoteženim budžetima. Ideja je bila da se prepusti slobodnom tržištu da vodi privredu. Ali pošto se profitabilnost još uvek nije oporavila, smanjenje deficita je imalo za posledicu veliki udar na tražnju, što je dovelo do recesije i sporog rasta u periodu 1991. – 1995.

Da bi ponovo podstakli rast privrede, vlada SAD je usvojila pristup koji je izmislio Japan krajem osamdesetih. Kamatne stope su držane na niskom nivou, Federalne rezerve su učinile pozajmljivanje jednostavnim kako bi se podstakle investicije u finansijsku imovinu. Kako su cene ove imovine počele da skaču, korporacije i domaćinstva su iskusili veliki rast u njihovom bogatstvu, bar na papiru. Stoga su mogli da se zadužuju na fantastično velikom nivou, snažno povećavajući svoje investicije i potrošnju i gurajući napred tako celu ekonomiju.

Tako je privatni dug zamenio javni. Ono što bi se moglo nazvati “Kejzijanizmom cena imovine” je zamenilo tradicionalni Kejnzijanizam. Stoga smo proteklih desetak godina bili svedoci fantastičnog spektakla u svetskoj ekonomiji u kome je nastavak akumulacije kapitala postao bukvalno zavisan od istorijskih talasa spekulacija, koje su pažljivo gajili i podsticali kreatori državne politike – i regulatori! – prvo se dogodio istorijski balon cena na berzi devedesetih, a potom balon cena nekretnina i kreditni balon tokom prve desecije dvadeset prvog veka.

SJ: Vi ste predvideli tekuću krizu, kao i krizu iz 2001. godine. Kakve su po vama perspektive svetske ekonomije? Hoće li pogoršati ili oporaviti pre kraja 2009. godine? Da li očekujete da će tekuća kriza biti oštra kao i Velika Kriza?

RB: Tekuća kriza je mnogo ozbiljnija nego najgora recesija u posleratnom periodu, između 1979. i 1982. i moguće je zamisliti da bude na nivou Velike Krize, iako je to u suštini nemoguće znati. Ekonomski prognozeri su potcenili koliko je stanje loše zbog toga što su precenili snagu realne privrede i izgubili iz vida stepen njene zavisnosti od kumuliranja dugova koji su se zasnivali na balonima cena nekretnina.

Tokom nedavnih privrednih ciklusa u periodu 2001. - 2007. BDP u SAD je najsporije rastao u celoj posleratnoj epohi. Nije došlo do rasta zapošljavanja u privatnom sektoru. Rast industrijskih kapaciteta je bio za trećinu manji od pretodnog posleratnog minimuma. Realne zarade su u suštini stagnirale. Po prvi put posle Drugog svetskog rata nije došlo do rasta prosečnog porodičnog dohotka. Ekonomski rast su podsticale isključivo lična potrošnja i investicije u nekretnine, omogućeni jeftinim kreditima i rastućim cenama nekretnina.

Ekonomske performane su bile tako slabe uprkos enormnom stimulansu zbog rastućih cena nekretnina i ogromnih budžetskih deficita Bušove administracije. Nekretnine su činije skoro jednu trećinu ukupnog rasta BDP i skoro polovinu rasta zapošljavanja u periodu 2001. – 2005. Zbog toga se moglo očekivati da kada balon nekretnina pukne, da će potrošnja i investicije u stambene nekretnine pasti, zajedno sa celom privredom.

SJ: Mnogi tvrde da je tekuća kriza tipična finansijska kriza, a ne “marksistička” kriza hiperprodukcije i opadajuće stope profita, tvrdeći da je pucanje finansijsko-spekulantskog balona imalo centralnu ulogu u njenom nastajanju. Kako bi ste vi na to odgovorili?

RB: Ne mislim da je od koristi na takav način suprotstavljati realne i finansijske aspekte krize. Kao što sam naglasio, to je kriza u marksističkom smislu reči koja sve korene ima u dugoročnom padu i nemogućnosti da se stopa profita oporavi, što je osnovni razlog za produženo usporavanje akumulacije kapitala u današnjosti. U 2001. godini je stopa profita za ne-finansijske korporacije SAD bila najniža u posleratnom periodu, osim 1980. Korporacije zbog toga nisu imale izbora nego da odlože investicije i novo zapošljavanje, produbljujući time nepovoljnu poslovnu klimu.

To je razlog veoma sporog rasta tokom privrednog ciklusa koji se upravo završio. Bez obzira na to, da bi se razumeo trenutni kolaps, mora se ukazati na vezu između slabosti realne privrede i topljenja finansijskog sistema. Glavna veza je sve veća zavisnost privrede od pozajmljivanja kako bi mogla da nastavi sa poslovanjem, i sve veće oslanjanje vlasti na rast cena imovine kako bi se takvo pozajmljivanje moglo nastaviti.

Osnovni uslov za nastanak balona cena nekretnina i berze je bilo održavanje niskih troškova pozajmljivanja. Sloabost svetske privrede, naročito posle kriza 1997. – 1998. i 2001. – 2002., kao i velika kupovina dolara od strane vlada država Azije kako bi se odbranio devizni kurs i nastavio rast potrošnje u SAD, stvorili su izrazito niske dugoročne kamatne stope. U isto vreme, Federalne Rezerve SAD su su držale kratkoročne kamatne stope na najnižem nivou od pedesetih godina. Pošto banke nisu mogle da pozajmljuju toliko jeftino, novac su davale spekulantima, čije investicije su gurale na gore cene svih vrsta imovine a prinose na pozajmljena sredstva (kamatne stope na obveznice) sve niže.

Simptomatično je da su istovremeno cene nekretnina naglo porasle a realni prinosi na državne obveznice SAD naglo pali. Ali, pošto su prinosi pali na do sada najniži nivo, institucije koje zavise od prinosa na ovakve hartije od vrednosti su imale sve veće poteškoće da ostvare profit. Osiguravajuća društva i penzioni fondovi su naročito bili teško pogođeni, ali i hedž-fondovi i investione banke takođe.

Zbog toga su ove institucije bile više nego spremne da masovno investiraju u hartije od vrednosti koje su se temeljile na veoma sumnjivim nekvalitetnim hipotekama, zbog njihovih visokih prinosa, ignorišući neobično visok rizik koji su nosile. Njihova kupovina ovakvih harija od vrednosti je omogućavala hipotekarnim zajmodavcima da pozajmljuju čak i još rizičnijim zajmoprimcima. Balon cena nekretnina je dostigao istorijske razmere, i potencijal za katastrofu je postao očigledan.

SJ: Čak i ako se prihvati da je posleratni kapitalizam ušao dugoročno opadanje sedamdesetih, izgleda nesporno da je neoliberalna kapitalistička ofanziva sprečila pogrošavanje pada od osamdesetih godina.

RB: Ako pod neoliberalizmom podrazumevate okretanje finansijama i deregulaciji, ne vidim kako je to pomoglo privredi. Ali ako pod time podrazumevate pojačane napade na radničke plate, radne uslove i na državu blagostanja od strane poslodavaca i vlade, onda ima malo mesta sumnji da je to sprečilo pogoršanje pada stope profita.

Čak i u tom smislu, napadi poslodavaca nisu čekali tzv. neoliberalnu eru osamdesetih. Sve je počelo uoči pada profitabilnosti, ranih sedamdesetih, zajedno sa kejnzijanizmom. Štaviše, to nije imalo za rezultat oporavak profitne stope i samo je dodatno pojačalo problem agregatne tražnje. Slabljenje agregatne tražnje je na kraju primoralo ekonomske vlasti da se okrenu moćnim i opasnim oblicima ekonomskog stimulusa, “kejnzijanizmu cena imovine” koji je doveo do tekuće katastrofe.

SJ: Neki tvrde da paradigma “finansijalizacije” ili “kapitalizma kojim upravljaju finansije” je dovela do “vaskrsnuća kapitala” (Gerard Durmenil) u periodu od osamdesetih do danas. Šta mislite o takvoj tezi?

RB: Ideja o kapitalizmu vođenim finansijama je pojmovna kontradikcija pošto, uopšteno govoreći – postoje značajni izuzeci, kao na primer potrošačko pozajmljivanje – održivo finansijsko pravljenje profita zavisi od održivog pravljanja profita u realnoj ekonomiji. Da bi odgovorile padu profitne stope u realnoj privredi, neke vlade, predvođene SAD su podsticale okretanje finansijama putem deregulacije finansijskog sektora. Ali pošto je realna privreda nastavila da stagnira, glavni rezultat je bilo jačanje konkurencije u finansijskom sektoru, koje je otežalo zarađivanje profita i podsticalo sve veće spekulacije i rizične poduhvate.

Rukovodioci u kreditnim odeljenjima investicionih banaka i hedž fondova su mogli da ostvare basnoslovna bogatstva zbog toga što su njihove plate zavisile od kratkoročnih profita. Visoke kratkoročne prinose su ostvarivali uvećavajući imovinu i plasmane svojih firmi i povećavajući rizik. Ali ovakvo vođenje poslovanja, pre ili kasnije, imalo je za posledicu narušavanje dugoročnog finansijskog zdravlja njihovih sopstvenih korporacija, što je dovelo do spektakularnog kraha vodećih investicionih banaka na Vol Stritu.

Svaka tzv. finansijska ekspanzija od sedamdesetih godina je vrlo brzo završila u katastrofalnoj finansijskoj krizi i zahtevala masovnu pomoć države. Ovo važi za kreditni bum prema zemljama trećeg sveta sedamdesetih i osamdesetih godina; štedno-kredini bum, maniju preuzimanja finansiranih dugom i balon cena komercijalnih nekretnina osamdesetih; berzanski balon u drugoj polovini devedesetih; i naravno balon cena stambenih nekretnina i kreditnog tržišta poslednjih godina. Finansijski sektor je izgledao dinamičnim samo zbog toga što su vlade bile spremne na sve da bi ga podržale.

SJ: Kejnzijanizam ili državni intervencionizam izgleda da se vraća kao novi Zeitgeist. Kakva je vaša opšta procena vaskrsnutog kejnzijanizma ili državnog intervencionizma? Može li on pomoći da se razreše, ili bar umanje efekti tekuće krize?

RB: Vlade danas zaista nemaju izbora nego da se okrenu kejnzijanizmu i državi da bi pokušale da spasu privredu. Naposletku, slobodno tržište se pokazalo potpuno nesposobnim da spreči ili da se izbori sa ekonomskom katastrofom, a kamoli da obezbedi sigurnost i rast. Zbog toga su svetske političke elite koje su do juče pevale hvalospeve o deregulaciji finansijskih tržišta odjednom postale kejnzijanske.

Ali postoji razlog zbog koga treba sumnjati u to da kejnzijanizam, u smislu ogromnih budžetskih deficita i jeftinih kredita radi podsticanja tražnje, može imati efekat kakav mnogi očekuju. Tokom poslednjih sedam godina, zahvaljujući pozajmljivanju i trošenju koje su podstakli balon cena nekretnina Federalnih rezervi SAD i budžetski deficiti Bušove administracije , svedoci smo u suštini verovatno najvećeg kejnzijanskog ekonomskog stimulusa u mirnodopskoj istoriji. A opet imamo najslabiji poslovni ciklus u posleratnoj epohi.

Danas je izazov mnogo veći. Kako je pukao balon cena nekretnina a kredit je teže dobiti, domaćinstva smanjuju potrošnju i investicije u stanovanje. Posledično, dolazi do pada profita korporacija. Zbog toga one ubrzano smanjuju plate i otpuštaju radnike, podstičući spiralu opadajuće tražnje i pada profitabilnosti.

Domaćinstva su dugo vremena računala na rastuće cene nekretnina kako bi se što više zaduživala i da umesto njih vrše funkciju štednje. Ali sada, zbog nagomilanih dugova, moraju da smanje pozajmljivanje i povećaju štednju u isto vreme kada je privredi najpotrebnije da oni nastave da troše. Može se očekivati da će veliki deo novca koji vlade stavljaju u ruke domaćinstava biti ušteđeno a ne potrošeno. Pošto kejnzijanizam jedva da je mogao da pokrene privredu tokom ekspanzije, šta od njega možemo očekivati u najgoroj recesiji od tridesetih godina prošlog veka?

Da bi imala značajan uticaj na privredu, Obamina administracija će verovatno morati da razmotri ogroman talas direktnih ili indirektnih državnih investicija, u suštini u formi državnog kapitalizma. Međutim, da bi se ovo postiglo potrebno je prevazići velike ekonomske i političke prepreke.

Politička struktura SAD je potpuno neprijateljski nastrojena prema državnom preduzetništvu. U isto vreme, stepen trošenja i državne zaduženosti koji su potrebni bi ugrozili dolar. Do sada, istočno-azijske vlade su bile srećne da finansiraju interne i eksterne deficite vlade SAD, kako bi se održala potrošnja a time i njihov izvoz. Ali sada kada je kriza obuzela čak i Kinu, one mogu izgubiti sposobnost da finansiraju deficit SAD, posebno kako on raste u neviđenim razmerama. U pozadini se nazire zaista zastrašujuća mogućnost bežanja od dolara kao svetske valute.

nastaviće se...

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!